ŠEJH EL-KARADAVI SMETA ZBOG TOGA ŠTO POZIVA U IZVORNI ISLAM, U KOJEM NEMA PRETJERIVANJA NITI UMANJIVANJA!
Posljednjih dana svjedoci smo strašne kampanje koja se vodi protiv istaknutog savremnog muslimanskog učenjaka i pisca, šejha Jusufa el-Karadavija. Vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata je proglasila Svjetsku uniju islamskih učenjaka, kojom predsjedava El-Karadavi, terorističkom organizacijom(!), a sada smo svjedoci da je Interpol stavio uvaženog šejha na listu osoba koje se traže i koje treba uhapsiti. Nema nikakve dvojbe da u pozadini ovih odluka stoji nasilnički i krvoločni režim generala Al-Sisija, koji je, u julu 2013. godine, izvršio vojni udar u Egiptu i počinio nezapamćena zvjerstva nad egipatskim narodom. Zbog toga što nije prihvatio da bude na strani pučista, zulumćara i nasilnika, kao i zbog činjenice da zastupa pravac islamske središnjosti (el-wesatiyya el-islamiyya) u kojem nema mjesta ektremizmu ili pretjerivanju bilo koje vrste, ali gdje se, također, ne dozvoljava ni umanjivanje od islama pa zbog toga uživa respekt i poštovanje u srcima miliona ljudi, šejh El-Karadavi je zasmetao zločinačkom egipatskom režimu, koji na sve moguće načine nastoji kompromitovati i diskreditovati njegovu ličnosti i djelo. Nažalost, i na našim prostorima neki mediji (poput npr. Dnevog avaza, u pamfletu od 8. decembra 2014.), pridružili su se toj hajci, fabricirajući sa svoje strane brojne laži i neistine protiv ovog velikana. Poštovani čitaoci, o tome ko je, zapravo, šejh El-Karadavi, pročitajte u ovom prilogu koji je pripremio dr. Safvet Halilović, bošnjački alim koji šejha El-Karadavija poznaje već četvrt stoljeća. Nakon toga, sami prosudite da li je šejh El-Karadavi terorista ili ekstrem kojeg treba uhapsiti?

Dr. hfz. Safvet HALILOVIĆ: El-Karadavijev pristup islamu, kao što ne dopušta ekstremizam, istovremeno ne dozvoljava ni opuštenost, proizvoljnost ili tumačenje islama "po narudžbi" ili, pak, zarad nečijeg hatara, interesa, naklonosti ili zadovoljstva. El-Karadavi često naglašava da je Božije zadovoljstvo iznad bilo čijeg drugog. Opušteno, neodgovorno i tendenciozno tumačenje islama veoma je opasno i štetno za muslimanski ummet. To je, zapravo, jedna od najvećih opasnosti za muslimane savremenog doba i upravo zbog toga šejh El-Karadavi često ističe da je dovođenje u sumnju islamskih konstanti (et-teškik fi sewabit el-islam), tj. relativiziranje i diskreditovanje onoga što je trajno i nepromjenjivo u islamu, mnogo opasno za islam i muslimane. Vjerovatno zbog takvih shvatanja, ovaj istaknuti učenjak nije dobrodošao u krugove, bilo na Zapadu ili na Istoku, koji bi htjeli mijenjati ili, na neki način, prekrajati islam. Ali, hvala dragom Allahu, to nimalo nije umanjilo veličinu šejha El-Karadavija i respekt spram njega koji osjećaju milioni ljudi diljem svijeta.

Ko je šejh Jusuf el-Karadavi?
Šejh Jusuf el-Karadavi je istaknuti savremeni islamski učenjak, pravnik, pisac i erudit. Autor je preko dvije stotine knjiga i studija o islamu, islamskom zakonodavstvu (fikh i fetve), kulturi, civilizaciji, etici, odgoju i obrazovanju. Predsjednik je Svjetske unije islamskih učenjaka, Evropskog vijeća za fetve i istraživanja i brojnih drugih islamskih naučnih i internacionalnih asocijacija. Poznat je kao pobornik srednjeg ili umjerenog pravca (el-wesatiyya el-islamiyya) u tumačenju islama, njegovih učenja, propisa i odredbi. To je pravac koji ne dopušta bilo kakav ekstremizam, ali, istovremeno, ne dozvoljava ni opuštenost u vjeri. Zahvaljujući toj činjenici šejh El-Karadavi uživa povjerenje ogromnog broja muslimana diljem zemaljske kugle, od Indonezije do Maroka, od Južne Afrike do Rusije, a posebno među muslimanima koji žive u zemljama zapadne Evrope i Amerike. Šejh El-Karadavi često ističe da je ponosan na takav pristup, da je uložio veliki trud radeći na njegovom utemeljenju i da će mu ostati vjeran do kraja života. Sva njegova djela prožeta su idejom wesatiyye, što bi se moglo prevesti kao islamska središnjost. U takvom pristupu tumačenju islama nema mjesta ektremizmu ili pretjerivanju bilo koje vrste.
S druge strane, El-Karadavijev pristup islamu, kao što ne dopušta ekstremizam, istovremeno ne dozvoljava ni opuštenost, proizvoljnost ili tumačenje islama "po narudžbi" ili, pak, zarad nečijeg hatara, interesa, naklonosti ili zadovoljstva. El-Karadavi često naglašava da je Božije zadovoljstvo iznad bilo čijeg drugog. Opušteno, neodgovorno i tendenciozno tumačenje islama veoma je opasno i štetno za muslimanski ummet. To je, zapravo, jedna od najvećih opasnosti za muslimane savremenog doba i upravo zbog toga šejh El-Karadavi često ističe da je dovođenje u sumnju islamskih konstanti (et-teškik fi sewabit el-islam), tj. relativiziranje i diskreditovanje onoga što je trajno i nepromjenjivo u islamu, mnogo opasno za islam i muslimane. Vjerovatno zbog takvih shvatanja, ovaj istaknuti učenjak nije dobrodošao u krugove, bilo na Zapadu ili na Istoku, koji bi htjeli mijenjati ili, na neki način, prekrajati islam. Ali, hvala dragom Allahu, to nimalo nije umanjilo veličinu šejha El-Karadavija i respekt spram njega koji osjećaju milioni ljudi diljem svijeta.
Oni koji su imali priliku da izravno uče ili sarađuju sa šejhom El-Karadavijem, a tu počast je imao i autor ovog priloga i to dugi niz godina (duže od dvije decenije), kazali bi o uvaženom šejhu da je on: "fakih našeg vremena, predvodnik onih koji se zalažu na Božijem putu, uzor odgajateljima, vođa daijama, učitelj srednjeg puta, obdaren brojnim sposobnostima i nadarenostima." Ta nadarenost se posebno manifestuje u njegovim djelima, hutbama i predavanjima. Onima koji su slušali njegova predavanja i vazove ili, pak, čitali njegove knjige jasno je da je on govornik (hatib) koji vrlo precizno govori, autor (katib) koji vješto piše i pjesnik (ša'ir) koji nadahnuto sklada poeziju. On je velikan kojega krase vrline istinskog alima, preciznost i razboritost fakiha, promišljanje filozofa, narav pjesnika, vještina književnika, ponos vjernika i duh borca koji prodorno gleda. On je borac koji brine brigu o vjeri i zajednici, snažan u svome vjerovanju, ustrajan u svome znanju, omiljen među širokim muslimanskim masama diljem svijeta.
Šejh El-Karadavi ističe usvojih djelima da je jedna od vrlo važnih specifičnosti islama u činjenici da je riječ o učenju u kojem su spojeni nauka i vjera, uspostavljena ravnoteža između duha i materije i nije razdvojen ovaj od budućeg svijeta. To je, zapravo, bitna odlika islama u odnosu na druge svjetonazore koji primarnu pažnju poklanjaju materijalnoj strani života, tjelesnim potrebama i ljudskim porivima, pridajući, putem iznalaženja mogućnosti što bržeg zadovoljenja potreba za užitkom, veću pažnju ovosvjetskom životu, ne nalazeći odgovarajuće mjesto za Boga i budući svijet u svojoj filozofiji i svome misaonom i obrazovnom organizovanju. Islamska civilizacija zbližila je čovjeka s Bogom, povezala Zemlju s nebesima, ovaj svijet potčinila budućem, spojila duh i materiju, uspostavila ravnotežu između razuma i srca, te napravila spoj između nauke i vjerovanja – podigavši značaj moralnog uzdizanja na razinu značaja materijalnog uspona. Zahvaljujući tome, islam i njegovi sljebenici dali su veliki doprinos razvoju svjetske civilizacije.
Polazeći od ovakvih osnova, jasno je zašto je cijenjeni šejh El-Karadavi u svojim djelima tretirao razne teme i područja ljudskog djelovanja i egzistencije; u svakom segmentu treba ljudima približavati Allahovu vjeru i iznijeti stav islama, jednako se čuvajući pri tome i pretjerivanja i umanjivanja. Sa idejama uravnoteženosti i islamske središnjosti prožeta su sva djela i fetve cijenjenog šejha El-Karadavija.
Također, bitna odlika El-Kardavijevog pristupa tumačenju islama, u vezi s njegovom davetskom metodologijom je je tzv. silmijjet (ar. es-silmiyya), tj. poziv na mirno rješavanje problema i izbjegavanje upotrebe sile. U svojim djelima, istupima, govorima i hutbama šejh El-Karadavi nigdje ne poziva u nasilje ( ‘unf), naprotiv on se suprotstavlja nasilju i nasilnicima u svim svoji djelima, hutbama i istupima. Među prvima, ili još preciznije: on je prvi među muslimanskim učenjacima koji je osudio napade 11. septembra 2001. godine u SAD-u i nazvao ih terorističkim činom, a vijest o tome su prenijeli brojni svjetski mediji.

Dr. hfz. Safvet Halilović i šejh dr. Yusuf Qaradawi

No, i pored svega navedenog, kao i pored činjenice da je cijeli svoj život posvetio borbi protiv ekstremizma i pretjerivanja, evidentno je da je šejh El-Karadavi, u posljednjih nekoliko godina, meta brojnih medijskih napada koji se vode protiv njega, čak i iz nekih arapsko-islamskih zemalja. To je, uistinu, jedna vrlo loša i zabrinjavajuća pojava, koja, ukoliko se nastavi, može dovesti do brojnih implikacija, među kojima bi svakako bila i radikalizacija muslimana i nastanak ekstremnih grupa koje ne uvažavaju autoritet bilo kojeg alima i koji postupaju po svom vlastitom viđenju stvari i daju odgovore na njih. Takav ishod ne bi bio nimalo dobar, ni za muslimane niti za ostale.

Važne poruke šejha El-Karadavija
Početkom marta 2014. godine u Dohi, glavnom gradu Katara, održan je 4. susret učenika šejha El-Karadavija, koji je organizirala Internacionalna liga učenika šejha El-Karadavija (Rabita Telamiz el-Karadavi). Potpisnik ovih redova je, kao član navedene Lige, imao priliku prisustvovati navenom skupu u Dohi, koji je bio divna prilika za druženje i međusobno upoznavanje ljudi koji su izučavali i koji poštuju misao i djela šejha El-Karadavija. Također, to je bila izvanredna prilika da se, tokom pet dana intenzivnog druženja sa uvaženim šejhom El-Karadvijem, od njega izravno sluša, saznaje i uči, kao što je to bio slučaj u prijašnjim generacijama muslimana kada se učilo i preuzimalo znanje od učitelja (šejha) u direktnoj komunikaciji, prvo slušajući a onda diskutujući o raznim temama i pitanjima koja bi se postavljala na tim susretima.
Za vrijeme svojih izlaganja, komentara, zapitanosti i odgovora uvaženi šejh El-Karadavi je iznio brojne misli i poruke, od kojih smo neke i zabilježili i želimo da ih spomenemo u uvodu ove knjige. Tako je on, npr., više puta istakao sljedeću misao: “Nahnu la nukeffiru men jukeffiruna!”, što znači: “Mi ne tekfirimo, tj. ne proglašavamo nevjernikom (kafirom) onoga ko nas tekfiri, tj., proglašava nas kafirima.” Ovo je, uistinu, veoma važna poruka, naročito u ovom vremenu kada se fenomen tekfira (proglašavanje muslimana kafirom) uveliko raširio, i kada neki neuki, umišljeni i neodgovorni pojedinci (a, posljednje vrijeme i cijele organizacije) među muslimanima s lahkoćom tekfire druge muslimane, naročito muslimansku ulemu, ponekad i zbog najmanjeg razilaženja u mišljenju. Šejh često ističe da je tekfir izuzetno opasna pojava i u vezi s tim mora se postupati krajnje oprezno i obazrivo.

“Vjernik nikada ne gubi nadu, on se uvijek nada boljem sutra i radi na tom planu.” Ovu misao šejh El-Karadavi stalno ističe, jer neprijatelji islama ulaže veliki napor kako bi muslimane doveli u stanje očaja i beznadežnosti s obzirom da osobe koje su zapale u takvo stanje neće ništa raditi na tome da mijenjaju svoju situaciju. Musliman se uvijek nada dobru i Božijoj milosti i nastoji da popravi ono što se može popraviti. U tom pogledu poznata je Šejhova dova, koju on često uči: “Allahumedž’al jevmena hajren min emsina, vedž’al gadena hajren min jevnina…”, što znači: “Allahu, molimo Te da naše danas učiniš boljim od našeg jučer, a da naše sutra bude bolje od našega danas!” Musliman radi dobro, misli dobro, dobru se nada, i dok je tako, inšallah, bit će dobro. Uvaženio Šejh poručuje da, i pored teške situacije u koju su zapali muslimani ovog vremena, ne treba gubiti nadu, treba se nadati dobru, raditi za dobro i zalagati se na tom put, jer ovaj svijet je kuća kušnje, svi smo mi na određenom ispitu i svi ćemo se Allahu vratiti.

„Zulumćari, između nas i vas su Allahovi dani!“
Poruku s ovakvim značenjem šejh El-Karadavi često ponavlja. Poruka je, zapravo, upućena zulumćarima, tj. nasilnicima i nepravednima kojih ima puno u današnjem svijetu, posebno u onom dijelu koji se naziva „islamski“. Nažalost, čak i među onima koji su pozvani da tumače vjeru i koji nose obilježja uleme, i među takvima postoje pojedinci koji zulum čine, a najveći zulum je zloupotreba ili izdaja vjere za postizanje nekog dunjalučkog interesa i šićara. Bolna i krvava dešavanja posljednjih godina u islamskom svijetu, naročito u Egiptu i Siriji su učinila da spadnu maske i da se svako pokaže u pravom svjetlu. Nasilje i nepravda koja se čini u tom dijelu svijeta nije zaobišla ni šejha El-Karadavija, kojeg su, u njegovom rodnom Egiptu, optužili za „izdaju“ jer je stao na stranu legitimno izabranog predsjenika (koji je svrgnut u vojnom udaru), podržao njegov legitimitet i kazao da se ljudi koji mirno protestvuju na ulicama ne smiju ubijati. Vojni režim generala Al-Sisija je pokrenuo krivičnu tužbu protiv šejha El-Karadavija, a zli jezici egipatskih i drugih medija poveli su protiv njega pravi rat. Inače, Šejh je odranije bio meta brojnih medijskih kampanja koje su protiv njega vodile razne šiijske organizacije, s obzirom da je on, na osnovu očitih i brojnih dokaza, ukazao na opasne tendencije širenja šiizma u sunnijskom svijetu.
U gore spomenuto poruci, gdje se spominju „Allahovi dani“, cijenjeni Šejh podsjeća da laž, ma koliko izgledala ubjedljivo, s protokom vremena biva otkrivena, a varalice i prevaranti bivaju otkriveni i poniženi još na ovom svijetu. „Allahovi dani, tj. protok vremena otkriva izdaju izdajnika, varanje varalica, laž lažova, potvoru onih koji čine iftiru itd., i svi oni dobivaju dio zaslužene kazne još na ovome svijetu, a na Budućem svijetu je apsolutna pravda i detaljno polaganje računa“,poručio je šejh El-Karadavi, aludirajući na to da se treba istinski posvetiti radu za opće dobro Ummeta i ne obraćati pažnju na one kojima to smeta pa šire laži i čine potvore, jer uvijek će biti onih kojima smeta rad na afirmaciji Ummeta i oni će uvijek iznositi svoje neistine i objede.

Šejh Qaradawi Mi pozivamo u izvorni islam, onakav kakav je bio prije nego što su mu pridodate primjese, novotarije i izmišljotine. Mi želimo čist i izvoran islam, onakav kako ga je razumijevala najbolja generacija ove zajednice, a to su ashabi i oni koji su po dobroti bili odmah iza njih. To su ljudi koji su najbolje shvatali duh i ciljeve islama. Mi sebi uputu trebamo tražiti u njihovom razumijevanju. Međutim, iz kazivanja svakog pojedinca se može i preuzimati i ostavljati, osim kad se radi o bezgrješnom Poslaniku s.a.v.s.“

Pravac vesatijje – islamske središnjosti i umjerenosti
Šejh El-Karadavi u svojim djelima i predavanjima često ističe da u tumačenju islama treba biti stog kada su u pitanju akaid i temeljna islamska učenja (et-tešdidu fi-l-usul), a fleksibilan u ograncima vjere i fikhskim propisima (et-tejsiru fi-l-furu'), naravo, tamo gdje postoje mogućnosti i šerijatska utemeljenja. On, također, naglašava da se treba pridržavati principa: et-tebširu fi-d-da'veti ve-t-tejsiru fi-l-fetva, što znači da prilikom pozivanja u islam i prezentovanja njegovih učenja treba pronositi radosne vijesti jer je islam milost Gospodara svjetova, a prilikom izdavanja fetvi treba nastojati da se, gdje god je to moguće, olakšava ljudima. Ova knjiga, kao i fetve i odgovori uvaženog šejha El-Karadavija koje su navedene u prilozima, prožeti su navedenim principima.
Pravac vesatijje, islamske središnjosti i umjerenosti, čiji je prvak i predvodnik u savremenom dobu cijenjeni šejh El-Karadavi, moguće je raspoznati u svjetlu principa iznesenih u desetom poglavlju Islamske povelje, koju je izdala Svjetska unija islamskih učenjaka, kojom predsjedava šejh El-Karadavi. U tom značajnom djelu, između ostalog, ističe se:
– Mi vjerujemo u koncepciju pozitivne umjerenosti koja počiva na ravnoteži i umjerenosti u gledanju na pitanja vjere i života, bez ekstremizma i pretjerivanja, ali u kojoj istovremeno nema zakidanja na vagi niti umanjivana – onako kako Uzvišeni Allah kaže: ... a da ne prelazite granice u mjerenju, i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte. (Er-Rahman, 8-9) Islam je označen umjerenošću u svemu i zato je umjerenost temeljna karakteristika i obilježje njegovih sljedbenika. I tako smo od vas stvorili pravednu (umjerenu) zajednicu... (El-Bekare, 143).
Umjerenost u koju imamo povjerenje predstavlja pozitivnu ravnotežu u svim područjima: doktrinarnom (akaidskom), praktičnom, materijalnom, idejnom, pojedinačnom i društvenom. Islam u životu pojedinca djeluje na uspostavljanju ravnoteže između duha i materije, između razuma i srca, između prava i dužnosti, između života na ovom svijetu i pripremanja za Budući svijet. Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu. (El-Bekare, 201) ...i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu. (El-Kasas, 77)
S druge strane, islam postavlja precizne vage između pojedinca i društva. Pojedincu ne daje prava i slobode s kojima može ugroziti interes društva, kao što to čini kapitalizam, niti daje društvu ovlaštenja u upravljanju, što mu omogućuje da ugnjetava pojedinca, iscrpljuje ga i cijedi, kao što čine socijalizam i komunizam. Zapravo, on pojedincu daje njegova prava, a društvu njegova prava, bez ugnjetavanja i nanošenja štete. To reguliraju šerijatskopravni propisi i odredbe.
Mi smo uvjereni da pretjerivanje u vjeri može biti pogubno za pojedinca i za društvo: "Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, to je uništilo one prije vas." (Prenose Ibn Madže i En-Nesai) Također, pogubno je i labavo pridržavanje vjere, njenih vrijednosti, naučavanja i odredbi. Zato se držimo srednjeg pravca kao vodilje u svim područjima. Taj pravac odgovara zajednici i na taj način stanje ummeta biva ispravno.

Ideja tog pravca može se razumjeti u sljedećem:
– sredina između zagovornika samo jednog mezheba i onih koji zagovaraju potpuno ukidanje svih mezheba;
– sredina kada je u pitanju tesavvuf, između onih koji ga prihvataju čak i kada je devijantan i onih koji ga apsolutno odbacuju;
– sredina između onih koji uzimaju za sudiju razum čak i onda kada je u suprotnosti s kategoričkim šerijatskim tekstom i onih koji u potpunosti isključuju racio čak i u razumijevanju Teksta;
– sredina između onih koji apsolutno negiraju nadahnuće (ilham) i ne priznaju postojanje ni traga od njega i onih koji pretjeruju u pozivanju na njega, dotle da ga uzimaju kao izvor šerijatskih propisa;
– sredina između onih koji zagovaraju tvrđe stavove (tešeddud) čak i u marginalnim pitanjima i zagovornika olahkog pristupa čak i u temeljnim pitanjima i principima;
– sredina između onih koji pretjerano veličaju naslijeđe iako se u njemu pokazuju ljudske slabosti i onih koji naslijeđe odbacuju iako u sebi sadrži divne pouke za uputu;
– sredina između filozofije idealista koje gotovo ne zanima stvarnost i filozofije realista koji ne vjeruju u visoke ideale;
– sredina između onih koji zagovaraju filozofiju liberalizma koja veliča pojedinca i nadređuje ga društvu i onih koji pozivaju u društvenu marksističku filozofiju koja veliča društvo i nadređuje ga pojedincu;
– sredina između onih koji zagovaraju nepromjenjivost čak i kada se radi o sredstvima i instrumentima i onih koji zagovaraju promjene čak i kada je riječ o principima i ciljevima;
– sredina između onih koji zagovaraju obnovu i idžtihad čak i u osnovama vjere i njenim nepobitnim istinama i onih koji zagovaraju nekritičko slijeđenje (taklid), koji su protivnici idžtihada, makar se radilo o problemima savremenog doba kakvi ranijim generacijama nisu mogli ni naumpasti;
– sredina između onih koji zanemaruju nepromjenjive šerijatske tekstove pozivajući na ciljeve Šerijata i onih koji zanemaruju opće ciljeve pozivajući se na vanjski smisao Tekstova;
– sredina između onih koji pozivaju u bezrezervno otvaranje prema svijetu i onih koji pozivaju u neopravdano zatvaranje u sebe;
– sredina između onih koji pretjeruju u proglašavanju nevjernicima čak i pobožnih muslimana i onih koji su ravnodušni, makar se radilo i o otpadnicima, neprijateljima vjere ili izdajnicima koji rade za neprijatelje muslimana;
– sredina između onih koji pretjeruju u zabranjivanju tako da izgleda kao da u vjeri nema ništa što je dozvoljeno i onih koji pretjeruju u dozvoljavanju, tako kao da u vjeri nema ništa što je zabranjeno;
– sredina između onih koji su zaronjeni u prošlost, odsutni iz sadašnjosti i budućnosti i onih koji prošlost zaboravljaju, kao da je žele izostaviti iz vremena a prošlo vrijeme izbaciti iz jezika. (Islamska povelja, El-Kalem, izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2010., str. 48-50)
Navedeni principi su, zapravo, smjernice za pravilno razumijevanje i tumačenje islama i njegovih učenja. To je, kako ističe šejh El-Karadavi u svom djelu Islam u koji pozivamo (koje je, hvala Allahu, nedavno prevedeno na bosanski jezik), islam Kur'ana i Sunneta; njegovi izvori su jasni, a temelji čvrsti. U njemu ima kategoričkih i hipotetičkih sadržaja. Kategorički su oni koji predstavljaju osnovne temelje islama, koji obrazuju misaono, zakonodavno i etičko jedinstvo zajednice u području vjerovanja (akaid), obredoslovlja (ibadat), etike (ahlak), bontona (edeb) i praktičnih propisa. Ti kategorički sadržaji predstavljaju temelje, oslonce i ojačanja, a tu su i hipotetički sadržaji. Međutim, ni ti hipotetički sadržaji nisu stihiji prepušteni već su normirani prema iskustvima na osnovu kojih su postavljena pravila i ustanovljene osnove, pojašnjava šejh El-Karadavi.



On, potom, naglašava da je islam u koji se poziva vidljivih putokaza, čvrstih osnova i jasnih ciljeva: U tom pogledu, šejh El-Karadavi je iznio veoma značajne misli i zapažanja, od kojih izdvajamo sljedeće:
„Mi pozivamo u izvorni islam, onakav kakav je bio prije nego što su mu pridodate primjese, novotarije i izmišljotine. Mi želimo čist i izvoran islam, onakav kako ga je razumijevala najbolja generacija ove zajednice, a to su ashabi i oni koji su po dobroti bili odmah iza njih. To su ljudi koji su najbolje shvatali duh i ciljeve islama. Mi sebi uputu trebamo tražiti u njihovom razumijevanju. Međutim, iz kazivanja svakog pojedinca se može i preuzimati i ostavljati, osim kad se radi o bezgrješnom Poslaniku s.a.v.s.“
„Mi pozivamo u islam u sklopu kojeg se trajno proučava i obnavlja razumijevanje (idžtihad) savremenih pitanja. Ne odobravamo zatvorenost, nepokretnost niti fanatično mezhebsko slijeđenje. Mi sve mezhebe prihvatamo jer se islam ne svodi na četiri mezheba, već su tu i ashabi i tabi'ini, pa i deseci i stotine uglednih učenjaka. Oni su nam ostavili obilno bogatstvo iz kojeg možemo crpiti i znanjem se napajati da bismo se suočavali sa životom i napretkom.“
„Mi smo u stanju sve svoje savremene probleme rješavati u svjetlu pravoga islamskog idžtihada koji, dok jednim okom smjernice traži u osnovama iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta, a uputu u baštini preuzetoj od vrijednih prethodnika, drugim okom pažljivo motri vrijeme, njegova strujanja i njegove probleme.“
„Mi pozivamo u islam jasno postavljenih granica, čvrstih temelja, širokih obzorja, jakog korijenja. To je islam u koji mi pozivamo. Takav islam je u stanju zajednicu izbaviti iz kriza koje su je zadesile: ekonomske, vojne, političke, društvene i etičke... Iz deformacija i učmalosti od kojih patimo na raznim poprištima, ništa nas ne može izbaviti osim islama, osim povratka vjeri. U protivnom, nastavit ćemo proživljavati sve isto, vrtiti se u krugu, kao što se magarac vrti dok pogoni mlin, ili vo zastrtih očiju koji ide prema mjestu s kojega je i krenuo.“
„Nama nema spasa osim s islamom, niti imamo izlaza iz ovoga u čemu smo osim s islamom, pravim, potpunim i uravnoteženim islamom, s islamom Kur'ana i Sunneta, islamom ashaba i tabi'ina, islamom bez dodataka, bez oduzimanja, bez izmjena, bez narušavanja srazmjera među dužnostima. To je islam koji se okreće duši i oplemenjuje je vjerovanjem i čišćenjem, koji se okreće društvu i popravlja ga etikom i lijepim ćudima, koji se okreće vlasti i popravlja je pravednošću i dogovaranjem, koji se okreće postojanju i popravlja ga izgradnjom i podizanjem civilizacije. Uvjereni smo da mi Allahovo zadovoljstvo na budućem svijetu, ni sreću na ovom svijetu postići nećemo ukoliko ne prihvatimo takav islam, ne budemo ga se čvrsto pridržavali, u njega pozivali dok smo živi, živjeli i umirali za njega... Uvjereni smo da takav islam ima svoje sutra, da ima svoju budućnost...“
„Islam je došao da podiže posebnu civilizaciju koja će Zemlju povezati s nebom, ovaj svijet s budućim svijetom, razum s dušom. Došao je da uskladi pojedinačne i zajedničke interese... On nije došao kao druge civilizacije koje oplemenjuju zemlju, a kvare ljude, izgrađuju ovaj svijet, a razaraju budući. Islam uspostavlja ravnotežu i red u životu.“