“Možda će ostati zapisano da je danas počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali počela je davno, davno.” (Alija Isaković)

Armin ČUSTO:

Nakon nedavno održanih izbora u Bosni i Hercegovini svjedoci smo postizbornih koalicija na svim nivoima države Bosne i Hercegovine. Posebnu pažnju u tom pogledu treba obratiti na manji bh. Entitet, gdje ponovo nećemo imati ministre iz bošnjačkog naroda, koji bi trebali zastupati interese Bošnjaka u vlasti u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Opaska gore navedenoj rečenici mogla bi ići sa stajališta da ćemo u novoj vladi imati Bošnjake ministre iz redova SNSD-a, DNS-a. Naravno ministri Bošnjaci koji dolaze iz tih stranaka a koji će u vladi RS-a djelovati kao Bošnjaci nije ništa drugo nego kao što je to bio slučaj djelovanja Rahmana Morine i Sejde Bajramovića koji su zastupali interese Kosova za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića. S tim u vezi slobodno se može dati zaključak da djelovanje ministara Bošnjaka iz gore navedenih stranaka može porediti sa djelovanjem Bajramovića i Morine, jer upravo ti ministri u prošlom mandatu bili su podrška zvaničnoj srpskoj politici, koja je utemeljena u naučnim krugovima Srpske akademije nauka i umjetnosti da Bošnjake treba potpunosti uništiti genocidom, ukoliko genocid ne bude učnikovit, treba se bazirati na Plan B, a to je psihološko uništenje Bošnjaka. Psihološko uništavanje Bošnjaka u manjem bh. entitetu je očigledno, jer taj isti narod nema pravo na temeljna ljudska prava, a to dokazuje da Bošnjaci nemaju institucionalni okvir za ostvarenje svojih prava.

Institucionalni okvir podrazumjeva postojanje političke platforme koja se može realizirati preko Bošnjaka koji bi u izvršnoj vlasti tog entiteta mogli braniti interese svog naroda. Kako smo lišeni tog prava da istinski Bošnjaci predstavljaju interese Bošnjaka u vladi RS-a, postavlja se pitanje kako zaštiti interese Bošnjaka u RS-u? Istina za volju Bošnjaci u RS-u su prepušteni sami sebi jer zvanična politika iz Sarajeva nema mehanizam kako zaštiti Bošnjke u RS-u. S toga nužan uvjet u današnjim prilikama jeste pravljenje nacionalnog plana za Bošnjake u bh.entitetu Republika Srpska.
Taj nacionalni plan u sebi mora sadržavati institucionalne mehanizme i zaštitu Bošnjaka u tom entitetu. On mora u sebi uključivati sve okvire kojem će se definisati strateško djelovanje Bošnjaka, kako bi Bošnjaci imali pravo na rad, nacionalni identitet, pravo na obrazovanje, pravo na jezik. Činjenica da Bošnjaci u 21.vijeku nemaju pravo na jezik govori o aparthejdu u kojem se nalaze Bošnjaci u entitetu Republika Srpska. Pravo na jezik je temeljno ljudsko pravo jer od njega zavisi ostvarenje drugih prava, jer nijedan narod u Evropi ne prolazi sudbinu u kojoj sad se nalaze Bošnjaci u manjem bh. entitetu. Šta bi desilo npr. da Francuzi nemaju pravo na svoj jezik u današnjim uvjetima kad Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih poseban segment stavlja na zaštitu kulturnih prava naroda, te da nijedan narod ne smije biti lišen tog prava.
Prva stvar koju treba uraditi jeste napraviti tim pravnih eksperata koji će biti na raspolaganju Bošnjacima u RS-u, konačno pravnim putem ostvariti pravo Bošnjaka na jezik, što im je zagorantovano državnim, entiteskim propisima, ali najvažnije propisima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Institucije RS moraju se natjerati na poštuju pravo Bošnjaka na svoj bosanski jezik, a to se može ostvariti samo sudskim putem. Pitanje jezika se mora iznijeti pred Sud u Strasburu. Drugi način rješenja tog problema ne postoji, jer insitucije RS-a pod svaku cijenu žele bosanski jezik nasilnim i antiustavnim putem ukloniti, jer sadašnje ministarstvo obrazovanja RS-a čitavu svoju politiku upravo bazira na institucionalnom isključivanju bosanskog jezika iz propisa Republike Srpske. Upravo zbog toga sada je potrebno uvezati sve bošnjačke predstavnike, nevladine organizacije koje se bave zaštitom prava Bošnjaka, kako bi se došlo konkretnih rezultata.
Primjer za to nam je albanski narod, koji je napravio jaku nacionalnu politiku, gdje sve stranke sa albanskim predznakom uprkos određenim razilaženjima moraju se čvrsto držati kursa da je narod, država na prvom mjestu. Upravo mi Bošnjaci moramo se ugledati na Albance, jer danas Albanci sa svojom matičnom državom Albanijom primjer jake nacionalne politike.

Bošnjaci se nacionalno moraju ugledati na Albance, i nikada prihvatiti činjenicu da je Republika Srpska entitet srpskog naorda ili država,odustait od činjenice da Republika Srpska nije genocidna tvorevina. Kosovo nije postalo republika samo zato to mu propisi međunarodnog prava daju za to pravo, već zbog konitunurane politike naroda Kosova koji su svoj san za državom uprkos zločinima, psihološkom uništenju od zvaničnog Beograda ostvarili, više nikada Kosovo neće biti srpsko, a Albanci sa ponosom mogu istaći da imaju dvije države (Albanija, Kosovo), još kad pogledamo sa nacionalnim stanjem Albanaca u Makedoniji i Crnoj Gori, sa sigurnošću se može reći da nacionalna politika Albanaca treba da predstavlja vodilju Bošnjacima kako se boriti za svoje interese.

Matica Bosna i Hercegovna treba da bude matica svim Bošnjacima bez obzira gdje živjeli, a Bošnjaci u bh. entitetu Republika Srpska moraju da budu pririoritet svih Bošnjaka.