NA KAHVI S ISNAMOM TALJIĆEM
Autor: Muhamed Ikanović
Objavljeno: 02. Jan 2015. 20:01:24
Muhamed IKANOVIĆ: Razgovarajući s nama Isnam je, kao dobrodušni brižni roditelj, podvlačio da moramo biti dio rješenja bošnjačkih i bosanskih problema, a ne samo kritičari. Mi, uglavnom, patimo od ovog problema u zajednici, koja vrvi od kritičara, a koja, istodobno, nema dovoljan broj onih koji su spremni uhvatiti se u koštac sa životnom neposrednošću. Zamislimo samo koliko bi se dobra ostavilo dolazećim generacijama našeg društva da se djeca odgajaju da streme ka rješavanju problema, a ne da istražuju tuđe mahane i nedostatke. Budući da se naša djeca, još dok pohađaju osnovnu školu, zamaraju svakodnevnim problemima, u ranoj mladosti nauče da je jedini izlaz iz problema – bilo koji granični prelaz.
Nadam se da ovaj naslov nekim čitaocima neće predstavljati uvod u gloru velikana Isnama Taljića, o kojem ću reći riječ-dvije. A namjerno sam istaknuo njegovo ime, u naslovu, kao što ću ga isticati i u tekstu, jer je književnik Isnam u meni probudio nekoliko pozitivnih razmišljanja. Mi nismo narod koji gradi kult ličnosti, niti narod koji sve zasluge pripisuje jednoj ličnosti, ali jesmo i trebamo biti narod koji umije cijeniti svoje autoritete. A često nam se dogodi da veličine nekog čovjeka budemo svjesni tek onda kad za to bude isuviše kasno.

Dolaskom u veću sredinu čovjeku se pružaju nove mogućnosti i očitije šanse u životu. Jedna od njih je i upoznavanje novih, ne baš “običnih” ljudi. Prije nekoli dana moj prijatelj Abdurrahman pružio mi je priliku da se upoznam i družim s jednim od naših intelektualaca – Isnamom Taljićem. Na tome sam, prije svega, zahvalan Uzvišenom Allahu, i gospodinu Taljiću, koji je za me izdvojio svoje dragocjeno vrijeme.

Želja mi je istaknuti svom, bošnjačkom narodu da sam pijući kahvu s književnikom Isnamom Taljićem osjetio pozitivne impulse i veliki optimizam.

Neki ljudi misle da svojom slavom ili funkcijom koji obavljaju trebaju biti nedostižni i po svemu se razlikovati od običnog građanina, i da će isključivo tako zadržati svoj autoritet. A tako ne misli Isnam! Lično sam se uvjerio da on nipošto ne želi biti iznad drugih ljudi i da se od njih ne želi razlikovati. Dok pišem ovaj članak, sjećanjam se našeg dragog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se nije razlikovao od svojih drugova. Eto, mi se divimo slikama predsjednika Erdogana, koji grli i u čelo ljubi starca, grli staricu, ruča s običnim svijetom... Ali, sve ostaje na tom divljenju, nažalost, a pokušavamo u stvarnom životu biti što kompliciraniji i gordiji. U Bosni, teško je razgovarati čak i sa službenikom u nekoj državnoj instituciji, a da ne govorim o tome da starac ili starica dobiju priliku popiti findžan kahve s jednim od članova Predsjedništva.

Pričajući o neugodnostima i preprekama koje je imao na putu intelektualnog rada, Isnam Taljić, čestiti književnik, nijednog momenta nije pokazao znakove pesimizma, što me odmah podsjetilo na Bošnjaka iz kojeg i u najtežim okolnostima zrači optimizam. Nada koju naš narod pothranjuje u sebi fenomen je koji je teško opisati. Sigurno je da je to dar Božiji ovom narodu, da nakon svega što preživi nosi snažnu nadu u bolju budućnost.

Razgovarajući s nama Isnam je, kao dobrodušni brižni roditelj, podvlačio da moramo biti dio rješenja bošnjačkih i bosanskih problema, a ne samo kritičari. Mi, uglavnom, patimo od ovog problema u zajednici, koja vrvi od kritičara, a koja, istodobno, nema dovoljan broj onih koji su spremni uhvatiti se u koštac sa životnom neposrednošću. Zamislimo samo koliko bi se dobra ostavilo dolazećim generacijama našeg društva da se djeca odgajaju da streme ka rješavanju problema, a ne da istražuju tuđe mahane i nedostatke. Budući da se naša djeca, još dok pohađaju osnovnu školu, zamaraju svakodnevnim problemima, u ranoj mladosti nauče da je jedini izlaz iz problema – bilo koji granični prelaz.


Isnam Taljić i dio njegovih djela


Beznadežno je očekivati od omladine da voli svoju zemlju onako kako doliči, a srcem je vezana za zapadnjačke glumce i muzičare, istovremeno ne poznavajući intelektualce svog naroda. Žalosno je to da se u našim školama više pažnje posvećuje školskim priredbama negoli posjeti intelektualca. Patriotizam koji zrači iz ljudi poput Isnama jest nešta što čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim.

Bosna je moja domovina, volim svaki pedalj njene zemlje, u njenim se dubinama nalazi šehidska krv... Odista, imam lijep osjećaj kada se baš iz Bosne okrenem prema Kabi. Junak je Bošnjak! Kad se susretneš s njime, kao da svaki njegov pokret živopisno govori: “Ne diraj u Bosnu! Nemoj mrko gledati bijele vitke munare! Ama, da nisi ni pomislio kazati da ti smeta ezan!” Bosni trebaju Bošnjaci, generacije treba tome učiti.

Ali, stvarnost je drukčija. Naši intelektualci, nerijetko, jedva preživljavaju. Potisnuti su na marginu društva jer se u Bosni pamet mnogo ne cijeni. Možda se ovo što rekoh može prihvatiti, ali i odbaciti, no tebi, čitaoče, ostavljam da presudiš.

Čuvaj nam, Bože, ovu lijepu zemlju, neka vjera u njoj cvjeta poput najljepšeg cvijeta, neka nam ezani uši odmaraju, a sedžda Tebi bude izvorom naše snage. Amin!