U ime Allaha dž.š. niko ne može da ubije čovjeka, ko misli suprotno nije normalan
JA SAM BOŠNJAKINJA, NEMAM POTREBU NIKOME SE IZVINJAVATI I PRAVDATI; PRAVDAJU SE SAMO ONI KOJI SU KRIVI
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 10. Jan 2015. 12:01:13
Elmedina MUFTIĆ: Zaokupljeni Parizom zaboravili smo na 9. januar (’92) - kao Dan početka novog genocida, odnosno kontinuiteta srpsko-crnogorskog genocida nad Bošnjacima. Začuđujuće je koliko smo kao narod spremni da osjetimo tuđu bol, što je pohvalno i što je produkt naše vjere, ali smo u istom momentu spremni da zaboravimo svoju bol, da umanjujemo vrijednost vlastite žrtve što nas je kroz historiju koštalo nebrojeno puta. Kao Bošnjakinja nemam potrebu za pravdanjem.
Ja sam Bošnjakinja. I muslimanka sam. Svjedočim da je samo Allah Bog i da je Muhammed a.s. posljednji Allahov Poslanik. Moja vjera je islam i uči me dobročinstvu. Uči me i tome da volim čovjeka. Uči me i tome da smo svi pred Allahom isti i da će svako za svoja djela odgovarati. Ja pripadam narodu koji ima istančan osjećaj za humanost i u čijem je biću sveprisutna ljubav za čovjeka. Odgajana sam u duhu kur`anskog ajeta ‘I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.’(El-Ma’ide, Sura, 27-28). S ponosom ističem svoju pripadnost islamu kao vjeri mira, ljubavi i nauke. Mene su učili i naučili da je čovjek Allahov namjesnik na Zemlji, da sve što me okružuje je stvoreno Allahovom voljom i da se prema svemu trebam s ljubavlju odnositi...

Karakter mi ne dozvoljava da šutim. Reakcija Bošnjaka na posljednja dešavanja u Parizu me još jednom iznenadila, nažalost ne pozitivno. Po ko zna koji put smo poletili da se pravdamo - a pravdaju se samo oni što su krivi - za nešto što nema veze sa nama. Salve žalopojki preplavile su društvene mreže. Zaokupljeni Parizom zaboravili smo na 9. januar (’92) - kao Dan početka novog genocida, odnosno kontinuiteta srpsko-crnogorskog genocida nad Bošnjacima. Začuđujuće je koliko smo kao narod spremni da osjetimo tuđu bol, što je pohvalno i što je produkt naše vjere, ali smo u istom momentu spremni da zaboravimo svoju bol, da umanjujemo vrijednost vlastite žrtve, što nas je kroz historiju koštalo nebrojeno puta. Kao Bošnjakinja nemam potrebu za pravdanjem. U ime Allaha dž.š. niko ne može da ubije čovjeka; ko misli suprotno nije normalan. Oni što ubijaju, ne ubijaju u moje ime i zbog toga ne padam u očaj i nemam potrebu za izvinjenjem bilo kome za bilo šta. Ja samo mogu da kažem da osuđujem svaki vid nasilja koji čovjek kao namjesnik na Zemlji čini spram bilo kojeg živog bića, i da je ubiti čovjeka najveći vid slabosti i kukavičluka. Svaki čovjek je produkt Allahovog stvaranja i niko od nas nema pravo oduzeti život drugom čovjeku. Sebe ne nazivam Charlie, ja za sebe mogu reći da, ja sam Hava Tatarević, ja sam Nazija Beganović, da sam žena Podrinja i da sa tim osjećajem bola i žrtve mogu da osjetim bol i žrtvu drugog čovjeka. Dok su kosti mog naroda rasute po inim grobnicama širom BiH, Srbije i Crne Gore, i čekaju da nađu smiraj, dok postoje majke Have, Naze, Aiše, Hatidže, ja se nikome neću izvinjavati, jer nemam obraza za to. Zar da se izvinjavam i osjećam krivom za Pariz, a oči mi uprte u Potočare; zar da snishodljivo obaram pogled pred Evropom koja je nijemo gledala genocid u Srebrenici? Da plačem nad Parizom, a još čujem prvi i ujedno posljednji plač bezimene bebe iz Srebrenice? Ne mogu. I ne osjećam potrebu za tim. Osuđujemo događaj u Parizu kao i svako zlo koje u sebi nosi samo bol, tugu i prijeti da poremeti ravnotežu civlizacije. Pariz ne smatram ništa bitnijim od Gaze. Krvoproliće u Gazi traje decenijama. Pariz nije ništa vrijedniji od Srebrenice...

Kao što mi ni 11. septembar ne znači ništa u odnosu na 11. juli, jer se ta dva događaja ne smiju upoređivati, ali odjek 11. septembra je daleko jači od odjeka 11. jula... Koliko god se trudili da budemo jednaki, neki su ipak "jednakiji"…