Mehmed Meša DELIĆ: Ovo svojatanje bosanskih vladara, kao srpskih, odnosno hrvatskih, čini zanimljivim činjenica da se prvi ohrabrio objaviti ovu knjigu u godini Aleksandrove diktature 1929, a drugi, u drugoj godini Pavelićevog režima (1941 – 1945) u Hrvatskoj (NDH) u čijem sastavu je, voljom fašista Hitlera i Mussolinija, bila i okupirana Bosna i Hercegovina. Uz ovo je išlo protjerivanje i ubijanje Bošnjaka – muslimana, otimanje njihove pokretne i nepokretne imovine, otimanje bosanskog jezika, bosanskih pisaca, kulture i običaja...

Za Bosnu i Hercegovinu obično kažu da je ona hiljadugodišnja zemlja. Zato bih naučni radnici i historičari trebali napokon sijesti i već jednom razmotriti dimenzije njenog hiljadugodišnjeg postojanja, za koji period ima poprilično pisanih tragova u njenoj historiji. Bosna, to je njeno pravo historijsko ime, a ne austrougarski kolonijalni naziv Bosna i Hercegovina, trebamo razumijevati prvo kao geografski prostor i teritorijalnu političku činjenicu. Ako su naučni radnici i historičari saglasni u tome da taj teritorij egzistira više od hiljadu godina pod istim imenom, potom mogu razmatrati i njenu drugu dimenziju, koliko je Bosna i državnopravna politička činjenica.
1) Početak utvrđivanja toga geopolitičkog teritorija pod imenom Bosna historijski datira od prvog pomena „zemlja Bosna“ 949. godine u djelu „Deadministrando imperio“ (Upravljanje carstvom) bizantskog cara Porfirogeneta. Dakle, zemlja pod imenom Bosna u kontinuiteteu od tada egzistira 1.065 godina. U tom podatku je potvrda one fraze koju u kolokvijalnom govoru često ponavljamo da Bosna ima svoju hiljadugodišnje postojanje. To nimalo nije beznačajna historijska činjenica. Da na istom geografskom prostoru (teritoriju), nepomaknutom, ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje, hiljadu godina egzistira ZEMLJA BOSNA, za razliku od njenih susjeda Srbije, Hrvatske, Crne Gore, čije se historijsko središte pomicalo. Mnogo veće zemlje danas u Evropi se ne bi mogle pohvaliti tako dugim historijskim trajanjem pod istim imenom na istom geografskom prostoru. Poznat je identičan primjer, koji bi se mogao uporediti sa Bosnom, to je Poljska. Poljska je 70-tih godina 20. stoljeća proslavljala „Tišonac lat krajove Polske“. Mi, Bosanci, prije Poljaka smo trebali 1949. godine proslaviti „Hiljadu godina zemlje Bosne“

Vrijeme bi bilo da Bošnjačka zajednica kulture (BZK) Preporod ubuduće svojim specijalnim programom obilježava svaku godišnjicu prvog pomena zemlje Bosne. Kontinuitet zemlje Bosne s njenim jedinstvenim geografskim teritorijem je neupitan i on traje, kao što je rečeno, neprekidno 1.065 godina, a ne da ostane, hajmo da se oko toga dogovorimo...

I ako se dogovore to biva samo za neki od jubileja. Tako je u prošloj 2014. godini, a povodom 80. godišnjice Kulturnog društva Bošnjaka Preporod u Dubrovniku, na prvom međunarodnom naučnom skupu uvaženi prof. dr. Ibrahimagić imao zanimljivo izlaganje na temu: „Identitet Bošnjaka – izazovi XXI stoljeća“. Ovo značajno i poučno izlaganje sam (is)koristio prilikom pisanja ovog teksta.
BZK Preporod bi u budućnosti trebao programski i israživački više raditi, a i sarađivati sa drugim etničkim kulturnim društvima na stvaranju građanskog društva u Bosni i Hercegovini, a ne kako to nam rade i govore političari i (po)neki naučni radnici. U našem bosanskohercegovačkom slučaju su pripadnici svih etnokultura politički subjekti, kao građani, njihova politička kultura je zajednička, oni su politički narod, nacija Bosanaca, nacija državljana Bosne i Hercegovine koja je njihova primarna domovina – otadžbina, u kojoj su grobovi njihovih predaka.

2) Državnopravna egistencija Bosne dijeli sudbinu zemalja u svome okruženju, koje su bile pod stalnom prijetnjom ili dominacijom Bizanta, Ugarske i Osmanlija (Turske). I o tome nema saglasnosti među historičarima, političarima, posebno među historičarima i političarima naših susjeda, koji obostrano svojataju Bosnu kao srpsku, odnosno kao hrvatsku zemlju, osporavajući joj srednjovjekovnu državnost i suverenost, već da je bila samo krajolik. Krajolik u koji su i Srbi - pravoslavci i Hrvati – katolici od svojih vladara biježali, a u Bosni azil dobili, (po)nešto iz ti država sa sobom donijeli. A onda su se bacili na posao po instrukcijama Beograda i Zagreba, gus(l)arsku historiju pisati. Pa i dan-danas tvrde još da su Osmanlije osvajanjem Bosne u njoj zatekle samo etničke Srbe, koji su primili islam i time izdali „pradedovsku veru“, ili samo etničke Hrvate – katolike, koje kao muslimane smatraju „cvijećem“ hrvatskog naroda, a ovi prvi (Srbija sa Crnom Gorom) radije bi ih pobili ili natjerali da se (po)krste i vrate „pradedovskoj veri“ ili ih iseliti u Aziju.

Ono oko čega se jedino slažu naši susjedi jeste da, ako zemlja Bosna ne može u cijelosti pripasti samo Hrvatskoj ili samo Srbiji, oni bi je rado podijelili između sebe. O ovome i balkanski vrabci k'o i gus(l)ari pjevaju. Ali ni tu se ne slažu koliko će te Bosne pripasti jednima, a koliko drugima, ali bez Bošnjaka. I jedni i drugi su htijeli pola, za sebe, ali bez Bošnjaka, a da ih nebi bilo tu oni su ih pokušali uništiti agresijom, ratom, genocidom. Pokušali i genocid (u)činili, ali su Bošnjaci i Bosna bitku za slobodu dobili, plativši je visokom cijenom, kako bi njihova buduća pokoljenja u svojoj slobodnoj Bosni i Hercegovini ostala za sva buduća vremena, koja će se u hiljadama godina računati.

Nauka državu Bosnu prepoznaje po činjenici vršenja javne vlasti. To je bitan politički kriterij kojim se određuje da li je jedna zemlja država ili nije. Historičarka Nada Klaić u svom djelu „Srednjovjekovna Bosna“ tvrdi da jedno organizacija javne vlasti može biti „znak prepoznavanja“ za politički individualitet neke zemlje. Ako se pođe od toga kriterija, kaže ona, a ne od naziva vladara, da li je ban, kralj ili car, „u Bosni je stvorena politička vlast prije hrvatske ili srpske vlasti“. (str.19).

Rani period srednjovjekovne Bosne je dosta zatamnjen (ne)znanjem, nedostatkom izvora, ali ipak historija potvrđuje da je Bosna od početka 12. stoljeća samostalna država. Ovo nam neće priznati gus(l)ari historije, ali jedan ugarski dokument iz 1137. godine označava Bosnu kao „bosnensis ducatus“. Tu činjenicu potvrđuje citat iz Cinamova djela da u tom vremenu (sredina 12. stoljeća) „Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja“.
Ban Borić je prvi po imenu poznati bosanski vladar. Potom slijede Kulin ban koji svojom Poveljom Dubrovčanima (1189) o slobodi kretanja i trgovanja potvrđuje da je suverni vladar Bosne. Ovu Povelju smatramo „Rodnim listom Bosne“.

Potom slijede ban Ninoslav, Prijezda I, Prijezda II, Prijezda III, Stijepan I, Stijepan II, Tvrtko I, prvo kao ban, a od 1377. godine kao prvi kralj Bosne, a potom kraljevi Bosne su: Dabiša, Jelena Gruba, Stjepan Ostoja, Tvrtko II, Stjepan Toma Ostojić, i posljednji kralj Stjepan Tomašević (1461 – 1463).

Zar to nisu dovoljni argumenti da je Bosna u srednjem vijeku bila država, a u vrijeme kralja Tvrtka I, najmoćnija država na današnjem Zapadnom Balkanu.

Ali ta historijska činjenica velikosrpskim i velikohrvatskim gus(l)arskim historičarima nije bila dovoljna, a neće nikada ni biti. Srpski historičar Ljubo Stojanović 1929. godine objavljuje knjigu „Srpski vladari u srednjovjekovnoj Bosni“, a 1942. godine hrvatski historičar Dominik Mandić objavljuje knjigu „Hrvatski vladari u srednjovječnoj Bosni.“

Ovo svojatanje bosanskih vladara, kao srpskih, odnosno hrvatskih, čini zanimljivim činjenica da se prvi ohrabrio objaviti ovu knjigu u godini Aleksandrove diktature 1929, a drugi, u drugoj godini Pavelićevog režima (1941 – 1945) u Hrvatskoj (NDH) u čijem sastavu je, voljom fašista Hitlera i Mussolinija, bila i okupirana Bosna i Hercegovina. Uz ovo je išlo protjerivanje i ubijanje Bošnjaka – muslimana, otimanje njihove pokretne i nepokretne imovine, otimanje bosanskog jezika, bosanskih pisaca, kulture i običaja...

A da bi potvrdili da Bosna nije bila samostalna srednjovjekovna država, velikosrpski i velikohrvatski historičari gus(l)ari su bosansko srednjovjekovno pravo prisvojili kao srpsko, odnosno hrvatsko srednjovjekovno pravo na tlu Bosne.
U zbornike spomenika srpskog, odnosno hrvatskog prava nekritički se uključuju sačuvani dokumenti autentičnog bosanskog srednjovjekovnog državnog prava i tumače se kao dokumenti srpskog ili hrvatskog prava.

U ovim, kako bi trebali danas historičari (pro)govoriti falsifikatima radilo se ne o naučnoj argumentaciji, već o ideologijskim motivima koji su se uklopili u šire političke koncepcije prisvajanja ne samo zemlje Bosne već i njene kulture, jezika i običaja kao svoje, kao i društveno – političke i državnopravne historije Bosne kao svoje zbog državnopravnih prentezija Srbije i Hrvatske prema Bosni. Od tada, pa sve do danas. Njihovi nacionalisti se toga neće odreći ni u budućim vremenima.

3) U odnosu na našu Bošnjačku temu možemo, dakle, potvrditi neovisno od gore navedenih velikosrpskih i velikohrvatskih osporavanja bosanskohercegovačke državnosti u srednjem vijeku, pa i dvadesetih godina prošlog vijeka, kada su pokušali agresijom, ratom i genocidom da je između sebe podijele, ne hajući za činjenicu da je međunarodno – pravno priznata kao nezavisna i suverena država, da je historijska nauka proučavana i na Zapadu utvrdila da je Bosna u kontinuitetu bila suverena država od početka 12. stoljeća do 1463. godine, kada su joj Osmanlije oduzele državnost i suverenost. U narednih 480 godina, do Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (1943), Bosna je imala prekinutu svoju državnost i suverenost i bila pod upravom 415 godina Osmanskog carstva (1463 – 1878), 40 godina Austro – Ugarskog carstva (1878 – 1918) i 25 godina kraljevina SHS i Kraljevine Jugoslavije (1918 – 1943) to je bio njen, skoro polumilenijski državnopravni diskontinuitet.

Ako problem državnopravnog diskontinuiteta posmatramo historijski u kakvom su državnopravnom položaju bile do 1943. godine ostale federalne jedinice koje su također u toku Narodnooslobodilačkog rata protiv fašističke okupacije (1941 – 1945) obnovile svoju državnost i bile konstitutivni elementi, kao države članice, Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ) konstituiranje na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (29.11.1943.), državnopravni diskontinuitet Bosne bio je kraći nego Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Crne Gore, a za 161 godinu duži od državnopravnog diskontinuiteta Srbije (1459 – 1878).
Slovenija je bila nešto manje od hiljadu godina u državnopravnom diskontinuitetu, Makedonija više od dvije hiljade godina, Hrvatska od 1102, dakle, 841 godinu, Crna Gora oko 600 godina, prvo pod srpskom, a potom pod osmanskom upravom i Srbija 319 godina od 1459. padom Despotovine do međunarodnopravnog priznanja Srbije i Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. godine, da bi je ponovo obje izgubile 1918. ulaskom u Kraljevinu SHS, odnosno Kraljevinu Jugoslaviju.

Bosna i Hercegovina, kao i sve navedene federalne jedinice (države), koristiće se svojim suverenim pravom po obnavljanju svoje državnosti na svojim narodnim skupštinama, odlučile su se udružiti u Demokratsku federativnu Jugoslaviju, zadržavajući svoje pravo na otcjepljenje iz te federacije radi sticanja vlastitog međunarodnopravnog priznanja na nezavisnost i suverenost. Ovo pravo su one i iskoristile u procesu diasolucije fedarativne Jugoslavije. Međunarodno priznanje vlastite nezavisnosti i suverenosti Slovenija, Hrvatska i Makedonija stekle su 15. januara 1992., Bosna i Hercegovina 6. aprila 1992., a Crna Gora i Srbija 2006. godine.

4) S obzirom na dvostoljetne srpske i nešto mlađe hrvatske pretenzije da dovedu u pitanje državnost i bosansku političku nacionalnost njenih stanovnika, ovdje ćemo predočiti još jednu informaciju koja će biti od značaja za buduće rasprave. Nazivi za narod Bosne u njenom historijskom toku bio je u srednjem vijeku Bošnjanin, u vrijeme uprave Osmanlija i Austrougara Bošnjaci (kristjani, ristjani i muslimani), a u modernom vremenu Bosanci (i Hercegovci).

Ta tri naziva su sinonimi za isti narod u različitom historijskom vremenu. Još je Prvo zasjedanje AVNOJ-a (1942) poznavalo jedinstveni naziv za stanovnike Bosne i Hercegovine: „Bosanci i Hercegovci samo ujedinjeni i složni... možete sebi ostvariti jednu ljepšu i zajedničku budućnost... vama svima i Srbima i Hrvatima i Muslimanima potrebna je iskrena i bratska saradnja da bi Bosna i Hercegovina kao jedinica... mogla napredovati na zadovoljstvo svih bez razlike na vjeru i stranku“.

Tu činjenicu je potvrdilo i naučno istraživanje etnogeneze stanovništva Bosne i Hercegovine iz prošle (2014) godine. Institut za genetska istraživanja (IGENEA u Genevi), koji se bavi genetskim istraživanjima evropskih naroda i koji važi za jednu od vodećih institucija iz oblasti DNK analiza. A da pomenemo ovaj institut i njegovo istraživanje je iz bitnih i važnih razloga. Ovaj institut je dao procentualni sastav direktnih potomaka za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Hrvatsku i druge zemlje u našem okruženju.

Međutim, nas ovdje, s obzirom na temu i pretenzije Srbije i Hrvatske da dokažu da Bosna i Hercegovina nije historijska država, jer nema svoga naroda (nacije), kako kaže Tuđman, interesuje naučna zasnovanost njegove teze: „Bosna nije nacija, nema ni prava ni povijesti nacije. Nacija je zemlja, ali je i rasa i krv, a takozvanu Bosnu naseljava nekoliko rasa i krvi. Kako bi neki iz te miješane i nečiste etničke situacije htjeli oblikovati cjelinu. Ne, gospodo, ne! Bosna mora nestati...“ (Svjedočenje francuskog filozofa Bernarda Henrya Levya u knjizi „Ljiljani i pepeo – Dnevnik pisca u bosanskom ratu“).

Ovakva izjava proizlazi iz historijskog falsifikata, a i sam Tuđman je historičar gus(l)ar učio da je Bosna prije Osmanlija bila hrvatska zemlja, naseljena samo Hrvatima, suprotno tome, srpski historičari gus(l)ari naučavaju da je Bosna prije Osmanlija bila srpska zemlja koju su naseljavali samo Srbi, te da je ona danas avnojevska (Titina) vještačka tvorevina, koja disolucijom Jugoslavije treba da nestane kako kao zemlja pod tim imenom, tako i kao samostalni državnopravni politički entitet i bude podijeljena između Srbije i Hrvatske.

Da su u zabludi i da lažu (do)kazuju njihovi među - ugovori i dogovori. Jer, ako jedni, a i drugi tvrde da je Bosna i Hercegovina samo njihova, zašto onda nagodbe o podjeli? Zašto nisu galamili na Crnu Goru koja je imala teritorijalne pretenzije prema istočnoj Hercegovini i na mala vrata prikrpila Sutorinu kao drugi historijski izlaz Bosne na more i tako uspjela uzrupirati ranije teritorije. Zato se ovih dana toliko piše i govori o Sutorini, a koja je bila i biti će dio Bosne i Hercegovine.

Ne želeći se miješati u posao onih koji su se uhvatili tog lavovskog posla, ispravljanja namjernih „grešaka“ onih ljudi koji su se prema Bosni i Hercegovini kao da je to njihova ćaćevina. Istina i pravda će pobijediti, jer su argumenti na njihovoj strani, a Bosnu i Hercegovinu i sve njene građane odvesti na njihovo more, a ne kako se iz (po)nekih medija može iščitavati ko će se u Sutorini ugnijezditi, i ko je veći Crnogorac, a ko Bosanac.

Zato imamo političkih i historijskih „experata“ i njihovih pametovanja i prepucavanja koji su izgleda ovih dana čuli za Sutorinu i koriste to u politiku patriotizma, nacionalizna, a njima bi (pre)poručio: Pustite to struci i nauci, a ne vašoj galami i pametovanju!

Umjesto miješanja u posao tih stručnih ljudi na ovom mjestu ću napisati odavno poznatu parolu: „TUĐE NEĆEMO, SVOJE NE DAMO!“

Ovu Titovu izjavu na Visu (1944), a odnosila se na sporove sa Saveznicima oko razgraničenja s Italijom, a posebno na Dalmaciju, Istru i Trst koje je Jugoslavija (Hrvatska, odnosno Slovenija) zahtijevale i tretirale kao svoje. Spomenik toj paroli u Visu je 1994. godine porušen kao znak da to nije politika osamostaljenja Hrvatske. Titova parola odnosila se na teritorij. I ovo potraživanje Sutorine od strane Bosne i Hercegovine od Crne Gore također je istog značenja.
Na žalost Tuđmanovu i Dobrice Ćosića kao očeve hrvatske i srpske nacije, o hrvatskoj, odnosno srpskoj Bosni, nalazi IGENEA pokazuju i dovode u sumnju da su i današnja Srbija i današnja Hrvatska etnički čiste srpske, odnosno hrvatske zemlje.

U Srbiji ima samo 30% slavenskih potomaka; u Hrvatskoj ih ima još manje 20%, koliko i u Albaniji, a u Bosni i Hercegovini još manje, svega 15% slavenskih potomaka. Sve zemlje Zapadnog Balkana su naseljene različitim rasama i genetski miješanim krvno – srodnički narodima. U Srbiji ima 21% ilirskih, 14% keltskih, 8% helenskih, 18% germanskih, 2% vikingških i 9% feničanskih potomaka. U Hrvatskoj ima 34% ilirskih, 18% keltskih, 12% germanskih, 8% feničanskih i 8% helenskih potomaka.
Nasuprot i Srbiji i Hrvatskoj u Bosni i Hercegovini je stanovništvo genetski manje izmješano, suprotno Tuđmanovoj tezi. Naime, u Bosni i Hercegovini ima najviše ilirskih potomaka 40%, čak više nego što ih ima Albanija, iako Albanci sebe smatraju isključivo ilirskim potomcima.

U Albaniji pored 30% ilirskih ima 20% slavonskih (koliko i u Hrvatskoj), 18% tračanskih, 16% feničarskih, 14% helenskih i 2% vikingških potomaka.

Pored ilirskih u Bosni i Hercegovini ima 20% germanskih, 15% keltskih, 6% hunskih i 4% tračkih potomaka dakle, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji nema ni natpolovične većine slavenskih potomaka, čak ni sa onih 15% u Bosni i Hercegovini koje oni smatraju, svaka za sebe, da su svi oni Hrvati, odnosno da su svi oni Srbi.

Ono po čemu je Bosna i danas specifična u odnosu na svoje susjede jeste da ima najviše ilirskih potomaka – 40%.

5) Na osnovu ovih podataka IGENEA, ispada da smo svi mi na Zapadnom Balkanu ustvari bliski rasni i krvni srodnici, i da nas manje razdvaja narodnosna pripadnost, a više politizirana vjerska pripadnost, suprotno porukama objavljenih knjiga. Bilo bi normalno i poželjno da se u ovakvim multietničkim društvima, koja su karakteristika zemalja Zapadnog Balkana, počne razdvajati, više nego što je to u tekućoj političkoj praksi, vjera od politike i etnička kultura od političke kulture. Nosilac etničke kulture je narod, a nosilac političke kulture je nacija. Narod je sociološka kategorija sastavljena od plemena, bratstava i rodova, a nacija je politička kategorija vezana za naziv države i čini je sve stanovništvo jedne države, njeni građani, državljani, oni su politički narod – demos dotične države iako su pripadnici različitih etničkih grupa i vjera. Rijetkost je da se narod i nacije podudaraju u postotnom broju.

Dakle, etnokultura je zasebna i u etno mješovitim društvima – državama svaki je narod ima zasebno, a politička kultura je zajednička za sve građane dotične države, kao političke subjekte te države.
A da nije baš tako, nijedno društvo niti država ne bi mogli funkcionisati. Upravo u Bosni i Hercegovini iz razloga što etnokultura hoće da bude i politička kultura, što postoje otpori se te dvije kulture razdvoje, Bosna i Hercegovina ni kao društvo ni kao država ne može efikasno da funkcionira, jer svaki konstitutivni narod hoće da ima i svoje društvo i svoju državu u Bosni i Hercegovini, mada je ona stoljećima bila jedinstveno društvo i država za sve njene stanovnike. Otuda je i onaj citat iz proglasa AVNOJ-a narodima svih vjera i strankama u sebi sadržavao činjenicu da u Bosni žive Bosanci i Hercegovci, kao politički narod, njen demos, čija je politička kultura zajednička, oni su politička nacija Bosne i Hercegovine, ne dovodeći u pitanje njihovu etnokulturnu posebnost, kao Srba, Hrvata, Bošnjaka i Ostalih koji se narodnosno ne opredjeljuju ili su pripadnici nacionalnih manjina.

Ovo nije naša bošnjačka misao, nego evropska i misao i praksa. A mi ćemo je preuzeti od njemačkog filozofa Habermasa i švicarskog politologa Ursa Altermata, koji kažu da u etnički mješovitim društvima i državama se mora razdvojiti etnička od političke kulture.
A da su u pravu je dokaz o apsurdnosti ustavnog uređenja i principa etničke demokratije u Bosni i Hercegovini. To su potvrdili, (po)kazali Zastupnici (BOSS) Bosanske stranke Haris Pleho i Rasim Smajić, te član stranke BPS-ov Nermin Bjelak koji su se izjasnili kao Srbi. Sada uz „Sejdić i Finci“ dobili smo tandem „Pleh – Smajić“.

A jedan duhoviti prijedlog (pitanje) bilo je od Bošnjaka Eldina Karića: „Trebaju li Haris i Rasim položiti zakletvu u crkvi?! Poneki Srbi kažu da su se „prekrstili“ i vratili svome „poreklu“. A ima i onih koji tvrde da su (is)koristili izborni zakon (nacionalni ključ zastupljenosti), pa zbog fotelja i plata se tako izjasnili, a ne da se tako i osjećaju. Jedan od njih je izjavio: Ja sam Srbin po nacionalnosti, vjera mi je islam, a jezik bosanski. Možda bi bolje i uvjerljivije zvučalo da su se izjasnili kao Bosanci. Za (po)neke ovo bi bio manji skandal.

Politička kultura mora biti zajednička. Otuda su pripadnici različitih jezičkih kultura u Švicarskoj svi nacionalni Švicarsci, a u Belgiji su svi nacionalni Belgijanci, a u Bosni i Hercegovini naši Bošnjaci, naši Srbi, naši Hrvati neće da budu nacionalni Bosanci.
A onima koji bi to željeli, da se izjasne kao Bosanac suprostave se oni koji su bili do jučer Bosanci, a danas nešto drugo. Upravo oni pokušavaju osporavati nečije pravo da se narodi u Bosni i Hercegovini izjasne po svom ubjeđenju, pa kao i Bosanci. Sjetimo se slučaja iz aprila prošle 2014. godine kada je izvjesni Kemal Šalaka dobio sina Faruka kojeg je želio prijaviti kao Bosanca. Umjesto da Faruka upišu kao Bosanac u opštini su mu nudili opcije: Bošnjak, Srbin, Hrvat ili Ostali. Da li to nije miješanje u lične stvari svakog čovjeka? U jednoj od izjava Šakala je rekao: „Ja sam etnički Bošnjak, ali prvenstveno sam Bosanac, ne znam šta je to problem“. U pravu je, ali to ne odgovara onima koji bi da prebrojavaju ljude kao krvna zrnca, kako bi znali kojih ima više.
Kada Bosanac kao nacionalnost upišemo u Ustav Bosna i Hercegovina će zauvijek biti mirna i svima komotna zemlja. Težimo ka tome, težimo takvoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Zemlja – država Bosna i Hercegovina može bez mnogih, ali da li mnogi mogu bez nje?

Zemlja – država Bosna i Hercegovina u kontinuiteteu, bez obzira na oblik državnog uređenja na njenom tlu, traje više od hiljadu godina. Sve današnje državne na Zapadnom Balkanu imale su duži ili kraći državnopravni diskontinuitet u svojoj historiji.

Stanovnici Bosne i Hercegovine, neovisno od svoje prvobitno vjerske, a kasnije i etničke pripadnosti, ranije i danas čine političku naciju Bosne i Hercegovine. Ovo potvrđuju naučna istraživanja, a što nije tako u Bosni i Hercegovini nije kriva nauka nego nenaučeni, a ima ih među svim narodima. A svi znamo, a ako ne znamo treba li bi znati: ranije su bili svi Bošnjani, potom svi Bošnjaci, razlikovali su se samo po vjeri, a ne po DNK, a danas su (sviđalo se kome ili ne) svi oni Bosanci, neovisno što su nosioci različitih etnokultura i vjera, i nazivaju se Srbima (pravoslavcima), Hrvatima (katolicima), Bošnjacima (muslimanima), kao i Ostali, svi su oni politički narod Bosne – Bosanci. A oni koji često putuju svijetom znaju da na aerodromima, granicama država ne pitaju za vjeru i kojem narodu pripadaju, nego traže pasoš države iz koje dolaze i kojoj pripadaju i po tome se orjentišu, da li ste državljanin Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, a nikako da li je neko Srbin (pravoslavac) Hrvat (katolik) ili Bošnjak (musliman).

Zato bi trebala jedna poruka svima nama na Zapadnom Balkanu: Ključ razumjevanja historije zemalja Zapadnog Balkana nalazi se u ilirskoj, a ne slavenskoj eri ovih zemalja. Vratimo se dubljom proučavanju ilirskog naslijeđa u etničkoj i političkoj kulturi ovih zemalja. Podaci IGENEA nam u tome mogu biti od pomoći; ne smijemo ih ignorisati po običaju ako nam razbijaju naše mitove o sebi samim. Prihvatimo ovo istraživačko djelo, koje nam (do)kazuje: ko smo i šta smo, a ne da nam to govore djela Njegoša, Ive Andrića, Tuđmana, Ćosića, Šešelja, Plavišićke i drugih.

Podaci IGENEA pokazuju da ako nismo svi braća od istog oca i matere, onda smo, svejedno braća, ako su neki od nas samo po ocu ili samo po majci braća, ali nam to ne treba da smeta da svako za sebe zadrži i svoje historijsko naslijeđe, svoju etničku kulturu i različito vjersko uvjerenje, u ostalom to je i Bog htio i tako odredio. Makar bi to saznanje bilo dovoljno da više međusobno ne ratujemo i da živimo u bratskoj slozi i ljubavi. Na to nas pozivaju i sve Božije Objave.