BOŠNJACI U DIJASPORI
Autor: Eldina Kovačević
Objavljeno: 04. Feb 2015. 04:02:24
Eldina KOVAČEVIĆ: Glavni cilj ovog teksta je da Bošnjacima u dijaspori da podršku da upru prstom na kritične tačke, nedostatke, propuste u edukaciji, jer bez zajedničkog napora, truda i dogovora, nema uspjeha. Biti Bosnjak u dijaspori nije igra, kaže se sa istom izvijesnošću kao što se tvrdi, da hladno nije toplo, i naša namjera ovdje je dati mali doprinos ohrabrivanju Bošnjaka za sticanje još boljih rezultata.
Za prve generacije Bošnjaka sa područja bivše Jugoslavije uglavnom se govori da su bili "ekonomski" migranti u zemlje zapadne Evrope i došli su početkom 60-tih godina. Mnoge zemlje su im otvorile svoja vrata i pružile šansu za siguran, bezbjedan i ekonomski stabilan život. Mada je među njima bio veliki broj političkih emigranata, kojima je zbog svoje bošnjačke nacionalne i islamske vjerske svjesnosti prijetila likvidacija, te si bili primorani da emigriraju u neku od zapadnih zemalja.

Ipak, u znak zahvalnosti, naš narod se u svim segmentima egzistencije, po pravilima zapadno-evropskih zemalja, pokazao kao lojalan, vrijedan i radan narod. Kao i mnogi drugi narodi koji žive na ovim prostorima, bošnjački narod kojeg u dijaspori ima milion i po do dva miliona, bez obzira gdje se nalazio i šta radio, ima potrebu da baštini i čuva svoju kulturu, svoje običaje, historiju, a prije svega vjerske i nacionalne vrijednosti. Podstaknuti osjećajem za što hitnije i intenzivnije okupljanje i organizaciju, posebno radi borbe protiv zaborava tradicije, kao i borbe protiv asimilacije, naš narod se organizirao kroz kulturne zajednice, udruženja i džemate, koji u suštini imaju iste ciljeve i zadatke.

Kada je prema odluci Vrhovnog sabora 1976.godine, u kontaktu sa radnicima privremeno zaposlenim u inostranstvu, donesena odluka slanja naših vjerskih službenika u inostranstvo, dr. Hamdija Čemerlić i Husein ef. Đozo prisustvovali su sastanku u Beču, čija je tema bila: ''O muslimanima u Evropi" , a koji je organizovao Vatikanski Sekretarijat za nekršćane. Od tada, pa sve do današnjih dana, džemati i imami su na ovim prostorima odigrali značajnu ulogu u očuvanju našeg vjerskog, nacionalnog i kulturno-tradicionalnog identiteta.

Ove uvijek aktuelne dužnosti padaju prvenstveno na duhovne vođe / imame, no međutim svaki Bošnjak musliman, je na neki način >>imam u malom<<. To nam je svima zajednička čast i dužnost. Mi to želimo i moramo biti.

Nažalost, naišli smo i na primjere otuđivanja, posebno kad se radi o Bošnjaku koji je oženjen jednom od pripadnica drugih vjera i nacija, a što nije rijetkost, i u većini takvih vjerski mješovitih brakova, djeca usvajaju majčin govorni jezik i redovno dobijaju strana imena, pa pored vjerskog dobijemo i nacionalno otuđivanje. Imamo problem asimilacije, a ne integracije.



Podstaknuti ovim problemima i u skladu sa svojim ciljevima, sva udruženja Bošnjaka u dijaspori, među kojima su: BKZ - Bosnjačka kulturna zajednica, BNF - Bošnjačka nacionalna fondacija, ZSD - Zajednica sandžačke dijaspore, Odbor za Srebrenicu, Hajrat i dr. organiziraju razne vjerske, nacionalne i kulturno-tradicionalne aktivnosti i druženja.

Zadaća naših druženja je gajenje i razvijanje etničke svijesti Bošnjaka, vjere, kulture i običaja, te njihova puna integracija, ne asimilacija, u javni životni prostor zapadno-evropskih država. Što se tiče saradnje s vlastima, moram biti iskrena i istaći da je saradnja samo formalnog karaktera i nema dovoljno iskrenih namjera niti spremnosti da se u tom pogledu nešto promijeni.

Istina, ima velikih i značajnih poduhvata, jer se sve vise budi svijest kod Bošnjaka o vjerskoj i nacionalnoj vrijednosti, te jedinstvu, koji je islamski princip i ideal.

Bošnjaci su svjesni blagostanja po pitanju vjerskih sloboda, sigurnosti kao i ostalih univerzalnih prava i vrijednosti, koje nam se ovdje pružaju, ali kako je običaj kod nas kazati, uvijek može više i bolje. Pored spomenutih ideala, bošnjačka dijaspora mnogo je vezana za domovinu, što pokazuje kroz razne humanitarne aktivnosti.

Na koncu, glavni cilj ovog teksta je da Bošnjacima u dijaspori da podršku da upru prstom na kritične tačke, nedostatke, propuste u edukaciji, jer bez zajedničkog napora, truda i dogovora, nema uspjeha. Biti Bosnjak u dijaspori nije igra, kaže se sa istom izvijesnošću kao što se tvrdi, da hladno nije toplo, i naša namjera ovdje je dati mali doprinos ohrabrivanju Bošnjaka za sticanje još boljih rezultata.