Avdo METJAHIĆ: Mnogi stari Plavljani i Gusinjani prevrću se sad u svojimm kaburima, zbog svojih nasljednika koji mašu dušmanskim bajrakom natopljenim krvlju naših predaka. Nikad ti veliki naši preci nisu mogli ni sanjati da će izrodit fukaru koja će se radovat dolasku nekakvog Lukšića, koji sa svojim voždom Đukanovićem dovršava ono što je kralj Niklola zacrtao sa njegovim vojvodama i serdarima, kapetanima i bajraktarima, a to je etničko čišćenje bošnjačko-albanskih terotorija od Plava i Gusinja preko cijelog Sandžaka i ostatka Crne i Gore.

Posljednjih dana u jednom dijelu naše zajednice u New Yorku prepričava se o gostovanju nekakavog crnogorskog politikanta. Oni ga zovu ga Lukšić. Uglavnom oni koji su ga dočekali niti znaju koju dužnost obavlja u Vladi CG, niti znaju čega je ministar, ali bitno je da su ga dočekali i da su se slikali sa njim. Da budem iskren, ni mene baš ne interesira kojoj hunti u CG pripada. I da budem još iskreniji prema onima koji budu čitali ovaj tekst, nije me ni briga koje taj Lukšić, jer sam baš ovdje u SAD, voljom njegovih predhodnika, što među Karadačanima nikad nije bilo neke bitne razlike, oni od onomad, jučer, danas, pa i sutra - svi su isti, s dna ili vrha kace. Uglavnom mi muhadžeri, ovdje i drugdje, njihovom smo (istrebljivačko-genocidnom) voljom ili pod zemljom ili po svijetu. Znam jedno, da je moj narod, odnosno oni koji se vesele dolascima političara vladajuće crnogorske hinte, ustvari to je izgubljeni dio mog naroda. Taj dio mog naroda koji se na tuđim kolima vozi, daleko ne stiže, kao što brza voda nikad ne stiže do mora, nego na svom putu, nestane ili ispari. Ova sićušna i nesvjesna grupa mojih Bošnjaka zaboravljaju da tri stvari vode u propast: lakoumnost požuda, sektaštvo i samoljublje. To ustvari sve zajedno čini fukarluk kojeg posjeduje, kako je u New Yorku popularno zovu, kahvanska garda.

Dok sam živio u mom rodnom kraju, sjećam se sa divljenjem, ponosnih plavsko-gusinjskih gorštaka, sjećam se ljudskosti i marifeta, kojeg je nosio u srcu taj plavsko-gusinjski čovjek, i koliko je volio jedan drugog. Svi su znali koje minderpuza, koje murtat, jer ih je bilo malo, i takvi su uvijek za njih bili kao dvorske lude. Sjećam se tih starina, gdje mnogi nisu znali napisati svoje ime, ali su posjedovali sve ljudske osobine što su od Boga proizašale, pa bi se često od njih čulo; da je bolje sa pametnim plakati nego sa budalom pjevati. Bili su to naši mudri preci, a da su znali šta će ih naslijediti, radije bi svoje sjeme prosuli (ispišali) uz neki plot (neka mi oproste čestite sestre koje ovo budu čitale).

Mnogi stari Plavljani i Gusinjani prevrću se sad u svojimm kaburima, zbog svojih nasljednika koji mašu dušmanskim bajrakom natopljenim krvlju naših predaka. Nikad ti veliki naši preci nisu mogli ni sanjati da će izrodit fukaru koja će se radovat dolasku nekakvog Lukšića, koji sa svojim voždom Đukanovićem dovršava ono što je kralj Niklola zacrtao sa njegovim vojvodama i serdarima, kapetanima i bajraktarima, a to je etničko čišćenje bošnjačko-albanskih terotorija od Plava i Gusinja preko cijelog Sandžaka i ostatka Crne i Gore.



Danas daleko od svog vatana Plavo-Gusinjani koji se bore sa opstanak i očuvanje, svoje vjere, nacije, tradicije i jezika, te da nebi došlo do asimilacije, daju sve od sebe da bi nove generacije ostali na putu bošnjaštva i islama, na putu naših predaka. Fukara ne miruje nego intrigari, napada i podvaljuje. Jest, poslije izgnanstva iz našeg vatana, ni ovdje u emigraciji nas ne ostavljaju na miru Đukanovići, Lukšići i udbaški diplomate, nego rovare među nama, preko kahvanske garde, preko maloumnika, preko fukare iz mog, odnosno našeg nekad slavnog i ponosnog naroda.

Taj insanski otpad, dobiva direktive iz crnogorskih udbaških centra moći, da rovari i da se bavi intrigama i podvalama, da napada poštene i one koji daju nemjerljiv doprinos u podizanju naše zajednice. Da napada ljude koji misle i rade za dobro sviju nas ovdje u New Yorku i drugim čaršijama širom svijeta gdje sve žive naši muhdžeri.

Da su znali ti naši dobri preci, da će njihovi unuci i praunuci postati uljezi svog naroda u muhadžirluku, te umjesto da prave svoje kuće i centre, oni se bave prljavim poslovima za račun crnogorske genocidne bratije, protivu svoje braće, pa bi radije podizalu karadačke kuće, sa Bošnjacima u njoj. Ti nesretnici izgubljeni po njujorškim podrumima, gdje pojedinci jedva sastavljaju kraj s krajem, umjesto da misle o svojom najbližim i zapitaju sebe; zašto su tu, oni se predaju dušmanu, koji je spreman i dušu im uzeti, a ne samo novac, kojeg nemaju dovoljno ni za svoje potrebe. Tim jadnicima koji osaminju za kartaškim stolom i kafanskim barovima, smetaju domaćini i prijatelji zajednice. Ti dobri naši stari da su nekako znali da će se njihovi sinovi izrodit sa ovakvom fukarom, bi im glave odrubili, kako se nebi kotili, sa ovom nesrećom, saradnicima i slugama Đukanovića, Lukšića...

Naši stari su su vođeni na strijeljanje, jer nisu htjeli prihvatiti ni krst, ni kapu, ni bajrak, nisu htjeli izdat svog brata, svog Plavljanina ili Gusinjanina. Ti dobri naši preci nikad nisu prihvatali tuđinca za brata, jer taj tuđinac bio im je vječni dušmanin, kojem se nikad nije moglo vjerovati. Danas u nekim Plavo-Gusinjanima takvih vrlina više nema, nego i poslije protjerivanja sa svog topraka, neki naši jadnici ostaju i dalje vjerni progoniocima. Sramno, zar ne!

Nedavno mi reče jedan moj zemljak, malo stariji ali trezevan i svjestan situacije ovdje u New Yorku, da se stidi ove naše napasti i da su to ljudi bez nikakvog vaspitanja, koji su kao tijelo bez duše. Također mi reče i ovo:

- Koliko je od zemlje do neba, toliko je od čovjeka do nečovjeka, a za našu nesreću mi neljudi nikad u nas nismo imali više. I na kraju našeg muhabeta dodade:

- Ne traži đavo čovjeka, nego čovjek đavola, moj prijatelju, ali svakako trebamo se podsjetiti i one narodne izreke, koja oslikava takvu situaciju: “Nikad ne prilazi jarcu sprijeda, konju odzada, ni budali s bilo koje strane”.

Ne bih o tome koliko je on upravu, jer svakako to je do svakog pojedinca da prihvatimo ovo njegovo ili pak odbacimo, a što se tiče jarca, Bošnjački islamski kulturni centar je pri kraju radova, pa ćemo jarca za kurban inš-Allah.

Neka je proklet svaki onaj koji se stavi u službi dušmana, neka je proklet izdajnik svojeg naroda i molimo Allaha da takve uništi. Amin!