Habib MANDZIĆ: Čovjek u zanosu napušta samoga sebe. Neki tu upotrebljavaju riječ da ‘odumre sam sebe’. Ali nije potrebno da odumirete, jer u zanosu ne postoji osjećaj umiranja. Čovjek, međutim, uporedo s uzdignućem iznad svijeta ili, bolje, napuštanjem svijeta, ujedno doživljava uzdizanje iznad samoga sebe u tome što se diže iznad svijeta kada ga prožima osjećaj kao da se uzdiže i iznad samoga sebe, u osjećaju da napušta svijet ujedno osjeća kao da napušta i samoga sebe. Dok mu se u svijesti mijenja slika svijeta, obuzima ga osjećaj kao da napušta vlastitu svijest.

Ljudi koji se predaju požudi za drogama traže sreću u ekstazi. Ekstaza znači: stati izvan sebe. Zato u bosanskome jeziku ekstazu obično nazivamo i zanesenost, zanos, ushićenost. “Zanesen u sedmo nebo” – tako već, odavno, kažu za čovjeka koji je “zanesen”, svejedno u šta, kuda i zašto.

Ljudi koji se predaju drogama i nehotice nam poručuju i nešto korisno: pravu sreću, iako je ona u čovjeku, iako je unutarnja, čovjek doživi samo onda kad ga ta sreća nadvisi, kad ga zanese u nesvakidašnje stanje u kojem nestaje svake gorčine i boli, svake brige i tjeskobe, svakog straha pred razočarenjem i smrću. Kad se čovjek osjeti uzdignut iznad prostora i vremena, siguran i bez ugroženosti, gdje nestaje svaki nemir i nesigurnost, kad nastupi beskonačno smirenje, potpuno zadovoljstvo, utjeha i želja, tek tada čovjek može osjetiti sreću.

Tako čovjek zamišlja stanje potpune sreće. Približno tako je opisuje i jednostavan čovjek ako mu zadamo zadaću da opiše to što je predslika raja.

Tako ljudi i stvarno opisuju svoja trenutna iskustva najveće sreće na zemlji. Ako ih upitamo koji im je najsretniji doživljaj u njihovom životu, da li su ikada doživjeli nešto slično tome što Goethe naziva uživanjem najvišeg trenutka u životu, kome upravo zato kličemo: “Ostani, uvijek, kod mene, tako si divan.”

Zanimljivo je da su lični doživljaji iskustva kad ljudi doživljavaju pravi zanos ili ekstazu vrlo različiti. Osim već opisanih zanosa u uživanju droga postoje i vrhunski ljubavni doživljaji između muškarca i žene, stvaralački, umjetnički zanos kod rijetkih umjetnika u rijetkim nadahnućima te, konačno, religiozni, mistični zanos velikih vjernika.

Svi ti sadržaji tako različitih zanosa posjeduju i neke zajedničke crte u kojima opravdano vidimo bit svake prave ekstaze. Čovjek u zanosu zatvara oči da više ne vidi svijet oko sebe. U zanosu bi mu smetao pogled na taj svijet te mu ne bi dopustio da mu oči, barem jednom, vide drukciji, ljepši svijet. U tome je razumljivo početak svakog zanosa. U tome leži i opasnost požude za drogama: ti ljudi gube smisao za realni svijet oko sebe, ne vide ni svijet, ne vide dužnosti ni prema sebi, ni prema drugima. Ponašaju se kao da više ne žive na ovome svijetu.

I naša riječ “zanesenost” to dobro izražava: čovjeka doslovno zanese negdje iznad svijeta, daleko od njega. I u tom uzdignuću kad svijet počne zapažati novi svijet. I nije potrebno da je “drugi” svijet, dovoljno je da se čovjek privremeno uzdigne iznad ovoga svijeta; ovdje mislim na čovjeka koji leti u avionu ili čak u svemirskoj raketi iznad Zemlje: odmah mu se Zemlja pričinjava drugačijom. Toliko mu je drugačiji svijet iz te zanesenosti da ga čak ne bi ni prepoznao kad ne bi znao šta gleda. Doživljajno, čovjek, prema tome, u zanosu zaista gleda novi svijet pred sobom. Zanesen je u novi, drugačiji, daleko ljepši, veličanstveniji, prijatniji svijet, upravo takav kakvog bi želio kad bi htio u njemu uživati - sreću.



Neko je jednostavno, ali lijepo zapisao: “U sreći je i kamen lijep”. A mi bismo dodali: U sreći je i trpljenje slatko.
Čovjek u zanosu napušta samoga sebe. Neki tu upotrebljavaju riječ da ‘odumre sam sebe’. Ali nije potrebno da odumirete, jer u zanosu ne postoji osjećaj umiranja. Čovjek, međutim, uporedo s uzdignućem iznad svijeta ili, bolje, napuštanjem svijeta, ujedno doživljava uzdizanje iznad samoga sebe u tome što se diže iznad svijeta kada ga prožima osjećaj kao da se uzdiže i iznad samoga sebe, u osjećaju da napušta svijet ujedno osjeća kao da napušta i samoga sebe. Dok mu se u svijesti mijenja slika svijeta, obuzima ga osjećaj kao da napušta vlastitu svijest.

Taj doživljaj zanosa kad ga u napuštanju svijeta napušta i vlastita svijest, dok uz nestajanje vidljivog svijeta oko njega nestaje i vlastito ja, kao da se potapa u beskonaćnosti svemira. Istovremeno ga prožimaju i jedinstveni osjećaji kao da se vlastita svijest sjedinjuje sa sviješću svoga života, kao da ga ljepota i sreća omamljuje i u omamljivosti stapa s korijenima svih bića.

U zanosu, u doživljavanju ekstaze čovjek se sjedinjuje s onostranošću, s drugom polovinom, s drugim, u svakodnevnom životu neovisnim polom stapaju se, u biti svemira, sve njegove želje, gdje su, do dna biti, doprle i njegove misli.

Prvi sovjetski astronaut Jurij Gagarin je nakon povratka iz svemira na svečanom prijemu kod predsjednika vlade rekao među prisutnima moskovskom episkopu – kako je javio “Paris Match” -: “ Znajte da je meni vjera važnija od rakete koja me ponijela u svemir”. A, američki astronaut Louis Armstrong je, nedugo po povratku iz svemira, gostovao u Egiptu i kad je čuo mujezinov poziv na molitvu s jedne kairske džamije, sav ozaren, uskliknuo: “Pa ove iste riječi sam čuo u vasioni!” Kažu da je nakon toga prešao na islam.

Na toj visini čovjek postiže svoj životni izlet, svoj najveći uspon; tu može odbaciti sve rezervne dijelove s kojima se pokušao osigurati u svakidašnjici; tu može plastiku i surrogate zamijeniti za prvobitni život i vremenitost s vječnim vidicima; tu začuje i shvati mudrost riječi uz koju utihne nistavno naklapanje (Heideggerov izraz: das Gerede – govorkanje); istom na toj visini može prevladati maglu nihilizma.

Međutim, kad se ostvareni uspon zanosa slegne, čovjek mora ponovo otvoriti oči. Opet mora otvoriti oči u spoznaji što ju je primio s onu stranu svakodnevnog života; u spoznaji koja izvire iz onostranosti zanosa da odsada posmatra svijet oko sebe s dvostrukom jasnoćom na dvije različite valne dužine i u dva različita osvjetljenja.

Ako ekstaza ima ovakvo ili onakvo praktično životno značenje, što obično najprije vidimo samo u udaljavanju od praktičnog života, onda bi to moglo biti u ovome: ekstaza bi naš morala naučiti da svijet i život i sebe usred njega gledamo u dvostrukoj svjetlosti; morala bi nas upozoriti i na drugu polovicu svega što postoji, na onu koja nam je u svakodnevnom životu zaklonjena, za koju – u nemogućoj trći života – nemamo vremena, na onu polovicu u kojoj sve sile života nalaze svoju ravnotežu, na onu za kojom nemirno teži i naše srce u svojoj težnji za srećom; morala bi nas upozoriti na onu polovicu koja nam se u zanosu pokazuje sasvim drugačija, kao uzdignuta iznad svih stupnjeva života, kao promjena svih užitaka u novu, neshvaćenu kakvoću.

Iako svi odbijamo pozudu za drogama, iako svi znamo da čovjek koji pada u zanos ne zna i ne može živjeti usred ovoga svijeta, iako smo svi protih otuđenja samome sebi koje zanosi čovjeka u ekstazi, ipak je svakome potrebno u određenim prilikama malo stvarnog zanosa, pa bilo da se radi o proživljavanju izvanrednih događaja ili tajanstvenih (sufijskih) obreda ili o ostvarenju bogastva velikih umjetnina ili o čitanju knjiga koje nam otvaraju drugi, nevidljivi tok života i uzdižu nas iznad svakodnevice da tako lakše nosimo težinu dana, da nam postane jasniji smisao života i da možemo svjesnije izabrati pravi smjer u traganju za srećom.

Konačno, u takav zanos odlazimo svake večeri kad idemo na spavanje i kad utonemo u drugi život, u san, koji nas mnogo puta uljulja u mnoge osjećaje i ponese nas u svijet snova i želja koje sežu u onostranost. Ali svakoga jutra moramo se ponovo probuditi usred ovog svijeta te, obogaćeni stvaralačkim odmorom i njegovom ekstazom s dubljim smislom za ovu stvarnost ponovo otvoriti oči.