DIJALOG TO JE ČOVJEK
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 01. Apr 2015. 14:04:22
Fatmir S. BAČI U ovom našem vremenu, dijalog živi u sasvim haotičnoj i nestabilnoj klimi, možda u jednom od najčudnijih i najproturječnijih godišnjih doba, duž čitave povjesti ljudske historiografije. Čak se može reći da on jedva opstaje u ovakvom kiselom ambijentu apsurda što ne samo da nas steže i guši, kako pojedinačno tako i zajednički, već nam predlaže još veće i strožije jednosmjerne stege. Doslovno rečeno, dijalog jeste od suštinskih ljudskih realnosti, jedan od ključnih egzistencijalnih modaliteta, jedna od trajnih i nezaobilaznih formi bivstvovanja čovjeka - i ne samo čovjeka - što sa drugim rječima, čini nužnost i neizbježnost njegove prisutnosti u nama, bez obzira dali se radi o kralju ili prosjaku, pa i svim ostalim slojevima između njih.
“Nužnost je slijepa onoliko dugo koliko ne bude shvaćena” (Hegel)

Pokušao sam kod kuće preko daljinskog da pređem i nabrzinu vidim šta je sve u centru pažnje kao televizijska disciplina, šta je zapravo to čemu se posvjećuje najveća pažnja. Primjetio sam da više od polovinu televizijskog prostora zauzimaju emisije koje su neka vrsta okruglih stolova, gdje se može naići na razne rasprave i obilne diskusije oko svega i svačega. Gotovo kod svih ovih programa bio sam u prilici da čujem kako, to što oni rade, ta njihova pričalica i rasprava, jeste zapravo “Dijalog”. I shodno tome, sve prema njihovoj logici, da je osnova propisa u svakom dijalogu to da se kaže svakojako mišljenje, i dozvoljeno za bilo kog od učesnika braniti bilo kakve ideje, ili da javno ponudi raznovrsne i raznorazne pretpostavke.

Dakle, prema opštem ubjeđenju, ispada da je dijalog neka neograđena sredina, jedan sasvim otvoreni prostor, neizmjerno široka livada, sav u cvijeću procvjetan i mehkom travom pokriven, bez posebnih obaveza i zakazanih propisa. Te prema tome, svak se u tom prostoru može ponašati po takozvanoj slobodnoj volji, pa i trčati, i skakati, i podskakivati, odnosno, sve kako mu je srcu drago.

Naravno, ponekad pjegavo, a ponekad češće, ovakvi se izražavaju između naivnog ubjeđenja i zlonamjerne svijesti sa svojim nezavisno plitko-oglasnim varijacija, koje iako sa krhkom osnovom, ne prolaze bez navedene štete. Ali, ponekad to rade vrlo lukavo i namjerno rizično, kako u ime “dijaloga” mogu da komponuju, pokažu i dokažu o drugima, koji najčešće nisu tu, sve o čemu budu pitani. Ponašaju se stručno bez obzira na oblasti, od “kako” do “zašto” bilo koje pojave, kao da znaju sve, ama baš sve, od onoga šta se ustvari nije trebalo desiti, pa i do toga šta se ubuduće treba preduzeti.

Tokom čitave povijesti, prepuno sličnih slučajeva je i sadašnje vrijeme, čovječanstvo je neprestano suočeno sa mnoštvo takvih pojava, kako se u ime nekog ili nečeg vrše nevjerovatni i nezamislivi potezi podjednako štetni kako za pojedince, isto i za zajednicu. Tako, u ime kraljeva i sličnih kraljevima ubačeni su otežavajući zakoni ili porezi, i još uvijek se ubacaju; u ime naroda su uhapšeni i streljani nevini ljudi na veliko i bez suđenja, i još uvijek se hapse i streljaju; u ime demokratije su ubijani narodi i okupirane su države, i još uvjek se širom ubijaju i okupiraju; u ime vjere su iskrivljeno bučno i glasno tumačili nevjernici, i još uvijek tumače; u ime dijaloga svašta se pričalo od svakakvih, i još uvijek se priča.

U svim slučajevima čovječanstvo je bilo to koje podnosi posljedice raznih monstruma i krvoprolića koja su se desila u prošlosti, i koja se još uvijek dešavaju, ako ne još intenzivnije i prostranije. Ljudsko biće, baš zbog ovakvih nemilosrdnih “sitnih” devijacija u vezi sa istinom, prošlo je kroz opake boli i još je na tom putu, i sve to “čisto” radi prljave laži koja se javno programski širi i brani, zbog iskrivljene perspektive što se silom obavezuje i nameće, naravno, i zbog krvave nepravde što uvijek poslije slijedi. A nesporno je to, da svakako nije mala bilo koja rana što od nepravde potiče i koja se zna do užasa dokazati, pa bilo to da se desi i samo kod jednog čovjeka.

Ali, sigurno je da najgroznija, najoštrija i najopasnija devijacija i sva prateća nepravda koja je slijedi, jeste ona koja uglavnom potiče i djeluje u svim tajnim ili javnim dogovorima, a dešava se prvenstveno u riječima. Znači, kada se riječima namjerno krije istiniti izvor i pravo značenje, onda je tu ono crno srce zla, i bez sumnje da je tu skriven i projekat za buduće rane, male ili velike deformacije budućim generacijama koje još uvijek nisu ni rođene.



Doduše, i one sitne najbanalnije svađe među ljudima kao ključni razlog imaju nedostatkom dokaza i umjesto umjerenog izraza tokom rasprave, pretežno se služe sa pogrešnim riječima i krutom artikulacijom zbog neznanja, zbog zaborava, ili zbog negiranja pravde i pravednosti njenih principa. Što drugim riječima znači da je dijalog postao nemoguć. A u globalnom smislu, pravi razlozi svih naoružanih sukoba su isti, samo što zbog kompleksne pozadine i guste mreže upletenih raznih interesa, kao i vješte jednostrane interpretacije (diplomatska laž npr.), oni ne zvuče ovako naivno kao u individualnom neslaganju. Ali, ipak, razlog ostaje potpuno prost, smješten je u podkrovlje nemogućeg dijaloga.

Nema sumnje da je najgori onaj namjerni nedostatak riječi usmjeren kao oštro protivljenje istini, ili drugačije rečeno, ravnodušno pomirenje sa zabranom da se istina kaže. Tako nešto ne samo da ruši i šteti osnovno izvornu prirodu dijaloga, nego potpuno zamagljuje i samo značenje dijaloga. Znači, u dijalogu su uvjek dvije aktivne strane, dva sasvim suprotna gledišta na stvari i događaje, a između njih je ljudska duševna spoznaja, kao jedino ontološko mjerilo jednako i obostrano jasno prepoznatljiva.

Sa jedne strane je instrumentalizovana pravda, koja je ustrojila svoju energiju ka tjeranju drugih i drugačijih pod lobističkim ili trajnim institucionalnim pritiskom, da se prihvati formalnost u osnovi značenja dijaloga, i time teži od toga izvući jednostrani efekat, što u velikoj mjeri i ostvaruje. A sa druge strane, jeste ljudska ontološka sloboda koja potiče iz svete pravde, a nije zadovoljena samo sa formalnim nego uglavnom suštinskim značenjem dijaloga, time teži da stvori uslove za višestrani efekat i pokušava staviti ljudske odnose pod svijetlom Božijih naređenja.

U ovom našem vremenu, dijalog živi u sasvim haotičnoj i nestabilnoj klimi, možda u jednom od najčudnijih i najproturječnijih godišnjih doba, duž čitave povjesti ljudske historiografije. Čak se može reći da on jedva opstaje u ovakvom kiselom ambijentu apsurda što ne samo da nas steže i guši, kako pojedinačno tako i zajednički, već nam predlaže još veće i strožije jednosmjerne stege. Doslovno rečeno, dijalog jeste od suštinskih ljudskih realnosti, jedan od ključnih egzistencijalnih modaliteta, jedna od trajnih i nezaobilaznih formi bivstvovanja čovjeka - i ne samo čovjeka - što sa drugim rječima, čini nužnost i neizbježnost njegove prisutnosti u nama, bez obzira dali se radi o kralju ili prosjaku, pa i svim ostalim slojevima između njih.

Ali sa druge strane, iako dijalog jeste tu, u nama i oko nas, kao sastojni dio ljudske egzistencije, on je opet jedna od najtraženijih realnosti, vrlo često propraćen sa upornošću. Ali, u svakom slučaju u javnosti dijalog je najistrajnija potražnja, stalno je u nekoj nužnosti, u žiži principjelno neprincipijelne rasprave i potpuno napetoj izazovnoj atmosferi. I sam stepen traženja jasno nam pokazuje ne samo visok stepen općeg nedostatka, u nama i među nama, nego i to da je dijalog naš zajednički suštinski zaborav, jedna davno daleka stvarost, da ne bi rekli da poslije svih hotimičnih i nehotimičnih deformacija, da je postala sasvim nepoznata disiplina u našim shvatanjima.

Poznato je to, da u svim slučajevima i situacijama, mi tražimo tačno ono što nam stvarno nedostaje, ono što duševna spoznaja odlično shvata, a zapravo ga razumom ne posjedujemo. To sve važi i u okolnostima kada na prvi pogled izgleda da tražimo ono što već imamo, što nam se čini da posjedujemo, ali to je samo čist privid, puka pustinjska fatamorgana. U tim i sličnim slučajevima, ukoliko pažljivo proučimo suštinu i strukturu traženja, i kada dobro uokvirimo pravi nedostatak unutar sebe, jasno se da razumjeti da ono što stvarno tražimo ne koincidira sa onim što već imamo. Dakle, ono što je modalitet duševne spoznaje, i sasvim nam je jasno, nije doraslo u našim prednostima da ga i razum shvati.

Na taj način, primjera radi, u osnovnom smislu ukoliko imam ili posjedujem jednu X stvar i tražim tu istu stvar X koju već imam ili posjedujem, suština takvog traženja je drugačija od onoga što se trenutno ima ili što se posjeduje, kao što i suština shvatanja o nedostatku je sasvim u sukobu sa onim što već imamo. Dok ono što tražimo, uvijek je odgovarajuće našem stanju i potpuno odmjereno se uklapa sa nedostatkom.

Znači, naše traženje nečega što već imamo, jeste samo iluzija tog imanja, što se u ovom slučaju radi o velikoj razdaljini između naše duševne spoznaje i našeg shvatanja preko razuma. Ovdje je u pitanju samo kvalitet, upravo to je i suština našeg traženja, sve u vezi sa nedostatkom je plod našeg neshvatanja, jer se radi samo o kvalitetnom činu. Drugim riječima, dotično traženje se može povezati sa količinom, sa “više”, ili možda sa vremenom, sa “zauvijek”, ali nema veze i sa onim što se trenutno ima ili posjeduje.

Shodno tome, traženje dijaloga, pa i sam njegov izraz u našem shvatanju kao hitna potreba, kao obavezna nužnost, prema gore spomenutoj logici, jasno nam ukazuje da se suštinski govori ne o dijalogu kojeg je formalno prihvatio naš um, nego o kvalitetu dijaloga. Duševna spoznaja je ta koja vrši pritisak i tjera nas da osjetimo u sebi nedostatak dijaloga, što ustvari nam daje do znanja da se radi o jednoj dalekoj i dubokoj crti u ljudskom biću, koja treba i mora da se uzme u obzir od strane našeg razuma. Znači, ono što ljudsko shvatanje prepoznaje nije dijalog, niti je neka blijeda slika dijaloga.

Upravo, samo naše traženje i nedostatak koji osjećamo nam potvrđuje da se radi o jednoj maglovitoj stvarnosti, stranoj realnosti našeg shvatanja, stvarnost koja jeste u nama cjelovita i nužna, ali je površinski i periferično prihvaćena, te isto površinski i tretirana zbog razno raznih razloga. I prema istoj logici, pravi, istiniti nedostatak u nama i traženje nisu nikad u stanju da proizvedu konflikt među sobom, što nam da za pravo definisati da ako se konflikt pojavi; ili nedostatak ili potražnja nisu istiniti. I shodno tome, smijemo zaključiti da nam se jasno ukazuje da dijalog jeste bitno negiranje ljudske naravi, kao i to, da se nalazimo ispred jednog opasnog egzistencijalnog ljudskog zastranjivanja.

Ali, zar se nešto tako može desiti? I dali je zaista tako? Dali je stvarno čovjek u takvim mogućnostima da može promijeniti i vlastiti egzistencijalni modalitet, a da time mijenja formu njegovog bivstvovanja, pa i suštinu samog Bića unutar sebe? Pretpostavljeno na ovaj način, dijalog i njegova duga odsutnost od naše pažnje, pa i sama činjenica da nam se predstavlja kao stvarni nedostatak u nama i među nama, samo dokazuje da su neznanje, zaborav i slabost zbog pritiska, bili nažalost aktivniji i vrijedniji aduti od onih čime se ljudski karakter prepoznaje i diči. Ovakvo stanje, ne samo da nas tjera probuditi svijest i pritom pokušamo dobiti jedno potpuno drugačije viđenje, već nas i podstiče, i obavezuje da tražimo jednu drugačiju formu analize, kako bi se bar malo približilili ka suštini dijaloga.



Porijeklom iz starogrčkog jezika, termin “dijalog” nosi u sebi nekoliko značenja koja nam se nameću kao jasna i nedvosmislena izražajnost duala, što zapravo i jeste, ali je to dual vrlo kompleksnih ispletenih mreža, sastavni dio interesa ljudske ontološke suštine. Ipak, negdje među tim gustim mrežama interesa, u samu srž konceptualiziranog “dijaloga”, krije se i istovremeno otkriva jedan treći entitet kao balans za krajnosti samog koncepta, kao posredna nevidljiva tačka, slična onoj tački u sredini vage. Nevidivljiva, ali vrlo važna da bi se smjela zaobići, jer je upravo ta tačka koja povezuje dvije međusukobne sredine unutar čovjeka u jednu aktivnu antinomijsku cjelinu.

Iako je “dia/log” preveden i već prihvaćen pod značenjem “dvije/riječi”, što je doslovno potpuno pogrešno, jer ni (dia) - “dhia” ne znači “dvije”, ni “log” ne znači “riječi”, ali ipak se tu može uočiti jedna blijeda slika koja ukazuje na različitost, što svakako nije dovoljna ljudskom razumu, a još manje duševnoj spoznaji. Dakle, u samom terminu “dijalog” upletena su oba entiteta ljudskog bića, ali možda prosto zbog lahkoće ili zlonamjere u prijevodu dvije/riječi ne vodi se računa ni na ljudski razum, ni na duševnu spoznaju. Možda i nekom odgovara da kada se vodi računa o dijalogu, da to bude samo prosta rasprava zasnovana na proturiječima, neka lukava vrsta ponižavajuće discipline usmjerena prema drugom i drugačijem, jednostavna razmjena ličnih ili opštih ubjeđenja bez osnove.

U slučaju prve polovine termina dijalog, (dia) - “dhia”, kao što smo već istakli, prijevod nije ispravan jer ne znači “dvije”, niti ima veze sa dvojkom. Na starogrčkom dva je jasno i nedvoumno (dio) - “dhio”, i prema prihvaćenom značenju, kako bi se sačuvao stavljeni akcenat na dvojku, pojam je trebalo još u antičko doba da se formuliše kao “dio/log”, a ne kao dia/log. No, “dhia” je riječ polisemijske prirode i to od veoma bitnog značenja kad je sastavljena sa “log” jer u svakom slučaju dobija po jedno posebno značenje.

Kao prvo, osnova riječi za (dia) - “dhia” je (Idi-os) - “Idhi-os” što na starogrčkom znači Svevišnji Bog, odakle nam potiču imena poznatih likova (Di-otima) - “Dhi-otima” (Plato; Simpozium), (Di-modog) - “Dhi-modhog” (Homer; Odiseja) i još mnoga imena današnjice; kao što i na latinskom ovaj korijen ima svoje nasljedstvo; samo neki izrazi od njih su “Dio”, “id-entitet”, “id-ea”, itd. Dok sama riječ (dia) - “dhia”, koja znači “raskol” ili “odvojenost” unutar jedne dualne realnosti, gdje se dobija uočljiv kontrast i jasan utisak ljudske dvojnosti, jeste upravo ono široko polje istinite slobode gdje čovjek svijesno odlučuje kako postupiti i ponašati se u određenim okolnostima.

Zapravo, to je neka vrsta raskola ili odvojenosti kod čovjeka, ali od Boga dato, za koju je vrijedno truda pronaći onu zajedničku tačku prihvatljivu za obe strane interesa kod čovjeka. Baš od te riječi (dia) - “dhia” potiče i mračna strana pojma (dia-volos) - “dhia-volos”, na latinski “diavolo” - đavo, onaj koji otcjepljuje ili otstranuje ono što je već dato kao odvojenost, ali se ne smije otcjepiti. Što bi ovdje trebalo značiti, da na vještački način i na ličnu odgovornost čovjek ostane bez antinomije u svijesti, time, samovoljnim negiranjem, nakon toga, i bez prave mogućnosti izbora, i konačno bez istinite slobode. Na čovjeka ostaje sva odgovornost, bilo onda kad odluči pronaći zajedničku tačku i spojiti odluku sa dualnim interesima, ili kad odluči negirati jednu stranu i spojiti odluku sa jednostranim interesima.

Imamo također jasnu, ali, sad još otvoreniju situaciju u drugom sastavnom djelu termina “dijalog”, kada se radi o glagolu “légein” koji je isto polisemijski, i ne veže se sa “lógos” jednostavno kao “riječ”, ili kao “razlog”, već i kao “proračunavanje”, dok se na jedan uži suštinski način, veže sa “otvaranjem”. Naravno da od svih poređenih, svako značenje ima i svoju semantiku i služi kao tačka odakle se može početi jedna ili mnoštvo rasprava, ali analiza preko “otvaranja”, što upravo jeste i viđenje ovog izbora, čini se da nam omogućuje dodirnuti svaku od spomenutih značenja, kako bi se tako ponašali potpuno otvoreno i u cijelovitom semantičkom razvitku te riječi.

Čovjek je u svome biću jedna dvojstvena egzistencija, on je uvijek u nekom unutarnjem trajnom “raskolu” i raspravi, u stalnom sukobu i prepiranju oko neke odluke, da se prihvati ili da se odustane. U svakom trenutku je tjelesno/materijalna i duhovno/mislilačka realnost i, bez obzira na njegovo stanje i okolnosti, čovjek djeluje kao fizička i metafizička stvarnost istovremeno, gdje su gusto upleteni vremenski i vanvremenski interesi. Ta dvojstvenost ili dualnost je izraz ljudske suštine, ključ njegove prirode, forma njegovog bitstvovanja, suština definicije i ograničenosti.

Nešto izražajnije to bi značilo da, negiranjem njegove dvojstvenosti nema ni ispričavanja ni drugog izlaza osim otvoreno protivljenje izrazu ljudske suštine, lom na ključu njegove prirode, udar na formu njegovog bitstvovanja, svakako, i nasilno brisanje suštine definicije i ograničenosti čovjeka. I samo radi istine usput da dodam, da pokušaji takvih napada od prljave prirode i to, u smjeru da se postigne opšta negacija ljudske dualnosti nisu nedostajali; naprotiv, oni su tu oko nas, aktivni i ponekad jako agresivni. Takvi napadi su naročito prisutni u zapadnjačkoj civilizaciji, još od drevne helenske povjesti pa sve do zadnjeg perioda, uzimajući u obzir i realnost našeg vremena.

U ranom helenskom periodu, na teoretskom izlaganju “fisis” i “psisis” – fizičko i psihičko, ili još bolje tijelo i duša su jedno isto, rađaju se, razvijaju i umiru zajedno. Tek poslije se pojavi jedan dugi đerdan odličnih znalaca koji u raznim razdobljima razvijaju razne teoretske načine viđenja na stvari i događaje, dok se završava sa zrelim i jasnim dualizmom čovjeka. Znači, starogrčka misao u samom početku izražava se sa jedinstvom duše i tjela, i u zlatno doba te misli završava sa podjelom između njih, i to na dva posebna entiteta, sa skroz posebnom prirodom i sudbinom i neophodnosti međuentitetske saradnje.

Međutim, drugom polovicom IV.vijeka p.n.e. kada su grčki gradovi već pali pod vlast Filipa II Makedonskog, pojavljuje se jedna tmurna i kruta struja koja će ne samo teoretskim ulaganjem, napraviti korak nazad u ljudskoj misli, izbrisati dualnost i opet ujediniti dva ljudska entiteta, nego prema njihovom ubjeđenju, ti entiteti jednostavno nisu, oni uopće i ne postoje.

Prvi najtipičniji i najistaknutiji izraz takvog naslijeđa susrećemo kod Epikura, za kojeg je čovjek isključivo i samo tjelesna masa, veliki zbir atoma koji upotpunjavaju “kénona” - “prazninu”, i ništa više od toga. Na osnovu njegovog teoretskog opusa, “ljudska čula su svijetlo ljudske svijesti”, “ništa se ne rađa od ničega i ništa se ne pretvara u ništavilo”, itd. Za Epikura, priroda je jedini ključni temelj i krajni horizont, sveobuhvatna i sveobuhvaćujuća stvarnost, sve što se u prirodi pokazuje kao posledica jeste istovremeno i prvenstveni univerzalni razlog, suprostavljajući se na taj način platonsko-aristotelskom transcedentalizmu.

Dok u savremenom periodu, najzapaženiji i najvažniji izraz takvog naslijeđa susrećemo kod Descartesa, čije će mišljenje kasnije agresivno i emocionalno preovladati sve do naših dana. Iako možda ne primjećen koliko treba, predstavljen upakovan u nevidljivoj formi, ali čvrsto i gusto upleten u dubokoj strukturi mentaliteta našeg vremena, on je prisutan u svim oblastima deformisane ljudske misli. Znatno je aktivno upleten u našim međuodnosima, i to, sa teškim ili barem nelahko primjetljivim nijansama, i prisutan je ako ne u svim, gotovo u svim oblastima ljudske misli. Zapravo, za Descartesa, čovjek je “je pense”, ili jedna vrsta “supstance koja razmišlja”.

Bez obzira na veliku vremensku udaljenost i neovisno od toga kolike su među njima suprotnosti u teoretskim viđenjima “sastava” i “predmeta”, “razloga” i “posljedice”, “stvari” i “događaja”, u svakom slučaju njihovo viđenje ima tačku gdje se slažu; dijele zajednički sličan monohromatični antropologizam. Oba se zalažu pretstaviti istu težnju ka jednoći čovjeka, što, bez obzira na različitosti njihovih negiranja, usmjerava i vodi ka sličnom zaključku, ako ne i identičnom monističkom viđenju.

U fokusu ove dvije teoretske parabole suštinski se negira dvojstvena priroda čovjeka, i za svaku opciju zasebno čovjek nije jedno dijaloško biće, već samo prosta monološka realnost. Dakle, u prvom slučaju (Epikur) imamo materijalistički monologizam, čovjeka samo kao tjelesnu masu; dok u drugom (Descartes) imamo spiritualni monologizam, čovjeka samo kao misao, kao razum. Sve u svemu, oba nam predlažu kako je mnogo bolje da se skakuće na jednoj nozi, a drugu da definitivno negiramo kao da je uopće nema, s tim što jedan tvrdi da je desna ta koju treba negirati, a drugi misli da je to lijeva.

Od onoga što nam je ostalo od Epikurovog djela, cijelo njegovo viđenje materijalističkog monologizma je ustvari sasvim površinsko tumačenje, nestabilno po strukturi građe i izrazito je lahko oborivo, i to zbog prostog razloga što “materiju”, bilo i na jednostavnoj površini naše tjelese mase, nemoguće je obznaniti bez prisustva razuma i njegove djelatnosti. Sav ovaj plitki i labilni poredak daje nam pravo da zaključimo, da se nalazimo pred jednim stavom koji se oslanja na paradoks, razvija se pretežno na spomenutom osloncu, i zaključke donosi također po paradoksu, što znači, da smo u potpunoj negaciji svih predmeta koji sami po sebi obezbeđuju viđenje jednom materijalisti.

Sasvim drugačija slika nam se prikazuje kod drugog viđenja i, odmah je primjetljivo i jasno da Descartes prebacuje negiranje na suprotnoj strani ljudske dvojstvene prirode, tako da od neophodne tražene ravnoteže opet se “gradi” ruševina. A to znači da i u njegovom slučaju, paradoks ostaje isti ili je barem sličan (moram navesti da za paradoks ne postoji odrednica zato što je nemoguće da mu se pripisuje i kvalitet, i kvantitet), samo što kretanje misli ide u suprotnom pravcu. Dakle, za razliku od materijalističkog viđenja, on se ne kreće po površini, već u dubini, pravi procjep u samoj suštini biti, u tipologiji čovjeka, ali zato vrši raspravu negiranja u topologiji postojanja.

Svo viđenje spiritualnog monologizma uglavnom izvire ili je pronašlo svoj najamblematičniji i najsimptomatičniji izraz, kod, svima već veoma dobro poznate kartezijske formule ili izreke “cogito, ergo sum” - “mislim, dakle postojim”. E sada, ako uzmemo u obzir klasični izraz “cogito, ergo sum” i posmatramo ga analitički, očito je vidljivo koja je polazna tačka i kuda je ustvari usmjeren ovaj način mišljenja. I sve nam poslije postaje jasno, kakav čovjek jeste, i kakav će da postane ako bude prihvatio spiritualni monologizam.

Gledano svjetlom struktura koje smo učili još u osnovnoj i srednjoj školi, “gramatike koncepata” i sintakse “predikata”, te se deduktivno poslužimo sa dinamikom “prostornih odnosa” među njima, i odmah uviđamo na koji način sav mehanizam i mehanistika “cogito, ergo suma” se oslanja na isključivu prednost “mišljenja” u odnosu na “postojanje”. I upravo, još unaprijed data prijednost je ta koja remeti dijametralnu ravnotežu i sadrži u sebi jednu flagrantnu kontradiktornost na cijeloj ekzistencijalnoj razini. A to bi drugim riječima značilo, da bi “mislila”, sama “supstanca koja razmišlja” – ili cogitans – kao prvo ona mora “postojati”.

Dakle, sama pretpostavka o isključivoj prijednosti riječi “mislim” prema riječju “postojim”, ukoliko je posmatramo samo kao goli optimistički pokušaj da bi smo mogli reći da je upravo “mišljenje” izvor obezbjeđivanja, “i sigurnosti”, “i egzistencije”, tada, u smislu prethodno spomenutog, izraz “cogito, ergo sum” jednostavno predstavlja ni manje ni više no samo jednu naïvité d’esprit - racionalnu naivnost (kako se zapravo i nazvao sav iluministički pokret), koja je već svakome jasna i bez potrebe da pročita Descartesovo Predavanje o metodi.

E sada, ukoliko na “odnos prednosti” gledamo na jedan drugi način, kao recimo na dobronamjerni pokušaj da bi tako aksiomatski lakše izrazili jednoću “savjesti” i same “egzistencije” “subjekta”, tada kartezijska formula “cogito, ergo sum” nam izgleda skroz paradoksalna i vrijedna samo u obliku apsurda. Jer kao takva, “cogito, ergo sum” se oslanja na dobro poznatu i lingvističku potpuno složenu rečenicu “Ni na nebu, ni na zemlji”, ali koja nam jasno pokazuje puku sliku nesloženosti, a samo stanje svijesti svede na čisto praznu, nesigurnu i netemeljitu “atopiju”.

Sa namjerom da pokušamo obuhvatiti shvatljivost takvog značenja i da dobijemo što jasniju semantičku pogodbu samog izraza “atopije” koja nam se nudi kao prijedlog, moramo dobro zastati i posvetiti se, ne smijemo kroz prste pregledati i ništa. U ovakve agresivne haotične slike nekakve zemlje “bez toposa”, osnovnice “bez tla”, ili još bolje, virtuelne građevine “bez temeljitosti”, dobro je i dovoljno onako analitički (kako Descartesu paše), da samo malo posumnjamo; a to znači, da se “cogito, ergo sum” uzme u analitički obzir, pa bilo i samo površinski gledano, kako kod metodološke perspektive viđenja, isto tako i na samoj suštini interpretativnog načela, pod čijim svjetlom se ona kao takva i pridobija, i razvija.

Cjelovito viđenje “mislim, dakle postojim” u potpunosti se oslanja na čvrsto “Ja” koje izvire iz glagola “mislim”, dakle “Ja-Razum”, posmatran je kao jedina autentična “realnost” koja je odgovorna na prvenstvenu ocjenu i na donošenje definitivne odluke. Sa drugim rječima, pojam “Ja-Razum”, čija ekzistencija nam se otkriva i predstavlja kao jedna “aksiomatska istina”, pokušava nas ubjediti da nije otvorena prema bilo kojem tumačenju iz vana. Jer, sve prema Descartesu, logički je sasvim nemoguće pronaći način za suprotstavljanje, isto kao što je nemoguće i izmisliti argument pa njime staviti pod sumnju ekzistenciju “Razuma”, i sve to iz samog i jednostavnog razloga što su i “negiranje”, i “potvrđivanje”, direktan plod njegovog djelovanja.

Od svega toga što smo već naveli, proizlazi da sama egzistencija pojma “Ja-Razum”, jeste ujedno i glavna “osnova”, ili jedina “temeljitost” na kojoj je podignut i od čega se sadrži, danas mnogo poznati pojam pod nazivom solipsizam, zapravo, kao direktan odgovarajući sinonim za termin monologizam na latinskom. Ukoliko se posmatra njegova suština, ovakva “temeljitost” je ustvari neutemeljena skroz i potpuno lišena same “ontološke strukture”. Te isto tako, ona je veoma daleko od “krajnje temeljitosti” na kojoj se oslanja, i pod čijim svjetlom ekzistencija “Ja-Razum” se predstavlja kao “temeljitost”, što nam se u cjelosti topi i raspršava i kao pojam, pa i kao samo shvatanje čitave građevine nad kojom se podiže čitav kartezijski paradoks monologizma.

Predajući se u potpunosti i sasvim bezuslovno objašnjavanju na osnovi načela, poštujući i postupajući prema principima metodologije i mehaničkih zakonitosti, samo stanje i djelovanje takvog binoma čovjek-Razum, posmatran je kao jedina i ravnodušna “realnost”. Na taj način Descartes nam vrlo vješto ili možda sasvim naivno, zaobilazi neizbježnu dihotomiju subjekat/objekat, što ovdje treba da znači, da uopšte ne uzima u obzir samu dvojnu eks-istenciju, dakle dovodi zaključke bez prisustva ličnoga i sebe prilikom samog akta razmišljanja.

Nešto malo izričitije gledano, on izbjegava ljudsko dvojno učešće ili još bolje rečeno, zaobilazi ontološku suštinu čovjeka, što je razarajuće za samu cjelinu i ispada slično kao kad se iz vode izbaci kiseonik ili vodonik, svejedno, na kraju ništa ne ostane. Descartes u svojoj teoretskoj paraboli ne primjećuje ili ne prihvata čovjeka kao “subjekt”, a istovremeno kod istog procesa razmišljanja, ne prihvata ga ni kao “objekt” (u kojeg doslovno sumnja), i shodno tome, ne pravi razlikovanje između “subjekta” savjesti i “objekta” savjesti, između mislilačkog “Ja” i mislećeg “Ja”, između negirajućeg “Ja” i potvrđujućeg “Ja”.

Zaobilazeći lahkoćom čitavu dihotomiju ljudske naravi koja je građena (stvorena) od očitih kontrasta i oštrih suprotnosti, te isto tako sa skroz različitim i suprotnim pratećim interesima, on stavlja u velikoj napetoj neizvjesnosti upravo međuljudske odnose uopće. Znači, negirajući tako sve različitosti što čine neophodnu građevinu za ravnotežu i prirodnu potrebu za zaključak unutar čovjeka, od kojih zapravo potiče i dobija se dobar dio sirovine za građu odnosa među ljudima, Descartes time zaobilazi i “krajnju suštinu”, ili doslovno rečeno “krajnju temeljitost” čovjeka.

Takva flagrantna neopreznost, možda i slijepa naivnost, ili valjda namjerno ustrojena volja, dovodi do odlučnog poricanja same “ontološke strukture” na kojoj se teoretski i uzdiže, i prisvaja čitava svrha njegove vidljivosti kako na pojedinca tako i na čitavu zajednicu. Te na taj način, stavlja čovjeka ispred jednog skroz plitkog “a-topijskog” viđenja, unutar jedne krhke kuće bez temelja, sa traljavo isparljivim zidovima i sa labilno eteričnim krovom, koji ako bi se samo malo jače kihnulo pao bi ti na glavu. I sve to, Descartes je ponudio čovjeku kao posebno sigurno podkrovlje, što ne znači ništa drugo, osim, upetljati ljudsko biće u beznađu lične i guste magle.

Ontološki paradoks na kojem se oslanja cijelo njegovo monologijsko teoretsko viđenje, bilo da je to u materijalne svrhe, ili spiritualnom formatu, jasno nam ukazuje na nemoć i nemogućnost čovjeka da se postavi i predstavi preko jedne monologijske realnosti. Zapravo, čovjek može biti, što u slučaju njegovog zdravstvenog dobrostanja on i jeste “unitet”, odnosno “jedinstveno”, ali samo “jedinstveno” biće, biće koje se pokazuje kao sjedinjenje podjednako važnih entiteta, ali ne i kao neosporivi dokaz i suštinska potvrda same jednoće, niti kao predstava parcijalizovane cjelinske Jedinice.

Sam čovjek u cjelovitom djelovanju od najizrazitije svjesnosti pa sve do duboke neizvjesnosti, bez obzira dali negira ili prihvata, on jeste i živi samo kao jedan “dijalog”. U bilo kojim uslovima i okolnistima, bilo u odnosu sa sobom ili sa zajednicom, znatno prije nego je u stanju da označi jednu formu komunikacije, on je prije svega “dijalog” koji označava jednu svoju formu bitstvovanja. Pod istom mjerom kao što označava svaki drugi egzistencijalni nepromjenljivi modalitet, označava i to, da je čovjek u svakom slučaju jedna stvorena i podjednako važna aktivna “dvojina”.

Zapravo, sva stvorenja u neizmjerno širokom biću (univerzumu) imaju jednu zajedničku svojinu, svi su stvoreni i funksionišu kao nerazdvojna dvojina. Izuzetak ljudskog bića jeste u tome, da osim što funkcioše kao dvojina, on je obogaćen sa jasnim znanjem i shodno tome, sa širokom slobodom biranja, kao i sa bistrom odgovornošću, sve prema znanju i pretvaranja tog znanja u slobodu. Da, čovjek kao i sva druga bića jeste “dvojina”, ali sasvim posebna u vezi sa svim drugim bićima, jer za razliku od drugih, ljudsko biće je “zna-biće”, što znači, da je u svakom slučaju sasvim svjestan na određeni trenutak polaganja ličnih računa.

Baš zato, stvoren upravo kao “dijalog” čovjek je taj koji zna da je nemoguće otcjepiti od cjeline neki svoj prioritet na račun bilo koje strane a da druga strana ostane skroz isključena. Zbog jasnoće duševne spoznaje u vertikali osjećaja i evidetne jasnoće razuma u vodoravnom svijetu, čovjek ne pristaje otcjepiti samoga od sebe, da bi tako pokušao ostvarti primjenu neke monologijske metode. Čak i tada, kada je mentalni bolesnik ne može izbjeći i nemoguće je prekinuti dijalog (kako bi neki zapadni teoretičari to htjeli), pa i kada čovjek izvrši samoubivstvo to nikako ne znači da on prekida dijalog, jer u najprostijem smislu, odmah poslije toga on nije u stanju da primijeni “monolog”.

Da bi ostvario neki “monolog”, čovjek nema drugog izbora osim da se u najmanju ruku, fragmentarno pretvori u nad Biće, što je ontološki, egzistencijalno i epistemiološki nemoguće. Jer i u nekoj hipotetičkoj mogućnosti, kada bi se prema pretpostavki desilo takvo nevjerovatno dešavanje, dakle, poistovjećivanje čovjeka sa nad Bićem (Bože mi oprosti), ponovo bi ga stavilo pred potrebom da izađe sam iz sebe, sa ciljem da bude u položaju shvatiti sebe i opet sebe obuhvatiti shvatanjem. Nešto tako, u ovom slučaju bi značilo, da se upravo taj nemogući izlazak iz sebe, poklopi sa izlaskom iz Bića i prelaženjem u Nebiće, znači izlet u nekim nepostojećim dimenzijama kako za našu javu, tako i za našu maštu.

I u slučaju kada to odlučno negira, ili kada o tome nema takve mogućnosti da artikulira znanje, čovjek je ipak jedan dijalog, prije svega, u svjesnosti o svom egzistencijalnom značenju, i drugo, u svjesnosti o svom odnosu sa Bićem. I upravo ovakva egzistencijalna dijaloška svjesnost jeste i temeljna posebnost koja čini čovjeka u potpunosti različitim od drugih stvorenja. Čovjek, radi takve svjesnosti, ni u jednom slučaju nije jednostavno samo prosta objektivna prisutnost, niti je samo jedna objektivno prisutna realnost, kao što se to dešava kod ostalih stvorenja. Odnosno, znati odgovore za “šta?”, “zašto?” i “kako?”, nije isto kao i ne znati te odgovore, jer u tim pitanjima u suštini odgovora je podjednako važan i kvalitet, i kvantitet stanja.

Za razliku od svih drugih stvorenja, čovjek je prisutan kao izrazito odvojeni “on” koji je potpuno svjestan onoga što “je”, kao jedan “ Da-sein” - da je u…, ovdje kao lična topologija (Da), ali i za samo Biće unutar (Sein), i u svemu tome on jeste u znaku prostora i vremena gdje zauzimaju mjesto sva pitanja i odgovori, kao i sva istraživanja i otkrića oko Bića. Svo znanje ove dijaloške dinamike je izgrađeno na teleološkom shvatanju o ograničenom prostoru i vremenu naspram jedne druge stvarnosti van vremena i prostora.

U svemu što se događa unutar i oko nas može se također i primjetiti, i zaključiti da je čovjek sam po sebi jedan trajni i vrlo gust “dijalog”, te da uopće nije u stanju odreknuti se jakih, velikih i vrlo važnih amplituda unutar sebe, bilo to u epistemološkom ili eshatološkom smislu. Isto kao što je nemoguće da se izbjegne jaki sukob i veliki trud za pomirenje između tjelesnog/materijalnog/fizičkog s jedne i duhovnog/razumnog/metafizičkog s druge strane.

Kvarenje tog “dijaloga” u sebi je ustvari, ne samo iskrivljenje jedne Božanstvene ravnoteže unutar i oko nas, već prije svega, oštećenje jednog podarenog potencijalnog ljudskog “uniteta”, i to ne samo kao pojedinac, već i u zajednici donosi neizmjerne štete. I shodno tome, tako nešto postaje i razlog za ozbiljne deformacije ne samo čovjekove potpunosti lično, već i u odnosu sa svim drugima. Ukratko rečeno, tako nešto je jedna opasna patologija, svjetska patologija za koju već nije potrebno trčati u tekstovima Freuda (Frojd), jer je dovoljno samo da bacimo jednostavan pogled, makar i površinski, na događanja i kretanja u našem vremenu, primjeri su sasvim blizu. Upravo, i sam pokušaj da se pokvari “dijalog” učinio je da patologija sjedne ukrštenih nogu svuda oko nas, svejedno radilo se o grubim posljedicama u formi materijalnog monologizma, ili se radilo o tmurnim smutnjama iz haosa spiritualnog monologizma.

I na kraju, čovjek je jedan “dijalog” u čistom vjerskom smislu, bilo da se radi o cjelokupnim odnosima u prostoru i vremenu, ili se radilo o krajnjem cilju njegove odgovornosti. Cjelovito otkriće i predstava Stvoritelja usmjerena ka stvorenjima zasniva se na ovom egzistencijalnom svojstvu, koje je u isto vrijeme važno a također i potencirano, bilo da se radi o cjelini objave, ili o detaljima, ljudsko biće je uvijek dijalog. Stvoritelj svih bića, čovjeka je stvorio ne u jednoj, već u dvije gusto upletene i svjesne dimenzije, čiji “unitet” - jedinstvenost, formira samu suštinu ljudske prirode, i to sa dvije vrlo lahko i jasno primjetljive grupacije, tjelesno/materijalno/fizičke i duhovno/razumno/metafizičke, koje izvorno nisu ni slične po prirodi, niti su slične u sferi interesa, a nisu slične ni u prednostima koje pobuđuju kod čovjeka.

Gledano iz ovog ugla, svako otkriće Stvoritelja prema čovjeku se osvrće na ove dvije dimenzije i to istovremeno, nikad nijedan osvrt ne važi samo za jednu, upućujući nas tako u pravac nužnosti međuodnosa unutar sebe, kao i na otvaranja prema odgovarajućim krugovima sa jasno različitim interesima i zbližavanjem svega što se međusobno budi i podudara. Sav čovjekov trud može se svesti na pravednost održavanja ravnoteže, znači, sa velikim “zašto i kako”, da vodimo računa o svim oblastima koja obuhvaćaju tjelesni/materijalni/fizički sa jedne strane, i da se istovremeno njeguje duhovni/razumni/metafizički sa druge strane, a isto tako i obrnutim redoslijedom. Radi održavanja ravnoteže, cjelokupna ljudska aktivnost mora se odvijati pod jednim uslovom: da se ne omalovaži nijedna od spomenute dvije oblasti, i to sve do tankih niti ljudskih shvatanja, kao i do njihove najprostije fenomenološke primjene.

“Dijalog” u svojoj suštini nije samo jedna trajna prisutnost, on je i obavezno razlikovanje dva entiteta kao i dinamična ljudska forma “otvaranja”. Po svojoj građi čovjek je u mogućnosti i da ugrozi svoju ravnotežu putem neke aktivnosti usmjerene ka ličnoj prioritetnoj oblasti, te istom mjerom smanjiti je na drugu stranu, ali to ne znači da je time izbjegao dijalog. Čovjek je uvjek, u svakom trenutku dvosmjerno otvaranje prema dvojini, bilo kada njegovo suđenje teži ka jednoj grupi interesa s jedne, ili ka drugoj suprotnoj strani. Drugim riječima, udovoljavanje jedne strane ne znači da se mora izvršiti na štetu druge, jer kad jednoj strani dajemo prioritete mi težimo na njenom kvalitetu, onda druga strana reflektivno dobija na kvantitetu, i obrnuto.

Zapravo ljudsko biće, prije nego izgradi mostove komunikacije sa svijetom, prije nego se otvori prema drugima, svaki čovjek treba imati, ili sagraditi, ako ih nema, istinite i čvrste mostove komunikacije sa drugim entitetom kojeg on sadrži unutar sebe kao sastavni dio upotpunjene cjeline. Kao takav, čovjek mora da shvati i da prepozna nutrinu samoga sebe, i shodno tome, ne samo da se treba otvoriti prema drugom entitetu koji posjeduje duboko unutar svog bića, već i da mu predlaže i da bude pripremljen na obaranje raznih ideja, kao i da prihvata ili obara prijedloge usmjerene ka njegovoj ideji.

Znači, bez jednog takvog otvaranja prema vlastitom “ja-ti”, što ljudski ustvari ne samo da jesmo nego ga neizbježno uvijek i nosimo u sebi, što se u ovom slučaju svodi na pravilo da bez izgradnje i negovanja tih veza koje grade i razvijaju “dijalog”, ne može se doći da ostvarenja identiteta. Ljudska ličnost na taj način ostaje negdje na pola puta, u mutnim vodama dileme gdje joj je svaki brijeg dalek i nedostižan. Sve ovo trebamo pojmiti pod čvrstim uslovom, da ako ne smirimo obje naše strane (“Ja-Ti” unutar nas), ne može se doći do otvaranja “mene” prema “tebi”, što drugačije rečeno znači, da bez tog otvaranja unutar sebe, dijalog sa drugima van nas samih će biti nemoguć. Takva pojava je veoma čest fenomen i izrazito uočljivo se može primjetiti u svim raspravama društvenih slojeva današnjice, gotovo u svim medijumima.

Prema navedenim tačkama na koje smo se gore osvrnuli, možemo zaključiti da dijalog ima transcedentalno porijeklo, živu i jako intezivnu raspravu dvojstva u nama, isto kao što ima i punu moć odlučiti i zaključiti o svemu. Ali trebamo navesti da samo dvojstvo, fizički je prisutno kod svih stvorenja od najmanje čestice pa sve do univerzuma, od najmirnije saradnje pa sve do sukoba zvijezda. Razlika u dvojstvu među raznim stvorenjima nije kvantitativna razlika već je strogo kvalitativna. Primjera radi; ako kod predmeta djeluje samo fizičko dvojstvo, kod živih bića ono je prisutno i fizički i fiziološki, a kada se radi o čovjeku dvojstvo dobija posebno stanje, jer ima dodatak odgovornosti u sebi, to jest, ima mogućnost slobode da bira, te kao takvo, njegovo dvojstvo je, i fizički, i fiziološki, i duhovno, što ga zapravo i čini čovjekom.

Čovjek je po prirodi u svemu jedan dijalog. On ne može biti nikako drugačiji, on ne može ni biti ni postati monolog. Odkad se izučava Shakespeareovo djelo, a to znači vrlo dugo, solili su nam pamet da je Hamletov govor “monolog”, i da je kao takav moguć, ali to je zapravo samo dijalog, borba između “Ja-Ti” unutar samog sebe, dijalog između razuma i duše Hamleta. Znači, čak i tada, kada kažemo da on “govori sam sa sobom”, koristimo samo jedan metaforički izraz, jer ustvari, gotovo u svim jezicima dobro poznati izraz, “govori sam sa sobom” se odnosi na dvije cjeline obuhvaćene u “dijalogu”, nikad na jednu.

Dakle, u ovom izrazu riječi “sam” i “sobom”, obuhvaćaju posmatranje sebe očima drugoga i kao drugi prestavlja nam se sa sasvim drugačijim viđenjem i shvatanjem. Znači subjekat - čovjek - izlazi “van” sebe preko mišljenja i jezika (govori) i posmatranja na sebe kao na neki “objekat“, kao na nekog drugog. Pa i sami izraz “poznajem sebe” oslanja se isključivo na jedan takav pokret, zapravo, kod jedne čvrsto dijaloške forme između “mene” i “sebe”, što ustvari potiče i izliva se preko spomenute transcedentalnosti, a osniva se na istom spomenutom pravilu “izlaska” van “sebe” preko razmišljanja i jezika (govora).

Čitavo ljudsko biće je usmjereno prema drugima i drugačijima, pojedincima i zajednici, načinom kojim on shvata i primjenjuje svoje znanje i slobodu, i to sve radi dokazivanja svog identiteta, koji se ostvaruje preko drugačijih pojedinaca ali uglavnom preko zajednice. U svemu tome dijalog sa drugima za čovjeka je zapravo ključ za otvaranje svojih vremensko-prostornih vrata, da bi svojim djelovanjem i predstavljanjem vlastitih ideja i viđenja “upoznao sebe” preko drugih i drugačijih, i tek poslije on će dozvoliti ili nametnuti drugima da ga shvate. Što treba da znači, da čovjek, jedan dobar dio dijaloga sa drugima, usmjerava ka sebi i time upoznaje samog sebe, što nam ovdje daje mogućnost zaključka da, prije svega, čovjek jeste i ostaje uglavnom dijalog unutar sebe i sa samim sobom, pa tek zatim, kao jasan identitet on može biti zreo za dijalog ispred drugih i sa drugima.

Osnova ili temelj na kojem je dijalog postavljen i virtualni prostor gdje se on razvija, nije ni u jednom slučaju sličnost, nije identičnost, nego uvijek različitost. Ukoliko u toku komunikacije sa nekim drugim primjetim njegovo “ja”, i istog se trenutka potrudim da ga upoznam, shvatim i savladam, pa ga promjenim u neko drugo stanje, nešto identično i sasvim blisko mome “ja”, onda tu i od tog trenutka nema više ništa od dijaloga. Dijalog se rađa od “ja-ti”, između “mene” i “drugog” kojeg imamo u našoj prirodnoj suštini, pa se izražava i nalazi svoj vidljivi izražaj - bilo da je to i samo onaj egzistencijalni - u komunikaciji, koji je jedan od oblika dijaloga, ali ne i jedini, između fizičkog “ja” i fizičkog “ti”.

Što se tiče “historije spasa” čovjeka, koja ne samo da jednostavno počinje već se i razvija, i dobija život od Boga isključivo kao “dvojina”, i mislim da je to glavni i suštinski događaj koji se treba i mora obznaniti da čovjek lakše i jasnije dođe do svog ljudstva. Spašavanje čovjeka u suštini nije ništa drugo osim očuvanje, obavezni stalni razvitak i obnova jednog “dijaloga” unutar sebe, jedne prisutne beskompromisne aktivne “dvojnosti” do kompromisa preko istine, suštinski uvijek kreativnog i djelotvornog stanja između neizbježnog “ja-ti”, ali uvijek u vezi i bliskoj saradnji sa istinom koja potiče od Boga.

Svo spašavanje čovjeka i čovječanstva ne teži ka njegovoj promjeni u “jedno”, već se traži da se od njegove prirodne dvojine postigne “unitet” - “jedinstvo”, i sve to u okviru harmonije koja je moguća samo preko “dvojine”. Ubjeđen sam u tome da u današnjem vremenu vlada najprljavija perverzija, najneljudskija ideja, ako ne najluđa - ali nije uvjek prosto samo luda - ideja da se čovjek promijeni u “jedninu”, i shodno tome, u jednog “nečovjeka”. No, treba istaći da i kao “nečovjek” ljudsko biće ne prestaje biti “dijalog”, on nastavlja da bude dijalog, ali sa izuzetkom da se radi o jednom pokvarenom dijalogu od kojeg uvijek i svugdje svašta može ispasti. Takvo stanje pokvarenog dijaloga pravi od čovjeka tempiranu bombu koja, ako je bude držao u sebi, uništit će ga, kao što se to desilo sa mnogim umjetnicima samoubicama, ili ako tu tempiranu bombu baci drugima otvorit će grdne rane ljudskom rodu kao u primjeru Adolfa Hitlera.

“Jedan” je samo Gospodar svjetova, jedino je Bog potpun sam po sebi, za sebe i sa sobom. On je potpun do te mjere da se ne može nikako ni postaviti, niti ostvariti, i nikakvog prostora nema za rađanje “dvojine”. Čak ni preko cijele ljudske mašte ne može se ni izmisliti dvojina, a čija bi teoretska prisutnost pokvarila temeljni koncept “potpunosti”, ostavljajući sasvim otvoren prostor dijalektici. Dakle, sve ono što u svome postojanju sadrži dijalektiku tačno nam ukazuje da se zapravo radi o pukoj nepotpunosti, i da se sav pokret i dinamika vezana za njih događa, isključivo radi potencijalnog upotpunjavanja. Drugačije rečeno, tamo gdje ima nepotpunosti uvjek ima i dijalektike, ali nikako i suprotno.

Ovo je mislim, i glavni defekt Hegelovog sistema i njegovih pokušaja davanja razumu Božijih svojstava. Čovjek je zaista dijalog, on je stvarno jedno “ja-ti”, ali to ne znači da on jeste i “harmonija”, ili da mora biti i harmonija, to bi značilo biti u trajnom stanju sreće. On mora biti i ne može nebiti dijalog, a ne može biti i harmonija jer ona je samo vezna tačka oba ljudska modaliteta i kao takva doživljava se u uskim granicama trenutka, barem po ovosvjetskim zakonima i mjerilima. A valja istaći da je i sam konflikt jedna forma dijaloga, i sve dok primjećujemo postojanje konflikta potvrđuje se i prisustvo neizbježne “dvojine”.

U današnjici uglavnom je aktivan i vlada tačno ovaj oblik “dijaloga”, ovakav agresivan i sukobljavajući način pristupa prema drugima od kojeg se stvara konflikt koji tako gusto djeluje u našoj napetoj sredini i haotičnoj svakodnevnici. A takav konflikt se rađa - skriveno, ali ne i samo skriveno - upravo kao rezultat poremećenog dijaloga u sebi, kao posljedica stalnog konflikta kojeg imamo unutar sebe i sa samim sobom.

Nažalost, u današnjem vremenu slijepo vjerujemo da je jedina forma okončavanja konflikta, samo jednostrano vođenje i grubi jednostrani efekt dijaloga, što u suštini znači ponižavanje ili potpuno uništenje onog drugog i drugačijeg koji je pred nama, bez obzira na fundamentalni, osnovni zakon da, bez drugog i drugačijeg ne bi bili u stanju da odredimo bilo što o sebi, ni ko smo, ni šta smo, a ni kakvi smo.

Dijalog, ne samo da je dostižan za svakog, već je njegova nedostižnost nemoguća, za svakog pojedinačno, za sve situacije, bez razlike. Ne postoji nijedan način izbjeći dijalog, čak i tada kad neko poludi (to samo kvari kvalitet dijaloga), pa i kada se desi samoubistvo (a to je najgori način nastavka dijaloga), jer čovjek ne može izbjeći sebe i svoju ljudsku prirodu, pa čak se ne može ni pretvarati, što znači, da izbjegavanje dijaloga nije moguć postupak.

Kao što smo i gore naglasili, prestati sa dijalogom znači izmanipulirati Biće, što je nemoguće, jer da bi to uradili, moramo prvo izaći van njega, u Nebiće, što suštinski čini čisto ljudsko neznanje bez potrebnih znaka za orijentaciju razuma i bez ljudske mogućnosti da se dođe do nekog zaključka. Sve ovo ukupno upire prst na dijalog kao jedino polje za neizmjerno otvaranje, isto kao što nam ukazuje i na naše ljudske granice. Čovjek nije bio dijalog, čovjek jeste dijalog, čovjek neće biti dijalog, čovjek u biti jeste dijalog i takav će ostati sve dok je na ovom svijetu. Sasvim neovisno od prostora, u svojoj prošlosti i svojoj budućnosti čovjek je “u” dijalogu, bivajući također i u sadašnjosti intenzivni dijalog.