Prof. odbrane i sigurnosti Nedžad AHATOVIĆ: Svako raskidanje sporazuma kojeg su ovih dana okvirno postigle SAD i pet evropskih zemalja sa Iranom predstavljat će grubo kršenje međunarodnog prava, koje SAD danas spočitavaju Rusiji u slučaju Ukrajine. U tom kontekstu, mora li se svijet pribojavati da će ako bude izabran novi republikanski predsjednik SAD-a, ne samo pništiti sporazum sa Iranom, već vojno intervenirati u Ukrajini i time pokrenuti globalni sukob?

„Iran se složio da ne – nagomilava - materijale potrebne za proizvodnju oružja“ - istakao je predsjednik Obama u svom redovnom subotnjem obraćanju naciji. „Sporazum koji je postignut uz oštru diplomatiju i ustupke na obje strane, omućit će međunarodnim inspektorima da imaju pristup iranskom nuklearnom programu bez presedana, jer će Iran biti suočen sa većim brojem inspekcija nego bilo koja druga zemlja“ - dodao je predsjednik Obama. Naravno, reakcija Izraela nije izostala. Izraelski premijer Benjamin Natanijahu oštro je kritikovao okvirni sporazum, postignut u četvrtak 2. Aprila između pet evropskih zemalja, SAD-a i Irana, rekavši da se njime Izrael ne štiti dovoljno.

U knjizi novinara Toma Bauera (Tom Bower) koja govori o životnom putu i smrti bogataša i filantropa, vlasnika grupacije „British printing“, magazina „Daily Mirror“ i još 397 kompanija, Robertu Maksvelu (Robert Maxwell) i njegovim vezama sa MOSAD-om pod naslovom „Autsajder“ – eng. „Outsider“ spominje se tzv. operacija „TROJAN“. Naime, 16. aprila 2015. godine navršit će se tačno 29. godina od američkog bombardovanja Libije. Prema Baueru to je bila direktna posljedica MOSAD-ove operacije „TROJAN“, koju je osmislio i u život sporveo jedan od najznačajnijih direktora „Duge ruke Izraela“ Nahum Admoni, a finansijski je potpomogao i Robert Maksvel. Naime, sedamdesetih godina Libija je počela igrati aktivniju ulogu u međunarodnim odnosima te se uplitati u nekoliko lokalnih konflikata, recimo u pokušaj vojnog udara u Egiptu i Sudanu, te u dugogodišnji građanski rat koji se vodio u susjednom Čadu. Režim pukovnika Gadafija je sedamdesetih godina finansirao niz terorističkih i paravojnih grupa u svijetu, a posebno grupe neposredno vezane za PLO. Poslije incidenta u zaljevu Sidra 1981. godine u kojem su dva libijska lovca presretnuti u pokušaju da se provuku ispod radarskog snopa i približe američkoj flotnoj grupaciji nosača aviona USS Forestal i USS Nimitz, američko-libijski odnosi su se znatno zoštrili, jer su obavještajni podaci CIA-e su govorili da su libijskim lovcima upravljali sovjetski piloti. Sa druge strane Gadafijevi agenti su redovno izvodili atentate na libijske disidente, a njihova obavještajna mreža je bila umješana u niz terorističkih napada diljem Europe. U decembru 1985. izvedeni su palestinski teroristički napadi na bečku i rimsku zračnu luku kao odmazda za izraelsko bombardiranje baza PLO-a u Tunisu, ostavivši iza sebe više od 20 mrtvih i preko 250 ranjenih. Administracija predsjednika Regana je odmah optužila Libiju da stoji iza napada, a u januaru 1986. iznijela i dokaze o libijskoj umiješanosti u napade na rimsku i bečku zračnu luku. SAD su potom uvele ekonomske sankcije Libiji i pojačale svoje vojno prisustvo blizu Libijskih teritorijalnih voda.

Izrael je iskoristio netrpeljivosti na relaciji Tripoli-Washington kako bi pokušao da iz igre izbaci Gadafija kao jednog od glavnih pokrovitelja i sponzora PLO-a. Zato je u februaru 1986. godine u Libiju putem podmornice prebačeno nekoliko MOSAD-ovih agenata iz sektora LAP (Lohamah Psihologit) odjel za psihološko ratovanje, propagandu i operacije obmanjivanja. Ova ekipa koju je odabrao lično direktor MOSAD-a Nahum Admoni je u sklopu tzv. operacie TROJAN iskoristila provaljene obavještajne podatke o kriptovanoj komunikaciji Gadafija sa svojim agentima u Evropi. Tako su libijski agenti dobili „upute“ da izvrše lanac terorističkih napada na ciljeve u Evropi, kako bi se osvetili „trulom Zapadu“ za ekonomske sankcije. U sklopu tih aktivnosti u Berlinskoj diskoteci „La Bella“ je u martu 1986. godine došlo do eksplozije bombe u kojoj je smrtno stradalo 10 osoba među kojima i jedan amerikanac. Američka Agencija za nacionalnu sigurnost NSA je otkrila i dešifrovala tajne kriptovane radio poruke koju je u ime Gadafija poslala agenturna mreža MOSAD-a, a iz Izraela je u Washington istovremeno stiglo upozorenje na osnovu istih obavještajnih podataka „iz pouzdanih izvora“ o Gadafijevim terorističkim aktivnostima. CIA je ove informacije shvatila ozbiljno i savjetovala administraciji predsjednika Regana da sa aspekta strategijskih odmjeravanja snaga sa SSSR-om odlučno reaguje i osujeti dalje Gadafijeve terorističke planove. Iz tog razloga predsjednik Regan je 16. aprila 1986. godine naredio sprovođenje operacije „El Dorado Canyon“ u kojoj je 160 aviona obezbjeđivalo koridor za 18 taktičkih lovaca F-111A koji su izvršili bombardovanje Tripolija i Bengazija u kojima je stradalo preko 50 ljudi i uništeno 20 vojnih i transportnih aviona, te pogođena vila pukonika Gadafija. Iako je pukovnik Gadafi pukim slučajem preživio napad, a SAD propustile da šansu da ga eliminišu, Izrael je i pored toga ostvario svoj cilj, jer se Libija našla na crnoj listi Washingtona.



Skoro 30 godina poslije, Izraelski premijer Benjamin Natanijahu je poduzeo sve, pa i obavještajne aktivnosti da ubjedi zvanični Washington da Iran nema namjeru da prekine razvoj atomskog oružja. No, bivši direktor MOSAD-a u periodu 2002. - 2010. godine Meir Dagan odbacio je tvrdnje koje je premijer Benjamin Netanijahu u svom kontroverzonom obraćanju Kongresu Sjedinjenih Američkih Država iznjeo o iranskom nuklearnom programu. Naime, Premijer Benjamin Natanijahu se na poziv predsjedavajućeg američkog Kongresa R. Bohnera (rep.) obratio ovom američkom zakonodavnom tijelu 03.03.2015. godine i u svom obraćanju upozorio SAD da Iran neće odustati od plana da izgradi atomsku bombu u sklopu svog civilnog nukelarnog programa, te je pledirao da američki Kongres ne prihvati sporazum sa Iranom. U tom kontekstu on je kritikovao kratkovidost Obamine administracije koja pokušava da vjerskim i političkim vodstvom Irana isposluje sporazum kojim bi Iran garantovao da svoj civilni nuklearni program neće zloupotrijebiti u svrhu izgradnje atomskog oružja. Meir Dagan je ovaj premijerov govor ocjenio kao „najveću stratešku štetu Izraelu o iranskom pitanju”. On je dodao da Iran ne može da finalizira svoje nukelarno oružje u vremenskom okviru kojeg pokriva predloženi američki sporazum i pored činjenice da posjeduje nukelarna postrojenja za proizvodnju i skladištenje atomskog goriva. On je također kazao da Iran nema niti adekvatno raketno oružje s kojim je moguće gađati ciljeve u SAD-u, što je premijer Natanijahu tvrdio, te je dodao i to da je premijerova tvrdnja izrečena u američkom Kongresu da se jevrejski narod može sam braniti, otvorena prijetnja napadom na Iran. Predsjednik Obama je odgovorio na ovo otvoreno izraelsko uplitanje u kreiranje vanjske politike SAD-a da je sporazum koji je ponuđen Iranu najbolje rješenje, jer omogućava uvid nezavisnim revizorima u kompletan proces korištenja nuklearne energije u Iranu, što sada nije slučaj. On je ustvrdio i to da premijer Natanijahu nije ponudio ništa novo kada je u pitanju otklanjanje prijetnje da Iran dođe do atomjskog oružja osim ratne opcije. Anonimni izvor blizak predsjedniku Obami kazao je novinarima da prisiljavanje Irana na kapitualciju po pitanju atomskog oružja putem sile može prouzročiti kontraefekat i natjerati Iran da se domogne potrebnih komponenti i goriva za sklapanje atomske bombe. Istovremeno, u otvorenom pismu Teheranu, 47 republikanskih senatora upozorilo je da će, ukoliko sporazum o kojem SAD i pet svetskih sila pregovaraju sa Iranom, ne bude odobren u Kongresu, taj pakt smatrati samo sporazumom “na izvršnom nivou” između predsjednika Obame i vrhovnog lidera Irana, Ajatolaha Ali Hameneija. Ovo pismo republikanskih senatora predstavlja grubo podrivanje autoriteta američkog predsjednika i u dobroj mjeri pokazuje ratno raspoloženje republikanaca koji u odnosima sa Iranom ne priznaju niti vlastiti Ustav, ustavne nadležnosti niti međunarodne norme i sporazume koje potpisuju isključivo države međusobom.

Svako raskidanje sporazuma kojeg su ovih dana okvirno postigle SAD i pet evropskih zemalja sa Iranom predstavljat će grubo kršenje međunarodnog prava, koje SAD danas spočitavaju Rusiji u slučaju Ukrajine. U tom kontekstu, mora li se svijet pribojavati da će ako bude izabran novi republikanski predsjednik SAD-a, ne samo pništiti sporazum sa Iranom, već vojno intervenirati u Ukrajini i time pokrenuti globalni sukob?

U ratu sa globalnim terorizom, izraelski radikalizam i spremnost američkih republikanaca za ratnu opciju u rješavanju spora sa Iranom, predstavlja ne samo najveću prijetnju svjetskoj sigurnosti, već i najbolji regrutni pamflet za svaku terorističku čeliju Talibana, Al Quaide ili ISIL-a svugdje u svijetu. Sa druge strane, Putinov vanjskopolitički ritam stalnog povećavanja vojnih napetosti oko Evrope u vezi sa krizom u Ukrajini, zahtjeva vrlo lucidan, trezven i odmjeren diplomatski pristup u kombinaciji sa velikim vojnim manevrima i ekonomskim sankcijama, a ne republikansku ratnu retoriku. Stanje sa globalnim terorističkim prijetnjama, koje se ostvaruju na različitim tačkama u svijetu poput Francuske, Nigerije, Kenije, Jemena, Afganistana, Iraka, Sirije izmiče kontroli, dok istovremeno imamo svojevrsno odmjeravanje snaga oko situacije u Ukrajini između najvećih svjetskih nuklearnih sila. U takvoj situaciji u kojoj je svijet na rubu globalnog termonukelarnog rata, americi su potrebni političari sa vizijom koji će se znati intaligentno nositi sa situacijom, a ne koji će mucati i uvijek biti u pravu samo jednom i to 100%, kao bivši predsjednik G.W.Bush.

Sa druge strane Izrael će morati redefinisati prioritete nacinonalne sigurnosti koje treba graditi na savim drugačiji način, jer jezik brutalne sile jeste učinkovit, ali dugoročno ne rješava problem terorizma nego ga samo intenzivira. Sa druge strane Hezbolah i Hamas konstantno provociraju Izrael da narušava svoj imidž u sklopu političkih ciljeva njihovih sponzora u prvom redu Irana. Njima polazi za rukom da uz velike žrtve pred palestinskom i arapskom javnošću opravdaju svoj terorizam i rat koji vode protiv „Cionista“. U takvoj konstalaciji snaga, čini se da je optimalno rješenje bliskoistočnog problema u uspostavi Palestinske države koja će u svakom slučaju pa barem i djelomićno staviti pod kontrolu radikalne islamiste i njihovu težnju za uništenjem Izraela. Zajedničkim radom Izrael i Palestina mogu razviti vrlo tjesnu saradnju u otklanjanju sigurnosnih prijetnji, što je dugoročan proces, ali garantuje temeljito rješavanje problema, posebno kada je riječ o terorizmu, dok o smanjenju patnji civila na obje strane da i ne treba niti govoriti.
Albert Ajnštajn jedan od najvećih umova svijeta, i sam jevrej, je jedne prilike rekao - „Onaj koji razdragano maršira u stroju uz muziku je već zaslužio moje sažaljenje. Njemu je veliki mozak dat greškom, jer bi mu i kičmeni stub bio dovoljan”.