Elmedina MUFTIĆ: Njih 116 ubijenih samo zato što su Bošnjaci, su naša obaveza, opomena i pouka, da u sadašnjosti čuvamo sjećanje kao pouku na krvavu prošlost kako bi imali sigurniju budućnost. Naša obaveza je da se borimo za istinu i pravdu kao moralne vrijednosti čovječanstva, što podrazumjeva da o zločinu i zločincima govorimo javno i bez straha sa punim uvažavanjem žrtava.

Pred nama je 16. april, bio bi to običan dan, nalik svim drugim danima, da se tog kobnog 16.aprila 1993. godine u selu Ahmići, Općina Vitez, desio zločin neviđenih razmjera kojeg su pripadnici HVO postrojbi počinili nad bošnjačkim stanovništvom. U ranim jutarnjim satima dobro isplaniranom i sistematski razrađenom akcijom upali su selo pri tome blokiravši sve puteve koji bi napadnutim mještanima Ahmića i okolnih sela značili spas. U svom krvavom pohodu u samo nekoliko sati iza sebe su ostavili pustoš i smrt, epilog njihovog zločinačkog djelovanja kojeg su u naslijeđe dobili od sunarodnika Pavelića je 116 ubijenih u starosnoj dobi od 3 mjeseca do 82 godine života, 32 žrtve su bile žene, 11 osoba je mlađe od osamnaest godina, spaljeno i porušeno selo do temelja zajedno sa dvije džamije. To je genocid!

Počinitelji ovog zločina golemih razmjera bili su pripadnici slijedećih postrojbi: Anti-teroristička bojna Vojne policije HVO-a "Jokeri", Viteška brigada HVO-a, PPN Vitezovi te brigada "Nikola Šubić Zrinski". Za ovaj zločin osuđeni su: Dario Kordić (25 godina), Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić osuđeni su na zatvorsku kaznu od 6 do 10 godina zbog sudjelovanja u napadu, no pravomoćnom presudom su 2001. godine oslobođeni krivnje. Drago Josipović dobio je 12 a Vladimir Šantić 18 godina zatvora.

Nakon što je odležao dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne osuđeni ratni zločinac Dario Kordić je u junu mjesecu 2014.godine pušten na slobodu, iz zatvora u Austriji došao je u Zagreb gdje je dočekan kao heroj kojeg treba slaviti, a ne kao zločinac koje se treba stidjeti. Predstavnici Katoličke crkve su našli za shodno da mu pruže ruku podrške kao vraćenom jagnjetu u stado čitajući molitvu i time javno kršeći deset zapovjedi na kojima počiva kršćanstvo. Njegovom dočeku su prisustvovali i predstavnici hrvatskog naroda u BiH, što bi se reklo braća po zločinu i zločinačkoj ideologiji, koji nažalost u ovom trenutku vrše dužnost najvećih predstavnika zakonodavne vlasti, jedan od tih je i Marinko Čavara, Dragan Čović i Lidija Bradara. Čega se pametan stidi budala se diči... Ipak, aktivno učešće u dočeku dokazanih i osuđenih ratnih zločinaca od strane Katoličke crkve i hrvatskog političkog i kulturnog estebilišmenta potvrđuje da je zločin genocida nad Bošnjacima u Ahmićima (kao i drugim mjestima u BiH) planski proveden uz znanje predstavnika njihovog naroda. Bošnjački narod mora biti svjestan toga i da to stalno ima na umu, jer su njihovi politički predstavnici zbog fotelja izgubili kompas sa vremenom i vezu sa narodom.



Dvadeset dvije godine poslije zločina, Ahmići su ponovo živi, rane nisu i nikad neće zarasti, ali prkos ih tjera dalje. Ne dozvoljavaju dušmanu da nam zatre trag, niti ubije proljeće bošnjačke duše. Žrtve, njih stotinu šesnaest, su stalna opomena kao i podstrek da se ide dalje, da se na smrt odgovori životom, na mržnju novom ljubavi koja se rađa u srcima preživjelih, da se tuga odagna nadom i vjerom da ćemo svi pred Jednog Suca doći i svoj dunjalučki račun položiti, da je možda ovosvjetsku ruku pravde i moguće izbjeći ali ruka sigurne Pravde čeka svakog pa i one koji misle da mogu pobjeći. Rafalom prekinut plač tromjesečne bebe je pretvoren plač na hiljade novorođenih Bošnjaka koji svjedoče da je nemoguće ubiti jedan narod. Bašče prepune cvijeća i beharli bjelina novoizgrađenih kuća poniklih na spaljenim ognjištima je poruka dušmanima, ako ste srušili kuću svojih komšija, to ne znači da će vaš dom izgledati bolje, a ujedno i odgovor da je naša autohtonost na ovim prostorima garant našeg opstanka i da je Bošnjaku nafaka da u ovoj zemlji živi još u Ezelu zagarantovana. Ezani koji sa vitke bijele munare pozivaju na molitvu ispunjavaju dušu milinom, i vraćaju u daleku prošlost još kad je sultan Fatih hodio ovom zemljom i emanet nam u dovi ostavio "Trajat će Bosna do Sudnjeg dana". Njih 116 ubijenih samo zato što su Bošnjaci, su naša obaveza, opomena i pouka, da u sadašnjosti čuvamo sjećanje kao pouku na krvavu prošlost kako bi imali sigurniju budućnost. Naša obaveza je da se borimo za istinu i pravdu kao moralne vrijednosti čovječanstva, što podrazumjeva da o zločinu i zločincima govorimo javno i bez straha sa punim uvažavanjem žrtava.



Pokušali su ubiti jedan narod, jednu kulturu i tradiciju. Pokušali su ubiti nadu, vjeru i ljubav. Pokušali su ubiti proljeće u Bosni. Nisu uspjeli. Bosna ima svoja godišnja doba. Bosansko proljeće, ljeto, jesen i zima se i danas smjenjuju kao što su se smjenjivali i prije hiljadu godina. Bosna ima svoju kulturu i tradiciju, svoje umjetnike koji je perom opisuju, stihom sevdah njezin opjevaju, kistom joj portret slikaju. Neki novi umjetnici zidaju nove "Tvrđave" neki novi "Derviš" kreće u tekiju, pišu se Poeme o "Havi majki Prijedorčanki", gradi se nova "Kuća na Drini" i nastao je "Roman o Srebrenici" iz prkosa na zgarišta ljudskog zla izniknulo je "Drvo života", i "Vječnik" je u Bosni svoj smiraj našao da zajedno sa njom dočeka kad se brda o brda udare. Bosna ima i Bošnjake. Ima Bosna svoje šehide i gazije koji poručuju "Bit će Bosne i Bošnjaka u njoj Dario Kordiću i ostala ustaška bratijo, bilo je Bosne i Bošnjaka i prije vas bit će ako Bog da i poslije vas"!!!

ZLOČINCI