Elmedina MUFTIĆ: Čovjek koji treba da uđe u historiju Bošnjaka, kao jedan od najsvjetlih primjera ustrajnosti pojedinca za dobrobit zajednice, Džemal ef. Salihspahić neumorni pregalac u širenju znanja, obrazovanja i odgoja naše djece je u vremenu smrti na najadekvatniji način odgovorio neprijatelju životom, obrazujući nove generacije, utemeljenjem medrese Osman ef. Redžović u Čajangradu kod Visokog, ratne 1992/1993. godine. Nastala je iz istinske mu’minske dove i potrebe da se Allahova dž.š. riječ prenosi dok je i zadnji Bošnjak živ. Nekad je to bila tek livada i velika želja i san čovjeka da iza sebe na ovom svijetu ostavi trag. Danas je to respektabilna odgojno-obrazovna ustanova, sa visoko kvalifikovanim odgojno obrazocnim kadrom, sa savremeno opremljenim kabinetima, amfiteatrom i internatom za smještaj učenika.

U najtežim ratnim godinama kad se sudbina Bosne i Hercegovine i Bošnjaka lomila poput stakla. U vrijeme mračnjaštva i neznanja, kad džahil uzima svoj danak u krvi, kad se u ljudima probudi zvijer koja u čovjeku ubije čovjeka, kad riječ razuma utihne pred vikom smutnje i mržnje. Kad znanje biva zameteno pješčanom olujom neznanja i kad humanost izgubi posljednju bitku sa svirepošću. I taman kad dušman pomisli da je dobio bitku, sa bitkom i rat, kad razvije zastave svojih zločina i krvavom čizmom krene da po Bosni gazi da nam zemlju opogani, siguran da je istinu ubio laži, humanost zvjerstvom, vjeru nevjerom, ljubav mržnjom. Kad pusti svoj zločinački urlik da njime nadjača umilni glas mujezina i trajno Bosnu osakati uzimajući joj ljepotu vjere i smisao života. Baš u tim momentima dušmanskog zuluma u najtežim godinama u historiji Bosne i Hercegovine sa zgarišta moralnih vrijednosti kao odgovor na neznanje, zulum, zločin, krv, rat, agresiju, genocid, a iz želje za životom nastaje obrazovno odgojna ustanova medresa Osman ef. Redžović. Dok su udarci granata ispaljenih iz teškog naoružanja potresali zemlju i svojom jačinom ubijali svaki drugi zvuk, jedna riječ je uspjela da nađe put do ljudskog razuma i pokrene čovjeka na borbu, riječ prve objave, koju je Gospodar Svijetova preko najodabranijeg meleka spustio svome Miljeniku Muhammedu s.a.v.s. "Ikre", "Uči"; nadjačala je svaki zvuk užasa i u opustošenu i krvlju natopljenu zemlju posijala zrno razuma, čije plodove i danas ubiremo.



Čovjek koji treba da uđe u historiju Bošnjaka, kao jedan od najsvjetlih primjera ustrajnosti pojedinca za dobrobit zajednice, Džemal ef. Salihspahić neumorni pregalac u širenju znanja, obrazovanja i odgoja naše djece je u vremenu smrti na najadekvatniji način odgovorio neprijatelju životom, obrazujući nove generacije, utemeljenjem medrese Osman ef. Redžović u Čajangradu kod Visokog, ratne 1992/1993. godine. Nastala je iz istinske mu’minske dove i potrebe da se Allahova dž.š. riječ prenosi dok je i zadnji Bošnjak živ. Nekad je to bila tek livada i velika želja i san čovjeka da iza sebe na ovom svijetu ostavi trag. Danas je to respektabilna odgojno-obrazovna ustanova, sa visoko kvalifikovanim odgojno obrazocnim kadrom, sa savremeno opremljenim kabinetima, amfiteatrom i internatom za smještaj učenika. Danas se u njoj obrazuju generacije mladih ljudi koji će u budućnosti nositi bajrak napretka, znanja i morala ovim brdovitim prostorima na kojima se od vajkada umire da bi se živjelo i na čijem je tlu borba jedini način opstanka. Svake godine iz ove ustanove u nove životne pobjede kreću znanjem i odgojem naoružani mladi ljudi, da na najdostojanstveniji način pronesu ime svoje škole u kojoj su proveli četiri godine i stekli znanje koje će kroz život da koriste kako bi bili korisni članovi zajednice.



Ove godine medresa Osman ef. Redžović iz svoga gnijezda u prvi samostalni let pušta novo jato ptica, dvadesetu jubilarnu generaciju maturanata, koje su četiri protekle godine profesori i odgajatelji, odnosno uposlenici ove ustanove brižno čuvali i učili prvim pokretima krila. Prije četiri godine su to bila nesigurna djeca odvojena od babinog i majčinog krila i zagrljaja, djeca koja su nesigurno izgovarala harfove i u blagom pogledu odgajatelja i profesora pronalazili svoje utočište. Danas su to samouvjerene mlade osobe, koje sigurnim i odvažnim korakom kreću u novi život, noseći u sebi usađene vrijednosti koje su stekli u medresi, a koje će ih u životu činiti visoko moralnim osobama, sa istinskim kvalitetima koje čovjek kao Allahov namjesnik na Zemlji mora da posjeduje. Riječ "Ikre" usađena je u njihovo biće kao trajna inspiracija i pokretač u daljem stjecanju znanja. Oni su emante devetnaest generacija ispred sebe dostojanstveno sačuvali, emanet dvadesete generacije će ako Bog da preuzeti nove generacije koje će kao rijeka proticati kroz ovu odgojno-obrazovnu ustanovu i čuvati ga i prenostiti do kijametskog dana.



Suze na licima dvadesete generacije još se nisu osušile, rastanak je uvijek težak ma koliko nekad željeli da dođe kraj. U kofere se pakuju i posljednje uspomene, suze, uzdasi, prve ljubavi, nestašluci, znanje, kofer uspomena će nekad biti najdragocjenije što posjeduju, i sad dok se pakuju znaju da će se vrlo često u mislima vraćati na ovo mjesto odakle sad polijeću u neka nova proljeća koja život znače. Svjesni težine preuzetog emaneta nastojat će dostojanstveno koračati kroz život i svoj kamen sudbine moralno gurati uz brdo života nastojeći nikog ne povrijediti. Iza njih u školskim klupama ostaje jedna pređena etapa na putu života na kojoj je bilo i prepreka koje su uspješno ili manje uspješno savladane ali su ipak iza njih. Bilo je teških momenata, ali daleko više je bilo onih lijepih koje će pamtiti, ružnih stvari se treba odreći ili pak nastojati iz njih pouku uzeti šta u životu ne treba raditi i kakav nikada ne treba biti.

Oni odlaze. Na mjesto njih dolaze neke nove ptice, da uče da polete i lete. Nove generacije, koje će opet nekad zamjeniti nove, i tako dok je svijeta i vijeka. Smjenjivat će se generacije, a riječ "Ikre" će uvijek imati istu snagu i važnost.