-- Za izuzetan doprinos u skupljanju i publikovanju dokumentarističke građe vezane za protekli rat Plaketa Kantona Sarajevo bit će uručena novinaru i publicisti Avdi Huseinoviću.

Sead ZUBANOVIĆ: Da, Allahovo određenje je bilo da je ovaj čovjek prisustvovao dženazi u Vlasenici 2008. godine i ukopu 55 tijela žrtava genocida pronađenih u jami imena Zaklopača. Kada je ugledao tabut osmogodišnje Nermine / Rifata/ Hodžić, pomislio je na njenu vršnjakinju, svoju kćerku. Suzom koja mu je tada kanula zakleo se Stvoritelju da će učiniti sve da nikada više ni jedno bošnjačko dijete ne doživi ovakvu sudbinu.

Iskreno obradovan ovom informacijom poslah poruku u kojoj sam od srca čestitao dobitniku priznanja i poželio mu svaki hajr u budućem radu. A, poslije toga kao ogromna bujica preplaviše me emocije izazvane brojnim uspomenama. Zaista, kroz naše dugogodišnje druženje, saznao sam dosta toga i bio svjedokom kakav je trnovit put prošao ovaj veliki borac i čovjek, heroj i ratnik, dok je došao do mjesta na kojem se sada nalazi. Nije pošteno da šutim. Na kraju, ponosim se time što sam i ja dao svoj doprinos u realizaciji nekih od njegovih ostvarenja. Evo prilike da kažem bar mali dio onoga o čemu Avdo neće da priča. S razlogom.

Neće on nikada reći kakve je prepreke prelazio i još uvijek prelazi tragajući za istinom o genocidu, groznim stradanjima civilnog stanovništva i herojskoj borbi Bošnjaka u protekloj agresiji. Neće nikada reći kako je na počecima bio vrijeđan i osporavan njegov rad zbog ljubomore „naših“ ljudi, ali njegova želja da iz knjiga koje je pisao i filmova koje je snimao uče generacije koje dolaze, na kraju je pobjedila. Naša djeca, zbog nečijeg kukavičluka, nemaju u svojim udžbenicima lekcije iz kojih mogu učiti ono što bi zbog svog fizičkog opstanka morala da znaju. Tu prazninu sve češće, hvala Bogu, mnoge škole popunjavaju filmovima ovog autora. A, iza svakog tog historijskog dokumenta nalaze se stotine i stotine pređenih kilometara, težak rad na terenu, mnoge neprospavane noći i krajnje neizvjesnih putovanja. Šta reći tek za vrijeme provedeno u studiju, pretraživanju arhive i iscrpljujućem radu na montaži... Često sam ga pitao kako se, pored svega toga, uspijeva nositi sa tolikim ljudskim bolom, tugom, suzama, jecajima. Kakvih se sve strašnih priča i svjedočenja naslušao, a poslije ih tokom rada morao preživljavati bezbroj puta. Kompletan tok bitaka, proboja i progona Avdo često bolje poznaje i od njihovih samih učesnika. Cjelokupan projekat je uvijek na njegovim plećima. Scenario, režija, organizacija, tehnika, promocije, nezaobilazne finansije i uvijek prisutna zebnja i želja da svaki naredni film bude bolji od prethodnog. Njegova porodica trpi fizičku razdvojenost, jer babo je zbog posla prečesto na putu. Sve više i na drugim kontinentima. Nikada mu niko nije pomogao kod plaćanja troškova advokata i boravka po sudovima RS-a. Tužbe zbog istine o kojoj govore njegova ostvarenja stižu mu čak i od osuđenih četnika, ratnih zločinaca, a on se sudskim pozivima odazvati mora. O prijetnjama i prijetećim porukama, adresiranih na njegovo ime, suvišno je trošiti riječi. Ko bi još, u ovom vremenu, bio spreman na ovoliki trud i odricanja, osim onoga ko je prepoznao svoju životnu misiju. To potvrđuju riječi koji mi je poslao kao odgovor na čestitku sa početka:

-- Allah raziola, ahbabu. Hvala na lijepim željama. A prije svega hvala Njemu, sve je Njegova režija!



Da, Allahovo određenje je bilo da je ovaj čovjek prisustvovao dženazi u Vlasenici 2008. godine i ukopu 55 tijela žrtava genocida pronađenih u jami imena Zaklopača. Kada je ugledao tabut osmogodišnje Nermine / Rifata/ Hodžić, pomislio je na njenu vršnjakinju, svoju kćerku. Suzom koja mu je tada kanula zakleo se Stvoritelju da će učiniti sve da nikada više ni jedno bošnjačko dijete ne doživi ovakvu sudbinu.



P:S: Predlažem predsjednicima klubova poslanika Bošnjaka, posebno na državnom i federalnom nivou vlasti čije televizije nikada nisu emitovale ni jednu scenu iz Avdinih ostvarenja da, recimo svakog ponedjeljka, obavezno organizuju projekciju jednog od deset do sada snimljenih dokumentarnih filmova gospodina Huseinovića. To bi bio najbolji način da se bošnjački delegati, a naročito ministri, napomenu na preživljenu patnju, ali i ogroman gazijaluk naroda kome pripadaju, u nadi da će vođeni herojskim primjerima „malih, običnih“ ljudi početi raditi svoj posao onako kako treba. Samo tako im se mogu početi ispravljat poniženjima ličnog interesa deformisane kičme i vraćati izgubljeni moral i dostojanstvo. Odavno su zaboravili oni na riječi našeg prvog predsjednika, rahmetli Alije Izetbegovića, koji je poručio budućim vlastodršcima: „Ličite na svoj narod!“ A, Avdo Huseinović zaista liči na svoj narod.