PRAZNINA LJUDSKOG UMA
Autor: Avdo Metjahić
Objavljeno: 26. May 2015. 18:05:21
Avdo METJAHIĆ: Prijetnje koje su mi upućivane prije, predate su državnim institucijama, kojem se bave zaštitom slobode ljudi i građana, gdje sam tražio da se otvori dosije, ali da se ništa ne preuzima, dok se opet prijetnje ne ponove. Pridržavao sam se ovog dogovora i čekao ko će upasti u kljusu, odnosno ko je ta osoba. Ujedno sam upozoravan od prijatelja ovdje i sa Balkana, da će se pojavljivat ljudi i probat da me isprovociraju, da bi im dao povoda za napad na mene. Nikakvog napada se ne plašim, jer onaj koji bude namjeravao da mi udari šamar, neka bude siguran da tim šamarom bi morao da me usmrti. Ne bih vjerovao nikad niti prihvatio, ali osoba koja mi prijeti j je niko drugi do neko iz familijarnog kruga.
Šarl de Gol jednom reče: „Što više poznajem ljude, sve više volim životinje“. E sad, kolko je bio u pravu, nebih spekulirao, jer svakoji čovjek posjeduje svoj mentalitet, koji ga vodi kroz život, nekog čistom džadom, a nekog stranputicom. Jest, ima nas svakakvih, ali dosta zalutalih, nesvjesnih, izgubljenih i onih koji ne pripadaju ovo vaktu.
Pripadam narodu koji je prolazio kroz teške periode historije, patio najviše od svoje pameti, a i merhameta, i zaboravljao što je, i koje, te se prilagođavao svakom novom „gospodaru“, pa se često čuje, da je dosta bilo, da žele živjet u miru. Svi se slažu da vole mir i da smo slobodni ljudi, i svoji na svome. Ali taj mir i sloboda dolazi samo kad je zaslužiš i platiš je visokom cijenom, jer niko ti je neće donijeti i pokloniti.
Nedavno u medijima i preko internet mreže, bi velika buka i čestitke upućene, za godišnjicu nezavisnosti Karadaka. Baška to od Bošnjaka koji su pod pritiskom režimske politike s glavom u torbi napustili svoj toprak i postali građani drugih država svijeta, ili pak azilanti, koji su ni na nebu ni na zemlji. Ili kako bi narod rekao, muhadžeri izgubljeni za sva vremena.

Crnogrska država i vlast došla je do saznanja kako se otarasiti viška balasta, tj. Bošnjaka i Albanaca, i to savremenim načinom, gdje mladi ljudi bez posla i ikakve prespektive napuštaju djedovska ognjišta, i potrazi za boljim životom. Stariji polahko izumiru, stvarajući slobodan prostor za okupaciju, i to bez uobičajne puške i kame. Ono što para oči svakom svjesnom jest, da ti azilanti prave derneke za rođendan države koja im je pokazala put vani u jednom pravcu, OUT. Vidjeli smo slike postavljene od Dijaspore Bošnjaka u Luksemburgu, koje su napravljene na proslavi Dana nezavisnosti CG. Za mnoge koji napuštaju svoj vatan i koji sebi nazivaju dijasporom, izgleda da će to potrajat poduže ili da se neće nikad ostvariti njihiov san, jer Evropa ih ima na pretek. Možda po neko dobije status, ali većina njih ostaje „AZILANT“ i žive od evropske sadake, što Bošnjacima ne dolikuje. Na prigovor onima koji zamjeraju „azilantima“ na ovakvo slavlje i koji izbjegavanju svoj narod, te svoje vjerske i nacionalne praznike, jedna azilantkinja imenom „Hana“ im odgovara: "Vi ljubomorni na nove azilante a tebe i takve kao ti E…. taj sto voli svoju Drzavu, vam je pruzio ruku i koru hljeba da nije I. M, nebi ti imao i mnogi za kartu da dodju, svaka cas pojedincima..”.
Ovo treba dobro analizirat, ko je pomagač CG vlasti, te incijator masovnog iseljavanja koja se momentalno dešavaju u Sandžaku. Tako ti je kad jedan narod radi na svom nestanku, jer svi mi koji smo se našli u dijaspori, za samo tri generacije, kao dio svog naroda gubimo se i nestajemo, asimilirajući se u druge narode.
Znamo da je čovjek po prirodi lahkovjeran i sumnjičav, bojažljiv i ponekad neustrašiv, ali današnje generacije su suprotno svemu ovome, pa su, najviše nesvjesni, i oni koji ne poznaju svijet i namjere svijeta u kojem žive.
Na godišnjicu nezavisnosti CG, nekoliko nesvjesnih svog postupka, postavili su crnogorski ratni bajrak, na stranicama Facebooka i čestitke CG, zaboravljajući da je pod tim bajrakom 1912-13. godine počinjen genocid nad familijama istih, njihovim precima, odnosno Bošnjacima i Albanacima u Plavu i Gusinju. Velika je sreća, te su dobili adekvatan odgovor za njihove postupke od bošnjačkih patriota, mladih i svjesnih ljudi, čime smo vidjeli da nam podmladak cvjeta i da ne zaboravlja. Ne bih da prenosim sve što se dešavalo i kakve smo sve debate čitali, ali jedna provokativan i prijeteći komentar, upućen je meni a da ta ista osoba nije prozvana ni na koji način. Ovo nije bilo po prvi put, pa kad sam probao privatno da kumuniciram sa istim i kad mi je replicirao, tek onda sam svatio da je ta osoba, već nekoliko puta ranije upućivala meni prijetnje i to smrću, koje neću navoditi sada, ali ći citirati od novih prijetnji i to par rečenica.
Prijetnje koje su mi upućivane prije, predate su državnim institucijama u ovoj demokratskoj zemlji koje se bave zaštitom slobode i ljudskih prava, gdje sam tražio da se otvori dosije, ali da se ništa ne preuzima, dok se opet prijetnje ne ponove. Pridržavao sam se ovog dogovora i čekao ko će upasti u kljusu, odnosno ko je ta osoba?! U jedno sam upozoravan od prijatelja ovdje i sa Balkana, da će se pojavljivati ljudi i probati da me isprovociraju, da bi im dao povoda za napad na mene ili pak da me ušutkaju. Nikakvog napada se ne plašim. Jer onaj koji bude namjeravao da mi udari šamar, neka bude siguran da tim šamarom mora da me usmrti. Što se tiče ušutkanja, to se nikad neće desiti bar dok moj narod pati ili to dok me smrt ne zadesi, a u godinama sam u kojima su mnogi moji vršnjaci pa i prijatelji već odavno rahmetlije.

Prijetnje preko Facebooka

Neću postirati sve ono što je doslo na moje ime, jer se treba dostaviti zakonu, nego samo par rečenica, da javnosti predstavim, kako prolaze oni koji se bave pisanjem u medijima i koji traže pravdu i istinu, čineći time veliku uslugu, čovjeku i čovječanstvu. Pa evo kao prvo, par rečenica bez korekacija, gdje se iskazuje praznina ljudskog duha, citiram: “Da ti za ove gore napisane rijeci i uvrede i sve ono prethodno tvoje lajanje ,jednom za uvijek zapecatim usta na moj nacin”.
Žao mu jadniku krstaša, za kojeg se drže neki neprosvijećeni Bošnjaci, ali to je njegov problem.
Moje “lajanje” u medijima i javnosti, nikad neće prestati kao i iznošenje istine, i sve što se bude desilo negativno, pa i fizički napadi, ta i svaka druga osoba snosit će odgovornost, ne samo pred vlastima, nego i pred mojim potomcima koji za ovo ne znaju i ne bih da ih miješam, jer njihov mir mi je važniji od svega.
Posljednja poruka koja dolazi od iste osobe, glasi:
“Dobices ti adekvatnu terapiju. Koju sto si zasluzio lajuci zaboravio si možda da ti je prvi put pogledano kroz prste zahvaljući tvojoj “braći” ,sto ne znaci da ćeš i ovoga reda. Jel od juce si licno moj predmet i da hodaš na staklene noge”.
Ono pod znacima navoda govori, kako je ova bijeda ljudskog uma i praznina ljudskog duha, tobože dobila odobrenje od moje braće, da me on kazni, kako nalažu njegovi poslodavci, već u tome se vara, jer u slučaju pokušaja napada na mene, ta ista moja braca bi bila kaznena ekspedicija za njega, koju ja ne želim da miješam u svemu ovome. Također on ofira sebi, da je već ranije pokušavao, ali da je zaustavljen, gdje se otvara i prihvata, da je on autor priješnjih prijetnju.
Ono što ne bih želio je, da ova bijeda ljudskog duha bude iza brave, posrijedi je njegova porodica, koja sa njegovim ludurijama nema ništa, a i rodbinske veze, naravno koje on ne prihvata, ali za mene su svete.
Za kraj ove ispovjesti, prenijet ću arapski poslovicu, koja kaže: “Djela svjedoče o čovjekovoj pa¬meti, a riječi o njegovom znanju”, pa onaj ko drugom jamu kopa, sam u nju pada. Ne mrzim ljude koji me napadaju, sačuvaj Bože, jer to neznam, ali ih žalim, jer su truhli iznutra, a to je bolest. Jest teška bolest, čuma.