Željko MILIĆEVIĆ: A sad jedan detalj za kojeg se nije znalo. Put u te dvije zemlje sam organizirao iz Kanade, dok mi je put u druge zemlje bio organiziran s jednog drugog kontinenta i za taj put nitko oko mene nije znao, osim posebnih savjetnika iz tih zemalja. Taj dio akcije je bio odrađen strelovitom brzinom i ljudska, tehnička i materijalna sredstva su bila dostavljena direktno tamo gdje je bilo potrebno tako da se je eliminirala mogućnost probijanja akcije a isto tako i mogućnost financijske koristi bilo kome.

Jedno od osnovnih pravila obavještajnih službi je ne dati do znanja neprijateljskim operativcima i službama što se zna o njima, pa makar i po cijenu života.

To ću pravilo, a i još nekoliko drugih - koje neću ovdje definirati - svijesno prekršiti u interesu šire zajednice i onih individualaca koji su - možda - došli u kontakt sa srpskom Crnom rukom a da nisu niti znali.

Uzelo mi je - i posebnim savjetnicima - dulje vrijeme sve konce pohvatati jer se radi o velikoj, širokoj i dubokoj organizaciji koja funkcionira, u ovom slučaju, na više od tri kontinenta. Neke stvari namjerno neće biti specificirane. Sva imena ovdje navedena su stvarna i istinita. Stvarni nadimci su korišteni iz razloga koje se neće objašnjavati.

Ime mu je Miomir „Mio“ Petrović, rođen 1946. ili 1947. godine u Beogradu. Otac mu je bio pilot JNA. Odrastao je u Splitu, gdje je naučio dalmatinski izgovor bolje od domaćina i gdje je diplomirao elektrotehniku. Većinom vremena je nosio bradu iz određenih karakternih nesigurnosti.

Miomir i ja smo se drugi put u životu sreli u „Gorenju“ u Velenju, 1977. godine. Prvi smo se put sreli negdje drugdje. On se je u službi probijao kroz komunizam i kroz uništavanje ljudi oko sebe i na kraju je postao šef odjela za elektroniku. Nakon mog odlaska iz Slovenije on se je prebacio u „Iskru“ a potom u ljubljanski ured „Tas-Unisa“ iz Sarajeva, gdje je direktno raportirao drugom čovjeku po rangu u Sarajevu, koji je bio jedan od vodećih operativaca Crne ruke koji je nadgledao masovno snabdijevanje oružjem i oruđima, uključivo „igračkama koje lete“, i koji je vodio operacije na drugim kontinentima.

Miomirov način ubacivanja u društvo je bio kroz humor, viceve, pjesme (klavir, gitara, vokal) i kroz zavođenje žena, pogotovo ako su bile vjenčane. Taj mu je recept radio kako u Sloveniji tako i u Kanadi gdje sam ga ja doveo, zajedno s njegovom ženom, Jagodom, i njihovom kćerkom Mašom, koja živi u Hamiltonu.

Mnogo detalja u vezi s njegovim operacijama oko mene je obrađeno i bit će objavljeno kad dođe vrijeme za to. Za sad je važno znati njegovu ulogu pogotovo u vezi rada i raspada Informativnog ureda Bosne i Hercegovine, te njegovog uspješnog torpediranja jednog dijela moje akcije koju sam odradio pod ovlaštenjem rahmetli Alije Izetbegovića, Predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine godine 1993.

Moj bliski suradnik i još jedna osoba su bili sa Predsjednikom Izetbegovićem i još troje njegovih savjetnika u sastanku u Ženevi gdje se je razgovaralo o nastavku i o financiranju tužbe za genocid protiv „Krnje Jugoslavije - Srbije i Crne Gore“, te o potrebi vanjske intervencije u oslobođenju zemlje.

Prije tog sastanka u Ženevi, našem Informativnom uredu je bilo javljeno da je potrebno poslati nekoga ispred običnog naroda da se organiziraju mase dobrovoljaca u nekim zemljama koje su bile spremne pomoći ali nisu se htjele ispoljavati na samom početku. Bilo je odlučeno da ja budem taj javni organizator. U svrhu potpunog izoliranja cijele akcije registrirao sam firmu „Justice for Bosnia Task Force“, pripremio okvirni plan organiziranja dobrovoljaca pod okriljem njihovih vlada, te izradio plan logistike za ljudska i tehnička sredstva.

Na telefonski poziv koji mi je došao iz Ženeve, gdje su me pitali da li moram imati svoje posebno ovlaštenje ili se mogu još dva imena pojaviti s mojim na zajedničkom ovlaštenju, upitao sam: “Što ta dva smiju znati?“ Odgovor je bio: “Sve“. Pošto je taj razgovor bio vođen u prisustvu samog Predsjednika, sve sam uzeo za neupitno.

Pismeno ovlašćnje od Predsjednika RBiH Alije Izetbegovića

Emir Imamović mi je u susretu u jednoj od zemalja pokazao pet pasoša s njegovim imenom: Jugoslavije, Slovenije, Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine, te Turske. Prije tog puta je radio u Zagrebu i raportirao ambasadorici RBiH Biseri Turković. Nije mi bilo jasno zašto je on trebao mene da dobije ovlaštenje. Helem nejse.

Samir Attia je, prije dolaska u zemlju gdje smo se ponovno sreli, proboravio više od dvije sedmice u Kabulu, e ne bi li možda došao do kakvog oružja. To mi onda nije bilo poznato inače bih ga savjetovao da on, kao musliman, mora razumjeti da drugi neće imati vremena trgovati s njim oko oružja u sred mjeseca ramazana. Ali, mene se ne pita. Helem nejse.

Kontakt Emira Imamovića u jednoj od zemalja je bio Adnan Ramić, po njegovim vlastitim riječima „sin šefa SDA za Hercegovinu“. To su sve neupitni ljudi. Helem nejse.

Emir je, uz traženje dvije hiljade uniformi, najviše interesa pokazivao za cijene kuća u glavnom gradu jedne zemlje, dok je Samir žestoko nastojao napraviti poslovni potez za prodaju devet hiljada „Motorola“ prenosnih radio-telefona kojim bi se, svakako, cijela zemlja oslobodila u tren oka.

Adnan Ramić je najviše vremena provodio nastojeći provaliti preko noći, svake noći, dok me je s Emirom držao u kućnom pritvoru, u moju sigurnosnu poslovnu torbu.

Adnan i Emir su išli sa mnom na jedan od mojih sastanaka s vodećom osobom velike organizacije gdje sam prikazao neke detalje mog plana. Kad je ta osoba okvirno potvrdila svu podršku u organizaciji, izradi i financiranju mog plana - radilo se je o značajnim ljudskim, financijskim i tehničkim sredstvima - Adnanu i Emiru su donje čeljusti skoro doslovno pale na stol i to me je štrecnulo. Njihov slijedeći korak je bio da me Adnanova žena - Finkinja koja je s njim i svoje dvoje djece pobjegla od muža iz Švedske - zadrži u kući dok oni odu i probaju se prokrijumčariti, umjesto mene, na sastanak sa premijerom države.

Dok su se oni nastojali ubaciti u ured premijera, Finkinja je odgovorila na telefonski poziv i onda predala slušalicu meni. Na upit tko sam ja, dao sam svoje ime. Ovo su bile riječi: “Ovo je Ured premijera. Sastanak s premijerom je otkazan“. To je bilo jasno, jer je moja akcija bila probijena i na tim nivoima nema šale. Međutim, razgovor je dalje tekao: “Mi znamo da je Ministar Silajdžić u zemlji ali ne znamo gdje je. Da li vi znate?“ Na moj negativan odgovor je razgovor bio završen. Nedugo nakon toga sam dobio još jedan poziv gdje mi je bilo savjetovano da odmah napustim Adnanovu rezidenciju zbog vlastite sigurnosti, što sam i učinio.

Na to sam obavijestio sve kontakte u dvjema zemljama da je akcija otkazana jer je tajna bila probijena i postojala je opasnost da se Adnan, Emir, Samir i Bog zna koji još od njihovih suradnika, opomognu financijski pošto su otvoreno pokazali veliki apetit za novcima a nikakav apetit za oslobađanjem zemlje.

A sad jedan detalj za kojeg se nije znalo. Put u te dvije zemlje sam organizirao iz Kanade, dok mi je put u druge zemlje bio organiziran s jednog drugog kontinenta i za taj put nitko oko mene nije znao, osim posebnih savjetnika iz tih zemalja. Taj dio akcije je bio odrađen strelovitom brzinom i ljudska, tehnička i materijalna sredstva su bila dostavljena direktno tamo gdje je bilo potrebno tako da se je eliminirala mogućnost probijanja akcije a isto tako i mogućnost financijske koristi bilo kome.

Nakon mog povratka u Kanadu je Adnan Ramić poslao cijelu seriju otrovnih pisama „Činči“, koji je bio predsjednik Upravnog odbora Informativnog ureda BiH. Činča i ja smo imali žestok verbalni okršaj u dva sastanka u prisustvu nekih osmero članova Upravnog odbora, jer je i Adnanu i Činči postalo jasno da sam im zatvorio vrata riznice. Činča i „Seka“, žena mu, su na zadnjem sastanku nastojali pridobiti mene i mog suradnika da se opomognemo novcima s drugog kraja svijeta.

Dok je Seka grlila mog suradnika, Činča mi je gugutao u uho: “Ići ćemo, Željko moj, ti i ja po te novce“. Ja sam rekao: “Niti mrtav“.

Onda je Činča počeo grliti mog suradnika dok je Seka mene povukla na stranu i rekla: “Željko, ima tu puno više para nego što uopće misliš“.

Niti jedno pitanje nije bilo oko plana vanjske intervencije da se oslobodi domovina.

Nakon što sam ponovno i kategorički odbio bilo kakvu mogućnost posezanja za novcima, Činča je uputio pismo ambasadorici Biseri Turković u kome je, između ostalog, stajalo i ovo: “Željko Milićević nije više član Informativnog ureda Republike Bosne i Hercegovine“.

U pozadini svega ovoga je, cijelo vrijeme, bio Miomir Petrović, koji me je otkačio u glavnom gradu Kanade i preko kanadskog Srbina po imenu Mike Milinkovich, koji je infiltrirao lokalnu, provincijsku i federalnu policiju, te sam vrh nacionalne sigurnosti a isto tako i ured Premijera Briana Mulroneya preko njegove žene Mile Pivnički, uništio moju karijeru godine 1987.

I taj isti Miomir Petrović proboravi u mojoj pozadini slijedeći broj godina i uvuče se u moj rad za Bosnu i godinama šuruje s Činčom i Sekom (koja je vodila firmu za isporuku lijekova u Bosnu, ili tako nekako?) i misli da ja neću za to doznati?

A žena mu, Jagoda, rođena Hrestak, danas kopa jamu oko Bošnjaka i Bosanaca-Hercegovaca u Ottawi, dok Miomir kopa jame oko Bošnjaka i Bosanaca-Hercegovaca oko Washingtona i Bostona.

Jedna od Miomirovih omiljenih izjava je bila: “Kad je već bal, nek je oficirski“.

Je si li spreman za ples, Miomire Petroviću od Crne ruke?