“Uzvišeni i svemogući Bog dao je pravu komšije visoko mjesto, tako da ga je uvrstio među najviše obaveze iz kojih proizlazi sreća i poboljšava se veza između čovjeka i njegovog Gospodara”.

Avdo METJAHIĆ: Ovaj događaj bez sumnje je unesrećio obije porodice, time da se rasuđivalo pravilno i da se mislilo na komšiluk i sve ono lijepo što iz komšiluka proizlazi, izbjegla bi se tragedija na obije strane. Materijalna strana ili pak imovina koja je uredno plaćena, nije valjana smrti jedne osobe i ranjavanja i osuđivanja na dugogodišnju robiju, druge osobe. Žaljenje je upućeno na obije familije, koje će patiti tokom svog života, jer je ljudska pamet za momenat prestala rasuđivati.

Ako ima u jeziku riječi koje označavaju dobrotu i ljudskost čivjeka prema čovjeku, to je riječ i u našem bosanskom jeziku – komšija, susjed. Komšiluk je svetinja, tako svjedoče i narodne izreke: ‘Brata podaj, komšiju ne daj’, ili ‘ne prodajem ti samo kuću, prodajem ti i komšiju’. Tako bi i trebalo da bude! Ali, iako smo zagazili u treći milenij, nije baš primjetno da je čovjek promijenio svoj način života. Istina, postoji jedna velika promjena, udaljio se od univerzalnih vrijednosti i sebi transformirao u nešto što ne liči čovjeku ili insanu, kako bi naši rekli. Lični interes mu je postao materija u kojoj nema osjećanja ali ni ljudskosti, tj. karaktera.

Kroz historiju čovjek je ponekad zaboravljao, ne samo na komšijstvo nego i rođenog brata, specijalno kad se radilo o materijalnoj strani, o tome mi jeste namjera napisati par redaka…
Naime, namjera je da se ovom tekstom ukaže na jedan nesretan slučaj koji se dogodio između dvije familije u mojem zavičaju, konkretno u Plavu (južni Sandžak, CG). Između porodice Turković, koja je izgubila svog člana familije, i porodice Jasavić, čiji je član familije u samodbrani ranjen, kojem, po informacijama koje smo dobili, nije mu pružena liječnička pomoć, koji je izmrcvaren, te u dugom sudskom procesu osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu.

Tog kobnog dana, 7.septembra 2013., na planini Treskavici, na svom imanju, porodicu Jasavić, uglednog prosvjetnog radnika Tahira i njegova dva sina Šefketa i Izeta, napali su ih Veljko, Vilko, Milica i Svetislav Turković. Tom prilikom pomenuti Turkovići iz vatrenog oružja i motornom pilom teško su ranili Šefket Jasavića koji je branio je svoj život, kao i život svog oca i brata. Šefket Jasavića u tom afektu samodbrane, u prijedelu glave zadao je teške povrede Vilku Turković, koji je devet dana kasnije preminuo. U nastavku će te saznati šta se dalje odvijalo.

Ovaj događaj bez sumnje je unesrećio obije porodice, time da se rasuđivalo pravilno i da se mislilo na komšiluk i sve ono lijepo što iz komšiluka proizlazi, izbjegla bi se tragedija na obije strane. Materijalna strana ili pak imovina koja je uredno plaćena, nije valjana smrti jedne osobe i ranjavanja i osuđivanja na dugogodišnju robiju, druge osobe. Žaljenje je upućeno na obije familije, koje će patiti tokom svog života, jer je ljudska pamet za momenat prestala rasuđivati.

Kriv je što se branio: Šefket Jasavić Šefketova kćerka Hana sanja izlazak babe na slobodu

Ono što svakog od nas muči je, da je pravni sistem države Crne Gore već odavno pokazuje u čijoj državi žive Bošnjaci. Znači u Crnoj Gori postoje dupli aršini, odnosno nejednakost za sve građane, u istom ili sličnim sudskim procesima. Prema onome što je objavljeno u javnosti, i dokumentima do kojih smo došli, specijalno u “Izvještaju o vještačenju”, optuženi Šefket Jasavić je napadnut, te prema tom izveštaju da se utvrdit da je branio svoj život, te život svoga oca i brata.

Tog dana, otac i dva sina Jasavići, na svom imanju gradili su korito za napajanje stoke i imali su sa sobom alatku – sikiru i motornu tester, znači što im je bilo potrebno za takvu vrstu posla. Dok četvero Turkovića koji imaju imanje u neposrednoj blizini, imali su pištolj i tesarsku alatku teslu, otmajući od Jasavića još motornu testeru, sa čim su napali Jasaviće, naglašavamo na Jasavića privatnom posjedu, koju su kupili prije par decenija. Iz vatrenog opružja i otetom motornom testerom teško su ranili Šefkiju Jasavića…

Ovaj nesrećni slučaj za obije porodice, kako smo spomenuli, datira od 07.09. 2013., u očekivanju da zakon pravedno odradi svoj dio posla i oslobodi Jasavića bar onih optužbi ubistva sa “predoumišljajem”.

Na Šefketa Jasavić ispaljeni su nekoliko hitaca, čime je jednim hitcem teško ranjen, a na njegovom tijelu dale su se primjetiti teže povrede i rez na butini od motorne testere. U dokumentu “Izvještaj o vještačenju”, kojeg je sačinila zamjenik Višeg državnog tužioca iz Bijelog Polja Milica Rmandič, na strani 1, 2 i 3 da se utvrditi prema dokazima, da je Jasavić Šefket napadnut, i da je branio goli život, te život svojih koji su bili sa njime u tom momentu.

Supruga Šefketa Jasavića koja se u vrijeme napada na njegog muža, svekra i djevera, našla nedaleko od događaja, gdje je brala borovnice, sjeća se da je čula psovke upućene Jasavićima, te i nekoliko hitaca ispaljenih iz pištolja. Vikali su: “Sve ćemo vas poklati”, “Majku vam j….”, “pobit ćemo vas kao paščad, bagro Turska”, “gubite se sa naše djedovine”... Zatim je čula kad se upalila motorna testera i kako neko viče: "Udri Veljko, udri šta čekaš", pa se začuo ženski glas koji je vikao: “Pucaj Veljko, pucaj”, kada su odjeknuli nekoliko hitaca iz vatrenog oružja.

Po ovome se da utvrditi, da su namjere napadača bile jasne; necivlizirane psovke, još naoružani vatrenim oružjem i teslom uz to i otimanje motorne testere, čime su skupa izazvali stradanje jednog života, dok u samodobrani teško ranjavanje drugog, koji danas strada po crnogorskim kazamatima.
Šefket Jasavić (33) tereti se za ubistvo s umišljajem, i to dok je branio svoj život i živote svog brata i oca, tako da ga crnogorski Viši sud u Bijelom Polju kažnjava maksimalnom kaznom od 17 godina zatvora. Dok je Veljko Turković (48) za pokušaj ubistva osuđen na dvije i po godine zatvora. Tahir i Izet Jasavić i Svetislav Turković, oslobođeni su optužbi za učestvovanje u tuči.

U svim normalnim i demokratskim društvima, samoobrana uključuje očuvanje vlastitog života i života kada je ugrožen postupcima drugih. Kada govorimo o korištenju potencijalno smrtonosne sile u samoodbrani, govorimo o korištenju oružja zaštiti sebe i druge, čak i ako se korištenjem oružja može ubiti napadača. U ovom slučaju nije riječ o nikakvom oružju kod Jasavića, već o alatki sikiri sa kojom su, kako smo rekli, pravili korito za napajanje stoke i njome se iz nužde branio od napadača sa vatrenim oružjem, motornom testerom, teslom... Prema našim saznanjima, ovo nije prvi nasrtaj pomenutih Turkovića na Jasaviće, ali nažalost ovog puta je bio koban.



Evo šta kažu par tačaka zakona o samo-odbrani, pa i krivični zakon CG, što se ne primjenjuje ni u kojem slučaju posljednjih godina, a specijalno kad je u pitanju musliman, odnosno Bošnjak ili Albanac.

1. Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani
2. Da bi došlo do nužne odbrane, napad mora biti istovremen i protivpravan
3. Odbrana mora biti neophodna i usmjerena protiv napadača
4. Braniti se može i neka stvar čiji ste vlasnik, ali najčešća je odbrana od napada na život i tjelesni integritet
5. Učiniocu koji je prekoračio granice nužne odbrane može se kazna ublažiti
6. Ako je učinilac prekoračio granice nužne odbrane usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi od kazne uz nalaz vještaka.

Da postoje dupli aršini za muslimane i pravoslavce, navest ću slučaj ‘Žarka Lauševića koji je u samoodbrani 31. jula 1993. ispred podgoričkog lokala „Epl“ ubio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a teško ranio Andriju Kažića. Ubistvu hicima iz pištolja prethodio je napad na glumca i njegovog brata, u kojem su obojica povrijeđeni. Laušević je osuđen na 15 godina zatvora. Savezni sud je u februaru 1998.ukinuo presudu, a na ponovnom suđenju Laušević je osuđen na četiri godine zatvora. Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije, pomilovao ga je 2011. godine’.

Za razliku od pomenutog “slučaja Laušević”, nesrećni slučaj se dogodio na planini Treskavica (Plav), ponavljamo na parceli čiji su vlasnici Jasavići u poslednjnje dvije decenije, što se nigdje u izvještaju o vještačenji ne spominje, pa ni sud nije dozvolio ovaj dokaz, koji je od vitalne vrijednosti za odbranu. Kako bi bio jedan od važnih dokaza da su Jasavići napadnuti na svom privatnom posjedu. U normalnim društvima, te prilikom ovakvih nesrećnih slučajeva, istražni organi uzimaju sve moguće detalje u obzir, samo da bi se dokazala pravda, i izvela istina na vidjelo. I ovo je jedan od dokaza da postoje dupli aršini, kad se radi o muslimanima Bošnjacima.

Ono što još baca tamnu mrlju na ovom procesu su neprofesionalnost istražnih organa i Medicinskog centra u Beranama i Podgorici, i opet u Beranama, koji ranjenom Jasaviću nisu ukazali nikakvu medicinsku pomoć, ukupno devet sati od kad je stigao prvi put u beranskoj bolnici. Zatim je upućen u Podgoricu, kada je opet vraćen u Berane i to u privatnom vozilu, vjerovatno s namjerom da neće izdržati te da će od teškog ranjavanja i gubljenja krvi uzdahnuti negdje u putu, što se nije desilo. Lijepo to kaže naša narodna: “Ko ima vijeka, nađe mu se i lijeka”.

Devet sati kasnije, Šefket Jasavić dobija infuziju i ljekove za protiv bolova, ali se tad pojavljuje Javni tužioc, koji naređuje medicinskom osoblju da isključi infuziju i zaustave sve medicinske podhvate, jer pacijent treba dati svoju izjavu. Iako iscrpljen i u bolovima, Javni tužilac zahtjeva od ranjenog Šefketa da da izjavu i posebno ne dozvoljava dolazak i pisustvo advokata pri davanju izjave, što je protiv zakona u svim normalnim državama. Malaksalost i iscrpljenost kao i gubljenje krvi, itekako je uticalo pri davanju izjave, koji nije bio u stanju povezati događaje, što se da naslutiti koje su namjere bile Javnog tužioca. Zatim, medicinsko osoblje predlaže da se teško ranjen Šefket prebaci iz Berana u Plav gdje će mu se ukazati pomoć, rana očistit i pripremiti za operaciju. Opet se pojavljuje Javni tužioc te zabranjuje ikakvo liječenje za Šefketa, hapsi ga, pa iz pritvora je vođen u bolnicu na previjanje rane. Danas Šefket Jasavić, zbog samoodbrane nalazi se na robiji, a zbog neprofesionalnog i pristrasnog postupka javnog tužioca i njegovih loših namjera, ostao je invalid od lijeve ruke. Po ovim postupcima vidimo da su svi zajedno radili, policija, Javni tužioc i ljekari medicinskog centra Berane i Podgorice da Šefket Jasavić podlegne od zadobijenih rana.

Da se ovo slučajno desilo negdje u normalnim državama, svi umiješani u ovoj igri bi bili kažnjeni zatvorskim kaznama većim nego za ubistvo, jer su radili na eleminisanju jednog života prije cjelokupnog sudskog procesa. Šfket Jasavić je u tom momentu samo bio osumnjičen za ubistvo, ali ne i osuđen pa je u tom momentu posjedovao pravo na liječenje i poštovanje njegovih ljdskih prava.
Crnogorsko sudstvo i ovaj put je pokazalo da postoje dupli aršini za muslimane i pravoslavce, te da su osudili čovjeka koji se branio i to na svojoj zemlji.

Posebno posljednjih godina svjedoci smo svih oslobađajućih presuda za ratne zločine koji su izvršeni nad Bošnjacima i Albancima, od hapšenja i deportacije bosanskih prognanika sa Crnogorskog primorija, pljevaljska Bukovica, hapšenje i politički proces protiv sandžačkih prvaka, Kaluđerski Laz… i posebno da istaknemo otmicu putnika iz voza u stanici Štrpci, kada sramno crnogorsko sudstvo jednog od zločinaca Nebojšu Ranislavljevića, koji je sa zločincima braćom Lukić, ubio 20 putnika, a osuđen je sramnih 15 godina.

Gdje ovi i ovakvi postupci sudstva sa duplim aršinima vode državu Crnu Goru, koje je očito pod uticajem Miloševićevog bliskog suradnika i doživotnog premijera?

Ipak, za nadati se da će slučaj Jasavić većim sudskim instancama u Crnoj Gori otvoriti oči i da će cijeli proces vratiti na početak, koji treba služiti kao sudski primjer kako ne treba suditi. Jasavić sigurno osjeća duboko žaljenje i pokajanje za počinjene postupke, i time je kao čovjek iz ugledne porodice spreman da odgovara za ono zašta jeste kriv, ali mu ne treba pridodavati nešto što nije kriv. Najzad treba uzeti u obzir okolnosti cjelokupnog slučaja, jer kako smo saznali Turkovićima nije bio to prvi put da napadnu Jasaviće na svom imanju.