Avdo METJAHIĆ: Kažu da će na komemoraciji doći veliki broj državnika iz cijelog svijeta, i baš lijepo da su se probudili, bolje ikad nego nikad. Predstavnici naroda koji su počinili genocid, bi nekako da dođu na ovoj komemoraciji, ali po njihovom Bošnjaci bi trebali da se njima izvinu i kleknu na koljena pred njima, zato što su jednim dijelom opstali i preživjeli. GENOCID, jedino pravo ime za zločin počinjen u Srebrenici, za njih je ne prihvatljiv, pa je bolje za njih da ostanu doma, jer svakako nemaju što da kažu.

Dvadeset godina je od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, dvadeset godina je od agonije koja se ponavlja svakojeg jula, dok ponovo pokopavamo identificirane posmrtne ostatke žrtava genocida pronađene u masovnim grobnicama diljem Bosne. Tek je sada Svijet počeo shvatati tragediju koja se dogodila tog kobnog mjeseca jula 1995. godine, tek sad se pišu rezolucije koje ne mogu vratiti majkama svoje sinove, hanumama svoje muževe, sestrama svoju braću i očeve, a da su onda reagovali danas bi svi bili čista obraza. Kažu da će na komemoraciji doći veliki broj državnika iz cijelog svijeta, i baš lijepo da su se probudili, bolje ikad nego nikad. Predstavnici naroda koji su počinili genocid, bi nekako da dođu na ovoj komemoraciji, ali po njihovom Bošnjaci bi trebali da se njima izvinu i kleknu na koljena pred njima, zato što su jednim dijelom opstali i preživjeli. GENOCID, jedino pravo ime za zločin počinjen u Srebrenici, za njih je ne prihvatljiv, pa je bolje za vojvode da ostanu doma, jer svakako nemaju što da kažu.

Što se tiče Srba i njihovog neprihvatanja istine o genocide koji su počinili nad Bošnjacima, devedesetih godina prošlog vijeka kako u Srebrenicitako i diljem BiH, razlog je dobro poznat. Postoji strah od suočavanja sa sopstvenim porodom, kojeg su lagali posljednje dvije decenije, kao što su radili i njihovi preci ranije. Kod Srba uvijek je postojao neki lažan ponos, gdje se veliča sve ono što se normalan čovjek stidi, a to je zločine počinjene u ime svog naroda, koji i dalje luta. Zar ovo što slijedi, ne odgovara istini i lijepo paše uz većinu Serva da, “onaj koji sam sebi laže, najlakše se vrijeđa”. Serve nikad nisu imale hrabrosti udariti jedan na jednog, nego uvijek iz busije, na golorukog, nemoćnog ili pak deset na jednog, pa su sve to pripisivali nekom junaštvu, koje je najbliskije divljaštvu. Ubistva staraca, žena, male i maloletne djece te silovanja žena, djevojaka i djevojčica, junaštvo je kod ljudi zvijeri. Jovan Dučić pravoslavac iz Bosne, napisa ovu istinu: “Čovjek koji nije hrabar ne može bit ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije da podnese, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumjeti”.

Nepoželjna četnadija

Masovne zločine počinjene nad Bošnjacima i drugima u BiH tokom posljednjeg rata te svih ratova, na prostorima Balkana u većini počiniše pravoslavci, Srbi i Crnogorci, koji su naseljeni u Bosni još za vrijeme agrarne reforme dvadesetih godina prošlog vijeka, ili pak u većini dobrovoljci iz Servije i Crne Gore. Danas dvadeset godina poslije grenocida u Srebrenici, suočavamo se sa tragičnim poricanjem istine i podrugljivim izjavama prestavnika sa vrha vlasti Srbije i genocidne tvorevine, koji misle da je njihovo pravo tumačiti događaje rata kojeg su oni pokrenuli, prema svom nahođenju pa i interesima koje oni zastupaju. Vučić i Nikolić, vojvode haškog optuženika Šešelja i učesnici prljavog rata u BiH, vjeruju da će Bošnjaci prihvatit njihovu krvavu ruku i šutnjom očekivati da se zaborave strahote rata kojeg su i oni režirali u zajednici sa Miloševićem i drugim maloumnicima srpsko-crnogorskog naroda. Ono što nas čudi je, kako to da nisu još izvukli pouke iz prošlosti, da su nas i ranije ubijali, ali nas nisu mogli ubit, te da šutimo još, pamtimo, ne opraštamo, jer je toga bilo dosta. Jedan dan sigurno, ako ne mi, Svemogući će biti sudija i podijeliti pravdu.

Malo je primjera u historiji čovječanstva, da jedan narod sa toliko strasti, preko svih pravila savremenog čovjeka, proba ubijediti svijet, da ono što su radili i rade, je normalno, i da će im bit dozvoljeno da nastave. Bosnanski pravoslavci (Srbi, Servi) i njihova pseća poslušnost prema šefovima iz Beograda, te bestijalna mržnja prema drugim narodima, pokazuje maloumnost, odnosno umobolnost. Žalosno, zar ne! Bošnjaci kao većinski narod, ostali su u rukama Evrope, odnosno svijeta koji im ne dozvoljava dići se uspravno, nego i dalje im drži čizmu na vrat, pa svaki put kad se probaju pomaknuti, stisak je veći. Tragedija današanjeg Bošnjaka je, da se u njemu uvukao neki strah, kao nika dranije, pa bi se reklo da se navikao na njega i podnosi ga šuteći. Dokle će, nismo sigurni. Je li to strah ili neko bunilo teško je pretebirit, ili je pak priprema da uslijedi neka reakcija, koja ne donosi dobro nikome. Naši dobri starine bi rekli, da kukavice često prije smrti umiru, ali ovdje se ne radi o kukavicama nego o nekom primirivanju čovjeka prije velike nesreće, koju izazivaju svjetski maloumnici. Možda je svjetska politika nekad bila pravednija prema malim i opresivnim, ali danas je sigurno svedena na najnižu razinu, a to je kurvanja i prostitucije, što su Bošnjaci okusili posljednjih više nego dvije decenije.

Kada državne institucije ne rade svoj posao i ne hapse ratne zločince, onda ni zvornički slučaj, ne znači da se neće ponoviti. Jer preživjele žrtve genocida očekuju od zakona pravdu, a ne dođe, uzima zakon u svojim rukama, pa da li to bilo civilizovano ili ne. Svjedoci smo ponižavanja Bošnjaka povratnika od strane vlasti, pa do običnih ljudi i omladine u manjem bh. entitetu. Slučaj nedavnog izazivanja muslimana Bošnjaka koji su imali iftar pred jednom džamijom u Doboju je dovoljan da nam predoči šta se sve zbiva u BiH. Ne bih da ponavljam ono što je izgovoreno od mladih Srba, koje je neko uputio na to, ali slobodno mogu reći, da ta omladina vaspitana na lažima teško će postat kvalitetni ljudi sjutra, jer to je škola za ubice, pljačkaše i silovatelje, i to je slika budućih Dodikovih genocidnih soldata.