LADISALAV ARPADOVIĆ, DRAGUTIN NEMANJIĆ I STEPHAN KOTROMANIĆ U BLISKIM PORODIČNIM VEZAMA
Autor: Fikret Hafizović
Objavljeno: 26. Jul 2015. 15:07:18


Prije pisanja želim čitaoca obavijestiti da prilikom pridruživanja srpske narodnosti nekoj od povijesnih ličnosti ne znači da je ista ličnost i pravoslavne provenijencije.
Dragutin Nemanjić-srpski ban, je zet mađarskog kralja Ladislava IV. Arpadovića, jer se 1271.g. oženio Katalinom Arpadović, sestrom Ladislava.
Prema nekim povjesničarima 1282. g. Dragutin je, kao, morao ustupiti srpsko prijestolje mlađem bratu Milutinu.
Za jedne, one starije zapadno kršćanske povjesničatre iz XIX. stoljeća, koji su se, kao, bavili poviješću ovog perioda, kao, radeći i na papinskim spisima: Dragutin je bio najveći heretik jer je, kao, prema tim spisima progonio katolike iz svoje države i, kao, suprostavljao se papama te su ga iz tih razloga pape nazivale heretikom. Ubacio sam rječicu, kao, jer su kao korišteni dokumenti falsifikati.
Mogli su ga pape i zvati heretikom, jer su znali da nije bio kršćanin, ali da je progonio katolike je izmišljotina, jer življena povijest nije zabilježila bilo kakve progone kršćana sa Balkana ni tada početak XIII. stoljeća, a niti kasnije. Mada, u tom peiodu, nije ni bilo katolika u dijelu Balkana na kome je Dragutin vladao na nekršćanskim, a ne na kršćanskim principima vladanja, tako da ih nije ni mogao progoniti. Ova tvrdnja o progonu katolika iz dijelova Balkana, gdje ih nije ni bilo, nastala je mnogo kasnije, nakon velikih historijskih događanja u susjednim državama u kojima je došlo do promjene vlasti sa jednog državotvornog vjerskog učenja-monoteizma-Islama, na drugo kršćansko državotvorno vjersko učenje, i to od hrvatskih katoličkih povjesničara u periodima kraljevine Jugoslavije kada su pišući nacionalne historije i jedni i drugi: Hrvati, sada, katolici i Srbi, sada, pravoslavci uspostavljali lažnim pisanjem i falsifikovanim dokumentima svoje kršćanske države na čitavom Balkanu, ali i kada su jedni druge negirali. Za ove povjesničare; Bošnjaka kao naroda, nije ni bilo, pa ni Bosne kao države koju su Bošnjaci i gradili od početka njenog formiranja kao teokratske nekršćanske države, koju je njen narod-njeni Bošnjaci zahvaljujući Iskenderu Makedonskom uspostavljao na monoteiznu. Te teorije o katoličkoj Srbiji, ali i katoličkoj Bosni su iz perioda negiranja Bošnjaka i Srba kao naroda, od hrvatskih povjesničara-naciošovinista a u cilju utemljenja nepostojećeg i povrh svega još i vladajućeg katolicizma u bosansko, ali i srpsko monoteističko vladarsko vođstvo putem katoličkog hrvatstva koje je tek poslije Bečkog rata i progonom Hrvata muslimana obilježilo taj dio Balkana-današnju Hrvatsku. Na ovoj lažnoj povijesti radili su oni Hrvatski povjesničari koji su nakon progona Hrvata muslimana iz Hrvatske koncem XVII stoljeća ostali većinski katolici u Hrvatskoj, a u ona vremena u koja ih uvode ovi povjesničari Hrvati su većinski bili monoteisti-muslimani. Ta teorija o katoličkoj Srbiji je iz perioda prije nego što će Srbi pravoslavci uspostaviti teoriju o Nemanjićkoj Srbiji i zato imate konstrukciju kako je Dragutin bio krunjen od pape, dakle katolik, pa se onda, nekim drugim dokumentima koje sada proturaju pravoslavni povjesničari on odrekao katoličanstva i prigrlio pravoslavlje.
Dakle. i, to; da je Dragutin progonio katolike bila bi samo povijesna ujdurma kasnijih hrvatskih naciošovinističkih povjesničara koji su u kontekst kršćanskog-katoličkog srednjovjekovnog vladanja interpolirali i one sredine i njihovo ljudstvo koji sa kršćanstvom-katoličanstvom nisu imali nikakvih dodirnih tačaka, a takav je bio Dragutin Nemanja i Dragutinov narod i zato u sklopove svojih rečenica kada želim da naglasim povijesnu konstrukciju stavljam rječicu ; kao.
Za druge, propravoslavne povjesničare, a to su manje više povjesničari, najblaže rečeno, negacijske škole Bošnjaka; Dragutin je ''neposredni gospodar bana Stephana Kotromana'' ( kome je i tast). Po njima Bosna, tog vremena, nije samostalna, nego pod kontrolom srpskog bana. I moglo bi se prihvatiti da je pod kontrolom srpskog bana, ali ne kao bana Srbije koja je pravoslavna, nego bana Srbije, koja je u tom vremenu monoteističkog ustrojstva.
A da znaju da je titula bana, koju je nosio i Dragutin, titula koju su nosile velmože koji su vladali po avarskom modelu vladanja a koji je, opet, uspostavljen na Islamu, te koliko su opsjednuti srpskom pravoslavnom poviješću, nikada Dragutina ne bi nazvali banom, jer sama titula-ban ima korijene iz političkog ustrojstva muslimana i jezika kojima su tada govorili muslimani. Iz peredhodnog-činjenice; da su banovi velmože iz avarskog sistema vladanja, zaključujemo da je Dragutin po duhovnosti monoteista-musliman i nikako kršćanin, jer je njegova titula bana iz muslimanskog sistema vlasti i kada vladarskog kršćanstva nije ni bilo. Ova riječ došla je i na naše govorno područje preko uspostave avarskog sistema vladanja kako u okolnim državama Srbiji, Hrvatskoj i Mađarskoj tako i u Bosni i ima korijene u staroturskom jeziku, a označavala je vladara, han=vladar, a onda modifikacijom od riječi han prešlo se na ban. Pod tim pojmom u avarsko vrijeme, a koje se održavalo na islamu, ova riječ han je pridružena glavnom nosiocu vlasti i nju su koristili samo oni narodi koji su bili u avarskom sistemu vlast.
I zato, svi banovi iz srednjih stoljeća, koji su djelovali u našem Bošnjačkom okruženju, ali i Bosni, bili su u avarskom sistemu vlasti i ne ni na kakvom kršćanskom vladanju, jer hanova-banova nema u kršćanskim verzijama vlasti. U nešto kasnija vremena kod pravoslavaca u Srbiji, ali i katolika po Dalmaciji pojavljuju se kao velmože knezovi po kojima njihova područja djelovanja dobijaju nazive kneževine. I ovaj naziv za predpostavljenog -knez je adekvatan kršćanskom sistemu organizovanja vlasti na Balkanu, a nikako ban.
Za hrvatske katoličke historičare, one koji ne prihvataju da je bilo ko iz bilo koje Srpske dinastije imao bilo kakvu vladarsku vezu sa državom Bosnom, tvrde da Dragutin nije imao vlast nad Bosnom nego je samo banovao u Usori i Soli.
Pišu, i to, kako se nakom prihvatanja katoličanstva, kao, počeo sukobljavati sa bosanskim većinskim žiteljima-njenim patarenima, kako su ih nazivali katolici ili pak bogumilima kako ih nazva Rački ili kako su i sami sebe nazivali smatrajući da Boga doživljavaju na način kako je i sam Bog zadovoljan.
Takođe, tvrde i to, kako ga je 1282.g. njegov šurjak mađarski suveren-Ladislav IV. imenovao mačvansko-bosanskim vojvodom. Ovo titularenje Dragutina moglo bi biti i na povijesnoj istini, jer su u tom periodu Mađarska kao muslimanska zemlja sa Slavonijom i Mačvom te Bosnom kao muslimanskim zemljama bile u sklopu Zapadnog Rimskog carstva i u cilju što boljeg organizovanja ovog stanovništva moglo se desiti da je Dragutin doista imenovan mačvansko-bosanskim vojvodom.
Porodično, Dragutin je bio tast Bosanskog bana Stephana I. Kotromana, jer je Dragutinova kćerka bila udata za Stephana, tako da je kroz ovu dinastijsku vezu Kotromana i Nemanja Bosna bila tijesno porodično povezana sa dinastijom Arpadovića, jer je majka Stephanove žene Arpadovićka-sestra Ladislava.
O Dragitinu i njegovim vezama sa komšijskim vladaocima, vezano za predhodno pisanje, pisali su : Miklošić, Farlati, Ćirković, Klaić, i kao koristili ''značajne'' izvore.
Kako su njihovi radovi konstrukcije, bez povijesnih temelja i na laži, niti hoću, a niti želim referentno isticati izvorišta ovih laži. Iz svega što su oni pisali ima istine, koja se jedino indirektno, iz pisanja, logičkim zaključivanjem obistinjuje, ali i izmišljotina, i sve iz razloga što ovaj povijesni period nije nosio ona duhovna obilježja o kojima oni pišu, pa ni nabrojani suvereni nisu bili onih provenijencija, pa ni duhovnosti, u koje su ih svrstavali.
To nije bio period vladajućeg kršćanstva, nego period vladajućeg monoteizma-Avarizma koji je svoje vladanje temeljio na Islamu. Iz ovih razloga, i konkretne situacije, vladajuće porodice nabrajanih država nisu bile kršćanske nego monoteističke provenijencije, a kako ih ovi povjesničari trpaju u kršćane onda, za mene, nema tu referenci i zašto navoditi laži iz lažnih izvora, jer bi se to kosilo sa osnovnim principom naučnosti.
Jedna uputa čitaocima: Imena koja su nosili kako uticajni, tako i ostali žitelji evropskih zemalja iz Srednjih stoljeća bila su narodna imena tih naroda izvedena iz njihovog jezika, pa i onda kada se Evropskim državama vladalo po Avarskom sistemu vlasti, a koji nije trajao, kako nam saopštavaju katolički povjesničari, samo do IX. stoljeća, kada ih je, kao, Karlo Veliki porazio, nego mnogo duže-do momenta dok katolici početkom XIII. stoljeća nisu počeli nasilno rušiti uspostavljeni avarski sistem vlasti, do njihovog konačnog sloma u Hrvatskoj, Mađarskoj i Slavoniji 1683-1699. a koja se-imena nalaze u zaostalim dokumentima, tog perioda, kod predstavnika gubitničke provenijencije pa su ih iz tih razloga-imena svrstavali u kršćane, a ne u monoteiste kao što su i bili.
Po njima-katoličkim povjesničarima, nosioci ovih imena nisu mogli biti muslimani, jer to nisu orijentalna imena nego narodna i zbog same matrice: ''Evropa je kršćanski kontinent'' onda sve te gubitnike trpaju u kršćane, ali kao sa nekakvim dvojnim učenjem i ''zato'' su ih-zbog, kao, krivovjerja onako bestijalno ubijali proglašavajući ih herticima.
A sve to nema nikakve veze sa istinom i ubijani su iz razloga promjene vlasti rušenjem monoteizma i uspostavljanja katolicizma, a jedini nači za tako nešto-promjenu vlasti, bilo je fizičko svrgavanje, a da se ponovna uspostava monoteizma ne bi ponovila onda su korištene najnehumanije metode zastrašivanja-genocidne metode.
Da su u Evropi živjeli muslimani imate na stotine sačuvanih sakralnih objekata koji su materijalni dokazi o prisutnosti muslimana u Evropi, ali su evropski kršćani uspjeli propagandom ubijediti sve da je Evropa od početka svoje organizovanosti uspostavljena na kršćanstvu, a za objekte koji su očigledništo islamske arhitekture imaju izgovor koji odvodi od istine, a ako to nije istinito onda nije ni naučno.
Imena stradalnika iz tih vremena uspostave državotvornog katoličanstva u Evropi bila su narodna, njihova duhovnost nije bila kršćanska nego monoteistička, ali su ih katolički historičari svrstavali u heretike i tako potvrđivali teoriju o kršćanskoj evropi koju su u periodima izučavanja ovog povijesnog perioda i uspostavili. I na ovaj način Evropa je, za njih, civilizacijski uspostavljena na kršćanstvu, a na žalost to tako nije i osnova ove teorije je LAŽ.
Implicira, niti Dragutin, niti Ladislav, a niti Stephan, po duhovnosti, nisu morali biti kršćani, zbog toga što su im imena neorijentalna, a da su monoteisti to sam obrazložio jer su velmože iz avarskog sistema vladanja koji se ispoljavao na Islamu, ali ću to u tekstu, koji predstoji, i podrobnije obrazlagati.
Iz politički, na vjeri uređene Evrope, od samog početka organizovanja njenih država, počevši od kraja četvrtog stoljeća s.e. kada ih na monoteizmu uspostavlja Aleksandar-Iskender Makedonski, treba shvatiti, da kršćanskih država u Evropi nije bilo do početka XIII. stoljeća, te da kao takve, i to katoličke, nastaju početkom XIII. stoljeća u Srednjoj, Zapadnoj, Sjevernoj Evropi i Mediteranu i taj proces uspostavljanja, na sili, katoličkih država traje do XVII stoljeća.
Današnje Balkanske države sa većinskim pravoslavnim stanovništvom utemeljene su kao pravoslavne tek nakon Berlinskog kongresa-nakon raspada Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva, kada je manjiskim narodima ovih država, koji su bili kršćanske-pravoslavne provenijencije, dato da na pravoslavlju uređuju ove države, iz čega proizlazi da ni vladari tih ranijih država, kako u Evropi, tako ni na Balkanu, nisu mogli biti kršćani, i to katolici na Zapadu Evrope, a niti pravoslavni hrišćani na Balkanu, jer kršćanskih tvorevina-država u Srednjim stoljećima nije ni bilo. Ne tvrdim da u Evropi nisu živjeli kršćani, ali tvrdim da do XIII. stoljeća nisu, uopće, imali vlast ni u jednoj od Evropskih država.
I, samo, zbog imena koja su nosili i matrice o kršćanskoj Evropi koju su koristili kršćanski povjesničari, njih su ovi isti svrstavali u kršćane. Mada su u nekim njihovim radovima i heretici, ali ne uvijek do kraja, nego ovlaš, kada zatreba, jer su taj termin za monoteiste koristili svi crkveni velikodostojnici pa i pape, a povjesničari samo kada im zatreba u kontekstu njihovih tvrdnji, jer su ih pretežno interpolirali u kršćane.
Svu trojicu naših velmoža, pape, tog perioda, a kao vrhovni poglavari katolika, u svojim proglasima, koje nam predočavaju ovi povjesničari, proklinju i nazivaju- hereticima, poganima, neprijateljima kršćanstva i slično, a tako se nebi dešavalo da su bili kršćani-katolici. I šta bi to onda mogli biti Ladislav, Dragutin i Stephan po duhovnosti?, ako ih vrh katoličke crkve naziva hereticima i poganima, a da nisu monoteisti i oni koji ne vjeruju u Svetotrojstvo, a to što su ih povjesničari u neka kasnija vremena uokvirili u kršćane je iz političkih, ali i neznalačkih razloga.

Formiranje kršćanskih katolički država i Dragutin u papinskim dokumentima

Katolička crkva je u vrijeme-XIII. stoljeće imala najveći animozitet prema monoteistima-muslimanima. U tim periodima Srednjih stoljeća katolici su počeli, po Evropi, rušeći monoteističke evropske državne tvorevine formirati svoje držve zasnovane na katoličanstvu. Gdje god su mogli, zapravo gdje god im se ukazala prilika, tamo gdje su se mogli organizovati u cilju uspostavljanja katoličkih država oni su monoteiste ubijali, a koji su ostajali na svojim baštinama, prevjeravali, bogatstva im otimali, činili najveća zla tim ljudima i primoravali ih na iseljavanje da bi u državama koje su u ranija vremena formirali monoteisti i imali u njima vlast, na sili progonom i ubijanjem istih, uspostavili katoličko vladanje. To se najviše dešavalo u Srednjoj i Zapadnoj Evropi, ali i na Mediteranu, jer je u tim sredinama, u Srednjim stoljećima populacija katoličkog stanovništva bila brojna, ali bez vlasti, a na osnovi zakona koga su u svojim državama primjenjivali monoteisti kršćani su se mogli udruživati kao posebna vjerska skupina i na svojoj vjeri održavati međusobne odnose. A tako su i radili, i kada su postali brojni, kod njihovog vjerskog vođstva rodila se ideja o organizovanju država na njihovoj vjeri-katoličanstvu. Prevladala je ideja o rušenju monoteizma, jer ako su do tada države mogle biti formirane na Islamu, onda mogu biti formirane i na Svetotrojstvu, a jedina mogućnost, da to i ostvare, bilo je fizičko svrgavanje monoteista. I tada-XIII. stoljeće, je započela golgota evropskih monoteista-muslimana, i ona će biti nastavljena kroz sva slijedeća stoljeća: Zadnja islamska država koja je potpala pod katoličku vlast bila je Bosna i to 1878. godine, dok su u XIX. stoljeću sve Balkanske islamske države postale pravoslavne, formiranjem pravoslavnih država na Balkanu, a taj trend nastavljen je i koncem XX. stoljeća genocidom nad Bošnjacima te komadanjem Bosne i formiranjem tzv. Republike Srpske od Bosanskih žitelja pravoslavne provenijencije.
U Srednjim stoljećima i to početkom XIII.stoljeća, u cilju uspostavljanja kršćanskih država, nastao je progon i ubijanja evropskih muslimana-autohtonih naroda država Zapadne, Sjeverne i Srednje Evrope i Mediterana koji su imali samo različit stav o stvaranju od katolika i imali vlast. Ovaj proces, kako sam već napomenuo, trajao je kroz svo vrijeme pa i do XXI. stoljeća, jer i zadnji rat u Bosni je na tom konceptu. Za one muslimane koji su ostali na svojim baštinama, a kao prevjereni u katolike, formirani su sudovi inkvizicije, koji će cijeniti jesu li muslimani postali ''pravi'' katolici. Ako je procijenjeno da to nije, tada su vješani i paljeni na lomačama. Žene su proglašavane vješticama a muškarci vampirima i, kao, to je bio razlog za njihovo smaknuće.
Zanimljivo je da su u svojoj hostoriografiji kršćanski povjesničari, kroz Srednja stoljeća sve oblasti i države u Evropi, zajedno sa suverenima tih država, a na kojima nisu imali vlast, kroz kasnija vremena lažnim dokumentima inkorporirali u svoje kršćansko katoličko ili hrišćansko pravoslavno vladanje. Za konkretno lažno inkorporiranje nekih Evropskih država koje nisu imale katoličko vladanje do konca XVII. stoljeća najbolji primjer su Mađarska i Hrvatska, ali i Bosna koju od početka njenog uspostavljanja pa do1463. godine, kada je, kao, osvojena od Turaka, na sve moguće načine interpoliraju u kršćansko ozračje, ''krunišući'' i Bosanske kraljeve po katoličkim ili pravoslavnim obredima i to sve iz razloga da eliminišu bosansku islamsku vlast i da Bosnu priključe kršćanskom vladanju, kako bi tvrdnja; da je Evropa kršćanski kontinent, a da su Arapi i Turci osvajali evropske države bila u potpunosti potvrđena.
A Mađarske i njenih velmoža, što se tiče, jasno je i na osnovu pisanja o Ladislavu IV. Arpadoviću da i njega uklapaju u dotičnu matricu; da su sve zemlje Evrope iz tih srednjih stoljeća sa svojim suverenima kršćanske, pa i Ladislava, kao suverena Mađarske, koji je monoteističke provenijencije svrstavaju u katolike. Njegovi predci, a među njima Gejza I. polovinom XI. stoljeća ima svoju vojsku koja je formirana od muslimana autohtonih Mađara. A kao potvrda da je Ladislav monoteista je i papin stav o Ladislavu kao heretiku, jer koji bi drugi razlog za pape moga biti, da ga zovu heretikom, do jedino ako Ladislav, po duhovnosti, nije kršćanin nego monoteista ili kako vole da pišu-paganin.
Hrišćani, sa Istoka Evrope-pravoslavci, u Srednjim stoljećima nisu imali organizovane države na Balkanskim prostorima na pravoslavlju te od njih muslimani Balkana nisu imali nikakvih niti prijetnji, a niti smetnji. U islamskim državama živjeli su autonomno i tamo gdje su bili brojni međusobno uspostavljali hijerarhiju i primjenjivali u međusobnim odnosima svoje vjerske zakone. Balkanske države, tog perioda, do polovine XIV- stoljeća su u Avarskom sistemu vlasti i dobro organizovane u veće zajednice; Bosna i Hrvatska u Rimsku zajednicu, a Srbija, Rumunija, Bugarska, Albanija i Grčka u Bizant. Kasnije, kada je Rimsko carstvo zgužvano od strane katolika, ove muslimanske zemlje počevši od polovine XIV- stoljeća, a koje su opstale kao islamske, udružit će se u Islamski komonvelt-Osmansko carstvo kako bi i dalje održavale vlast ma Islamu.
Priče o tome da je Stefan Nemanjić, koncem XII. i početkom XIII. stoljeća, progonio bogumile iz Srbije je izmišljotina novijeg vremena, i to iz perioda poslije 1862. godine, kada je Srbija po prvi put uspostavljena na pravoslavlju, dakle, po prvi put' postala pravoslavna država, i kada su njeni historiografi izmišljanjem neke ranije pravoslavne Srbije pokušali uvezati novu, tek nastalu, pravoslavnu Srbiju sa nekom starom da bi, kao, povijesno Srbija imala kontinuitet u pravoslavlju. I u tom kontekstu, kao, i njihovi vladari su progonili u tim stoljećima heretike kako su ih oni nazvali-babune i, kao, Srbiju ''čistili'' od tih drugih koji nisu bili pravoslavci,
Da bi bili što uvjerljiviji u svojoj konstrukciji pravoslavni povjesničari su izmislili i novu riječ za monoteiste-babuni koja je odgovarala katoličkoj riječi za krivovjernike-patareni. Nisu ih htjeli nazvati onako kako su ih zvali katolici, jer oni su pravoslavni i u njihovoj arhivi taj termin nebi bio adekvatan i onda su preveli pater u otac=babo i tako srpske i bosanske muslimane nazvaše babunima. A kako su koncem XII.i početkom XIII. stoljeća francuski katolici progonili muslimane iz Langdoka, kao, tako su i oni, baš u isto vrijeme, progonili babune iz Raške, a kako je to period vladanja Stefana onda je on kao i progonio babune u Bosnu.
Tada u Bosni vlada Kulin kao ban, a žena mu sestra od Stefana. Kako Stefan, po njima, progoni babune u Bosnu onda ih progoni svom zetu, za kog se, na osnovi katoličkih dokumenata, zna da nije kršćanin.
Dakle, sve to što su pisali o babunima, iz Stefanovog i nekih drugih vremena, je po ugledu na katolike koji su, doista, kroz Srednja stoljeća progonili muslimane iz evropskih monoteističkih država nazivajući ih svakojako u zavisnosti iz koje su ih od zemalja progonili, a najčešće katari, patareni i uopćeno heretici.
Evropski katolici, počevši od XIII. stoljeća pa nadalje Bošnjake nisu progonili i niti su imali prilike da to urade, jer su se Bošnjaci u tom početnom periodu najezde katolika dobro organizovali pod vođstvom Kulina bana čija je žena bila sestra Stefana Nemanje, a koga su-Kulina kroz korespodenciju katolici svrstavali u heretike, jer kako kažu on je sa svojim narodom i ženom prigrlio tu herezu. A, i taj dokument u kome se nalazi tvrdnja da je Kulin sa svojom ženom prigrlio herezu, je falsifikat, jer tvrde da je Kulin prigrlio herezu, a ne da je od ranije bio heretik te iz tvrdnje proizlazi da je bio nešto drugo, a kako u svoju historiografiju u tom periodu i u Bosnu interpoliraju katoličanstvo ispada da je Kulin od ranije bio kršćanin. Dakle, na sve načine pokušavaju da nam dokažu kako Bosna nije bila monoteističko-muslimanska nego uvijek kršćanska, a da su komšijske zemlje pa i Srbija bile kršćanske, jer kao, u tom periodu Stefan Nemanjić izgoni iz Raške ''triklete'' babune. A to tako zasigurno nije bilo. I sve se to radilo u cilju isticanja Srbije i Hrvatske kao povijesno kršćansklih zemalja , i negacije Bosne kao muslimanske države, jer se odbranila u prvom naletu katolika, ali je kasnije 1878. podpala pod kršćansku vlast, i na osnovi lažne činjenice da su Hrvatska i Srbija povijesno kršćanske odnosno Srbija hrišćanska, oni i Bosnu uvode u taj kontekst te na taj način Bošnjacima spočitavaju kontinuitet u monoteizmu, kao, bili su ranije prije ''islamizacije'' nešto drugo te su danas tu u Bosni zahvaljujući Turskom osvajanju, te na tim osnovama i negiranje Bosne kao države utemeljene na monoteizmu od samog njenog formiranja kroz Ilirikum, a na aristoteloaleksandrovom monoteizmu.
Bošnjaci su dobro zapamtili vrijeme uspješnog organizovanja Bosne od strane Kulina i sve to prenijeli kroz legendu o Kulinu kao jednom od vrlo uspješnih banova Bosne.
U crkvenim katoličkim dokumentima katolici su bosanske muslimane nazivali patarenima, ponekad i katarima, ali za sve njih Bošnjaci su bili heretici i nikako drugačije. U kasnijem periodu, kada ih je Rački, iz nemogućnosto prihvatanja činjenice da su Bošnjaci-muslimani bili žitelji Bosne prije nego što je Bosna postala članica Islamskog komonvelta-Osmansko carstvo, nazvao ih je bogumilima, jer su Bošnjaci sami za sebe govorili da su Bogu mili, jer pravilno interpretiraju Božije stvaranje. Od tada, nakon uvođenja novog naziva za predhilafetske Bosanske muslimane-bogumili, a to je u periodu Jugoslavija kada se Bošnjaci iz razloga što su bili muslimani, od ona druga dva kršćanska naroda, i ne prihvataju kao narod i tada nastaje od srpskih pravoslavnih historika tvrdnja da su i pravoslavne velmože, a među njma i Stefan Nemanja progonili bogumile iz Raške. A Raška je u tom periodu pod monoteističkom vlašću dinastije Nemanja koji nisu bili hrišćani jer Srbija tada nije nikako mogla biti pravoslavna država iz povijesnih razloga, jer tada na Balkanu nije bilo državotvornog ptravoslavlja te nije moglo biti ni formiranja pravoslavnih Balkanskih država. To što nam pišu o Nemanjičkoj pravoslavnoj Srbiji zaključno sa Dušanovim vladanjem je iz razloga povijesnog uvezivanja današnje pravoslavne Srbije koja je po prvi put postala pravoslavna 1862. godine sa nekom imaginarnom ranijom pravoslavnom Srbijom i tako im dobro dođe dinastija Nemanjića. I još uz činjenicu da muslimani Balkana u tom periodu nisu nosili orijentalna imena onda im Nemanjići: Dragutin, Stephan-Stefan, pa Rastko te Dušan dođu kao kršćani. U te svrhe slave i, kao, izgubljenu Kosovsku bitku, jer kroz bitku oni temelje i svoju pravoslavnu državnost. Bitke nije ni bilo, jer za bitku trebaju dva aktera, a kako je Srbija iz tog perioda Avarsko muslimanska zemlja i kako se u tom periodu formiraju Balkanske muslimanske države kao Tursko carstvo, a sve u cilju lakše odbrane od katolika koji po Evropi ruše muslimanske države, progone njeno stanovništvo, na lomačama spaljuju ugledne ljude pa i žene i Srbija kao muslimanska zemlja ulazi u to carstvo i normalno to sve se dešava bez ikakvih osvajanja i bitaka. To što smo učeni da je Srbija prije nego je ušla u Islamski komonvelt bila pravoslavna i što sada u glavama nosimo povijesnu laž je problem onih koji sve to ne mogu da shvate.Vidi: http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=49239
Inače, dinastija Nemanja bila je u tom periodu povezana familijarno sa Bosanskom dinastijom Kulina, a za Kuline je sigurno da nisu bili kršćani. I za Nemanjiće zapadna historiografija tvrdi da su heretici, ali se u pravoslavnoj povijesti prihvatila tvrdnja formirana na konstruisanoj povijesti da je porodica Nemanja rodoslovna porodica pravoslavne Srbije. Jedan od članova porodice Nemanja Rastko bio je toliko ugledan kao učenjak u narodu te kada je preselio napravljeno mu je turbe u Mileševu, koje su za 27.januar pohodili muslimani okolnih krajeva. Početkom prošlog stoljeća pravoslavci su porušili turbe, a onda na Vračaru napravili mauzolej u koga su premjestili Rastkove kosti i proglasili ga za pravoslavnog sveca, a to sve s činjenicom što su njihovi historiografi '' utvrdili'' da je porodica Nemanja pravoslavne provenijencije. Tako su htjeli uraditi i sa hercegom Stephanom Kosačom čije je turbe u Blagaju, ali im okolnosti nisu dozvolile no ipak su ga popravoslavili i nazvali ''herceg od svetog Save''. I zato imate tvrdnje od strane jugoslovenskih kršćanskih historiografa da je i porodica Kosača kršćanska, a da su dva njena najuglednija člana Sandal i Herceg kršćani. I ne mogu se sporazumiti koje su provenijencije pa je Herceg za jedne katolik i ima svoj dom u Zapadnom dijelu Mostara, a za drge da je pravoslavac jer se titulirao kao ''herceg od svetog Save''.
Pravoslavci Istočne Evrope će tek početkom XVIII. stoljeća, u dogovorima sa katolicima, uspostavljajući i zajedničku kršćanskohrišćansku vojsku i onda tamo na evropskom Istoku u zemljama sa islamskom vlašću, gdje su pravoslavci bili brojniji, uz prisilu i progone muslimana, počeli su ostvarivati vlast na pravoslavlju. Poznata je činjenica da su u XVIII. stoljeću kršćani i hrišćani formirali Svetu kršćansku ligu-Svetu alijansu i samo sa ciljem da udruženi mogu što žešće napadati muslimane u zemljama u kojima su ovi imali vlast. Od tada će muslimani početi gubiti i svoje teritorije na Istoku Evrope kao što su gubili one na zapadu Evrope. U tome su prednjačili pravoslavni Rusi. A u nešto kasnijem vremenu, polovinom XIX. stoljeća, Rusi će omogućiti svim pravoslavcima Balkana od Grčke, Bugarske, Rumunije, Crne Gore, Makedonije, Beogradskog pašaluka do Kipra da u ovim državama preuzmu vlast od muslimana, jer se raspao Balkanski islamski komonvelt- Osmansko carstvo, država u kojima su muslimani na Islamu organizovali svoje vladanje od polovine XIV. stoljeća do njegovog potpunog kraha 1912. godine. U toj muslimanskoj državi od samog njenog formiranja bile su: Mađarska, Srbija i Bosna iz razloga što su i u ranija vremena bile monoteističke-muslimanske i kada im se ukazala prijetnja od zapadnih katolika one su se uvezale u Islamsku državu. Uvezivanje nije bilo otežano i iz razloga što su suvereni ovih država bili i ranije porodično povezani. Veze su uspostavljane i sa drugim velikaškim porodicama, kao što su Celjski, Iločki, ali i Anžuvinovci.
Islamski komonvelt-Osmansko carstvo počelo se raspadati 1683. godine, onda kada su evropski katolici sa domaćim katolicima okupirali njegov zapadni dio: Južna Austrija sa Slovenijom, Hrvatska sa Istrom i Dalmacijom i Ugarska sa Slavonijom, Mačvom i Srijemom, a domaće autohtono stanovništvo islamske provenijencije u cilju preotimanja vlasti ubijali, progonili i što je ostalo u ovim zemljama moralo se prevjeriti u katoličanstvo. Bosna je odoljela tom naletu katolika tako da je i dalje ostala članica Islamskog komonvelta-Osmansko carstvo, jer su se mogli organizovati kao muslimani i odbraniti sve do 1878. dok ih nije Austrougarska, te godine, okupirala.
Velika je razliku u načinu katoličkog osvajanja Južne Austrije i Hrvatske i osvajanja Bosne od Austrougarske. U prvom slučaju to je bio genocid, a u drugom slučaju osvajanje bez progonjenja domaćeg autohtonog stanovništva islamske provenijencije i uspostavljanje neislamske vlasti. U tom periodu, Berlinskim kongresom, biće priznate kao pravoslavne i Balkanske države: Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska, Rumunija i Moldavija i tada se faktički raspao Balkanski islamski komonvelt-Osmansko carstvo, a vladajući muslimani počeli doživljavati sve one nedaće koje su im se dešavale u proteklom stoljeću. Od pokrštavanja u Bugarskoj, Rumuniji, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji do raznarođavanja i nametanja lažne povijesti.
Progonom muslimana, te raznim pritiscima na muslimansko stanovništvo Balkanskih zemalja, dakle, hrišćani-pravoslavci su po prvi put u drugoj polovini XIX. stoljeća ostvarili, na ovom Evropskom dijelu, pravoslavne države.
Uspostavljajući pravoslavne države pravoslavci Balkana će kroz svoju povijest uspostavljati i Bizant kao pravoslavnu državu tako da će do dana današnjeg kroz svoju povijesnu literaturu pisati o Bizantu kao pravoslavnoj državi u kojoj su kao bile udružene i ove nove, po prvi put uspostavljene pravoslavne države te pisati i izmišljati priče o tome kako su kroz oba milenija sve države Bizanta bile pod Bizantskom pravoslavnom vlašću.
A Bizant nikada, osim kada su ga u XIX stoljeću popravoslavili, nije bio kršćanski i uvijek monoteistički, a njegov glavni grad Konstantinopolj od kada ga je ustanovio Justinijan na monoteizmu nikada nije bio pod kršćanskom vlašću, mada i za njeg kršćani tvrde da ga je osvojio Fatih.
Bizantski suvereni koji su svoj suverenitet sticali Alexandrovim modelom bili su monoteisti i upravljali Istočnim rimskim carstvom čije su sve države bile sa monoteističkom državotvornom vlašću. I, mada su o tome lažno pisali i u te svrhe koristili neutemeljene dokumente, uspjeli su zahvaljujući i evropskim historiografima, jer je i njima odgovaralo da je Bizant kršćanski, jer se uklapa u njihovu matricu ''Evropa je kršćanska',' da nametnu tvrdnju da je Bizant bio hrišćanski tako da to i muslimani Balkana, jer su trenutno pod njihovom kontrolom, tako uče i, normalno, tako i misle.
I još, kada uzmemo za činjenicu da su autohtoni muslimani Evrope, koji žive na ovom dijelu Evropskog kontinenta-Balkanu, a to su: Bošnjaci, Albanci, Bugari-Pomaci, Grčki muslimani, a u ranija vremena bili su to Hrvati i Srbi ali kao muslimani, makedonski muslimani-Makedonci, evropski Turci, i ostali od kojih su neki od njih sada manjinski u svojim državama, kroz protekla politička uređenja, koja nisu bila teokratska i na kršćanskoj osnovi, ali je uticajna populacija stanovništva tih država u kojima žive balkanski muslimani bila ateističke provenijencije, a koji su na kršćanskoj ideologiji zasnivali povijest i činili su sve da ove muslimanske narode odvrate od njihove življene povijesti interpretirajući im povijesne neistine o njima i na ovaj način oni su postali nezainteresovani za svoju življenu povijest i skloni su interpretirati sve one laži o sebi koje su im protežirali njihovi negatori. Poznavajući koliko pažnje Bošnjaci posvećuju svojoj življenoj povijesti, a koliko pažnje daju konstrukcijama o sebi, tako bi, u nezainterosovane narode za svoju povijest najprije ubrojao Bošnjake, zatim Turke i na kraju Albance.
U takvom ambijentu nezainteresovanosti i neznanja o svojoj povijesti i ne čudi tvrdnja kršćana da je Bizant bio pravoslavni, da su Turci sve ove zemlje osvajali, a da su svi muslimani koji su ostali u svojim državama islamizirani od strane Turaka, a među njima i Bošnjaci, te da su iz ovih tvrdnji i teritorije, na kojima žive Bošnjaci, povijesno kršćanske teritorije. Evropski orijentalisti i domaći povjesničari koji su prihvatili kršćansk povijesne konstrukcije o Bošnacima, iz navedenih razloga, uspjeli su svim muslimanima Balkana naturiti jednu tako nakaradnu i neistinitu tvrdnju: To; Da je Turska osvajala Balkanske države, onda, da muslimani Balkana nisu autohtoni narodi. Da su ranije bili nešto drugo-kršćani te da su islamizacijom promijenili svoju duhovnost, da se čovjek pita kakvi su to Balkanski muslimani, ljudi? Žalosno, da narodi sa svojom izvanrednom prošlošću o njoj neznaju ništa.
Zna se da su u zadnja dva stoljeća bili izloženi svim mogućim ugnjetavanjima te da im je jedini cilj bio biološki opstatanak, ali istinu o sebi narodi moraju znati.
Bošnjaci, Turci i Albanci nisu više u nekoj stezi i oni bi trebalo da budu inicijatori pisanja istinske povijesti muslimana Balkana.
Preporuka za Bošnjake, a u cilju objektivizacije svoje povijesti: Treba se latiti starih osmanlijsko-islamskih povijesnih knjiga, odbaciti sve ono što su iz povijesti o muslimanima pisali evropski orijentalisti i njihovi hrvatski i srpski učenici, ali i neki muslimani iz razloga prihvatanja kršćanskih tvrdni, jer je njihova osnova za povijest kršćanska matrica u kojoj je Evropa kršćanski kontinent te su iz tih razloga svi balkanski muslimani poturčeni i nikako autohtoni narodi iz ranijih perioda monoteizma.
I, relevantnim Bošnjačkim osobama-povjesničarima, koje rade na Bosanskoj povijesti, treba da je jasno da će, tek tada, kada odbace sva povijesna naglabanja o Bošnjacima koja su o njima pisali kršćanski povjesničari prihvatajući novu osnovu za svoje izučavanje moći da ispituju i ispisuju Bošnjačku življenu povijest, te tako Bošnjaka dovesti i povijesno u istinu. A to je; da je Bošnjak svoju Bosnu gradio od pra početaka na monoteizmu sve do 1878. dok Bosna po prvi put nije potpala pod kršćansku vlast.
I tek tada će Bošnjaci moći učiti i ispisivati svoju življenu, a ne izmišljanu i na konstrukcijama nametnutu povijest.

Kada je u pitanju Srbija, ovdje ću iznijeti jednu tvrdnju koja za mnoge neće biti razumljiva, jer su do sada raspolagali sa neistinitom povijesnom činjenicpom. Treba znati; da je današnja Srbija po prvi put postala pravoslavna 1862. godine. Do tada Srbija kao pravoslavna država nije ni pisala svoju povijest, a one priče o Nemanjićima te o srpskom caru Dušanu, ali kao pravoslavcima, su plod mašte i povijesne konstrukcije njihovih povjesničara kako bi ovoj novoj Srbiji, koja je 1862. godine nastala na genocidu-progonu njenih utemeljitelja Srba muslimana, napravili povijesnu utemeljenost. Međutim, u tim vremenima Nemaanja, na Balkanu nema pravoslavcnih država i sve su one monoteističke sa Avarskim modelom organizovanja vlasti, a kao državotvorna vjera Avarstva bio je Islam.
Formiranjem Srbije, i to kao kneževine pravoslavnih Srba 1862. godine, a kao države nakon 1878. godine, da bi uvezali, kroz povijest, novonastalu pravoslavnu Srbiju sa nekom ranijom imaginarnom pravoslavnom Srbijom, dakle, koja nije ni postojala, te da kobojagi imaju povijesni kontinuitet, oni izmišljaju povijest i među velmeože te imaginarne pravoslavne Srbije, iz perioda, prije nego je muslimanska Srbija koncem XIV.stoljeća iz predostrožnosti i privrednog razvoja svoju državnost uvezala u Islamski komonvelt, inkorporiraju u pravoslavne. Tako su jednu uglednu monoteističku vladarsku porodicu Nemanje svrstali u svoje pravoslavno okrilje da im utemelji lažnu historiju. Mi to nismo serjozno izučavali, nego samo ovlaš i što su nam prezentovali njihovi povjesničari, bez ikakvih analiza-čitanjem prihvatali, tako da i nama-činjenica da Nemanje nisu bile pravoslavne duhovnosti, dođe nešto što mozak teško registruje. Nismo naviknuti da je to laž, tako da smo to njihovo nedosljedno predočenje povijesti prihvatali kao istinu. Tamo sam nekoć napisao- koliko je samo naših velikana utkano u njihovu lažnu povijest, a sve u cilju da bi se mogli dičiti i na lažima uspostavljati svoje ''historijsko'' pravo kako na Srbiju tako i i na našu Bosnu.
To se čini i preko Dragutina gdje ga proglašavaju sizerenom pod čijim je patronatom i Bosanski ban Stephan I. Kotroman.
Napominjem, da je i žena našeg hercega Stephana Vukčića Kosače bila iz porodice Nemanja-Ljubuša Nemanja, čiji je najmlađi sin, kasnije veliki vezir, u islamskom komonveltu-Ahmet paša Hercegović, a to nije mogao nikako biti, a da nije iz muslimanske porodice. Tu vezu; da je Herceg bio oženjen Ljubušom Nemanjić, koju oni po napomenutoj teoriji, uzimaju za pravoslavnu osobu, njihovi kvazi historici su koristili kako bi i Hercega ubacili u pravoslavne , a on ni po čemu nije mogao biti to što mu oni pripisaše. Jer, bio je naš veliki vojskovođa, šeih i alim i predvodio muslimansku vojsku. Hercega što se tiče, kažem samo to da mu svake zadnje subote u maju na dan njegove smrti-preselenja 22.5. 1466.godine, derviši halvetijskog reda zijarete mezar i čine zikr u njegovoj tekiji pored Bune. A šta bi mogao biti po vjeri Herceg, ali i njegova žena iz porodice Nemanja , ako je turbe u Blagaju njegovo ? Vi, koji ste inteligentni a neopterećeni povijesnim konstrukcijama, prosudite.
Prema nekim dokumentima mladi Ugarski kralj Ladislav je ubijen koncem 1290. Godine. Kako je to bilo iznenada i kako njegovi Kumani, kao, nisu bili pripremni za imenovanje novog kralja to su, kako konstruktori povijesti pišu, u katoličkom dijelu Italije, što prije, poduzete sve aktivnosti kako da ubace svog čovijeka-katolika za Mađarskog kralja, jer je po tim falsifikovanim dokumentima, papa razvio teoriju da je Mađarska kršćanska zemlja te mu stoga treba što više pristaša u tom kontekstu ubacivanja katoličkog kralja u Mađarsku da bi lakše ostvario cilj-katoličenja Mađarskog stanovništva. Kao, papa je to i pokušao odraditi i sa porodicom Nemanja, majkom Dragutinovom -Jelisavetom svekrvom Kataline i Katalininim mužom Dragutinom, jer su bili u srodstvu sa Ladislavom i sve to prema Taineru.
Prema istom piscu papa se na vrlo taktičan način, kao, obraća Dragutinu laskajući mu-nazivajući ga srpskim kraljem, (rex Servie) kao, piše mu da mu je poznato da Dragutin poštuje ''sakrosanktnu rimsku crkvu'' te da se brine za njenu dobrobit, pa će stoga i on-papa uzeti u zaštitu sv. Petra i svo njegovo kraljevstvo. ''Zaštitit će ga da ga niko ne može smetati''.
U međuvremenu, kao, papa će pokušati, prema njihovom pisanju, da nagovori srpsku kraljicu-majku od Dragutina, da u njihovu uniju uvede i Bugarskog cara. Na papinu ponudu o zaštiti, Dragutin mu, kao, šalje svoje izaslanstvo barskog nadbiskupa Marina koji je u svom usmenom izlaganju ponizno ispričao papi:
''da u : stranama Bosne koje su podložne tvojoj vlasti ima mnogo ljudi koji su zaraženi heretičkom zloćom''. ''Oni ,heretici, odvratili su se od istine i prezreli vječnog kralja pa na propast svojih duša i sramotu katoličke crkve i vjere svojim opasnim i pogubnim nagovaranjima pokušavaju zavesti neke osobe''.
Ovaj, kao, dokument koristiće šovinistički katolički povjesničari da dokazuju kako je Bosna bila katolička zemlja, jer, kao, izaslanik Dragutinov u obraćanju papi govori da su ljudi u zemlji Bosni koja je, kao, u tvojoj-papinskoj vlasti zaražena heretičkom zloćom.
Zbog toga ga, kao, Dragutin moli da papa pošalje neke ljude koji bi taj kraj očistili od spomenutih zabluda.
-Iz ove, kao, komunikacije, ja ću iskoristiti samo djelimično neke tvrdnje u dokazivanju činjenice da u Bosni nije rasprostranjeno katoličanstvo, jer ovi falsifikatori pišu da su u Bosni mnogi ljudi zaraženi heretičkom zloćom, da se, kao, heretička zloća i dalje širi jer kao pokušavaju zavesti i još neke osobe, te da je vladar i tih heretika-Dragutin kao katolik jer je on poslao Marina do pape.
Uz tvrdnju iz ovog teksta da su se heretici ''odvratili od istine'' ima i pitanje: Šta je to u što su se odvratili Bošnjaci? a šta je to što su bili pa da su se kao odvratili od istine ?
I najbitnija tvrdnja iz ove ujdurme za uspostavljanje istine je ona koja govori o tome da Bošnjaci preziru vječnog kralja. tj.papu. te i ako je prezentovani dokument povijesna konstrukcija napisana od strane katolika, oni priznaju i pišu da Bošnjaci nisu u katoličkoj duhovnosti pa ni Dragutin kao njihov velmoža zasigurno nije mogao biti katolik.
U, kao, komunikaciji između pape Nikole IV. i Dragutina, u to vrijeme, uočava se prelazak na blažu retoriku, to prema Taineru, ali i Ćirkoviću. Dragutin, kao, ima na umu prijesto koji je upražnjen nakon ubistva Ladislava i, kao, da će uz pomoć pape domaći se lakše tog pijadestala, mada tu papa nema nikakvog uticaja, jer u Mađarskoj nema katolika, a niti katoličkog vođstva (ranije je dokazano), a papa je, kao, imao na umu, da ako ustoliči Dragutina na Mađarski prijesto da će mu Dragutin omogućiti nešto veći uticaj njegove rimske crkve u Bosni kroz novu akciju koju je namjeravao sprovesti.
Inače, postavlja se i pitanje: Kako je inače moguće da na Mađarsko prijestolje dođe Dragutin kada on sa Mađareskom nema nikakve veze po muškoj liniji osim da mu je žena Arpadovićka?
Na kraju jednog, kao, dugog pisma papi, koje je puka izmišljotina, a u kome, kao, Dragutin navodi zemlje u kojima treba ispravaljati heretičku zloću, unosi i neke dijelove Bosne u kojima, kao, on ima svoju vlast. Takvu tvrdnju, kao, prihvata objeručke papa Nikola IV. jer će, kao, u tim dijelovima Bosne početi djelovati njegovi franjevci kao inkvizitori, jer do tada ih nije bilo.

Od ovih, kao, prepiski, koje nam prilaže Tainer, između Dragutina i pape Nikole IV ništa se nije moglo ostvariti , jer će ga neposredno poslije prepiske zamijeniti papa Bonifacije VIII.
Ovaj isti papa će u proljeće 1298.g. kao, uputiti poziv franjevačkom provincijalu da pošalje dvojicu redovnika da uništavaju herezu ''u krajevima Srbije, Raške, Dalmacije, Bosne i Istre pokrajine Sklavonije''.
Iz svega ovoga što što su nam vajni historici lažima ponudili, a što je, kao, objelodanjeno u prepiskama između pape i Dragutina i njegove majke Jelisavete, kao i pisma Bonifacija VIII. može se zaključiti bez obzira na falsifikate:
- Da je u svim zemljama okruženja, pa i u zemlji u kojoj je Dragutin vladar, u narodu zavladala za katolčku crkvu, nevjera-hereza, tj krivovjerstvo koje papa želi na sve moguće načine suzbiti.
- Da u Bosni u to vrijeme nema katoličkih institucija, jer je ''zavladala'' nevjera
- Kako Dragutin u to vrijeme nema ništa sa katoličanstvom, jer je u tom periodu Srbija sa vladajućim monoteizmom i malim brojem žitelja pravoslavne provenijencije, ovi pisci falsifikata pokušavaju, kao, preko papa kod Dragutina i njegove majke Jelisavete razviti drugačiju predstavu o katoličanstvu kao humanoj vjeri gdje, upoznavajući istu, njih dvoje majka i sin mogu doći do prave istine.
-Zaključujemo, prema ovim pisanjima, bez obzira na to je su li to istiniti dokumenti, da Dragutin i majka mu Jelisaveta nisu katoličkog vjeronadzora , ali da nisu ni pravoslavne provenijencije jer ih, kao, papa putem pisanja navodi da iz hereze prihvate katoličko svetotrojstvo.

- Nemože se zaključiti da li je Jelisaveta stupila u vezu sa carem Bugarske, sa kojim je trebalo da ustoliči sina Dragutina na Mađarski prijesto, jer su falsifikatori to zaboravili.
-Niti da li je papa Nikola poslao svoje ljude u Srbiju i Bosnu da odvraćaju heretike od njihove zablude.

Šta drugo reći nego da su sva ta piskaranja kršćanskih historiografa opskurne povijesne konstrukcije-laži od falsifikatora naše povijesti tj. poturanje lažnih dokumenata u smislu da će im to biti historijski dokumenti prvog stepena, za njihovu lažnu historiju. Mada, za umne ima tu mnogo šta i za nas, da se između redova ovih krivotvorina izvuče-utvrdi prava istina a koju sam pokušao i obrazložiti, pa to mogu biti i naši prvorazredni dokumenti. Kako navedene prepiske dostavljene od Tajnera, nemaju nikakve veze sa diplomatskom korespodencijom sve je to izmišljano samo iz razloga ; kao da je rimska-katolička crkva imala upliva i povezanost sa srpskim vladarima koji će poslije, kod njihovih historika, od heretičkih vladaoca biti pravoslavni Srbi.U to vrijeme niti jedna od ove dvije crkve nisu državotvorne niti u jednoj od ovih zemalja i zato su te, kao, prepiske izmišljotine.
Činjenice koje treba uzeti u razmatranje kada su u pitanju vjera i vjerski odnošaji u tom periodu u Bosni ali i zemljama našeg okruženja su:
-U svim zemljama našeg okruženja, dakle: Srbiji, Bosni, Slavoniji, Mađarskoj, Raškoj,Dalmaciji, Istri, Crnoj Gori u to vrijeme svi ljudi ne ispoljavaju katoličanstvo, a niti pravoslavlje.
- Većinsko stanovništvo ovih država ispoljava - monoteističko vjerovanje, jer ih papa naziva hereticima.
-Papa pod svaku cijenu nastoji eliminisati herezu iz ovih država ili prevjerom ili progonom, a pod herezom katolici su podrazumijevali vjerovanje koje je negiralo Isusa kao Boga.
- Bosanski heretici, kasniji- Bogumili i srpski heretici koji su u tom perriodu živjeli u Srbiji nisu protjerani, a niti su mogli biti protjerani od strane pape, jer su zahvaljujući svojim vođama, a među njima i Dragutinu ali i njegovim nasljednicima, koji su ih-nas uveli u islamski komonvelt nazvanim Tursko carstvo, opstali, svi na svojoj zemlji i sve u Srbiji do 1862. godine kada su muslimani Srbije morali da napuste svoje baštine i prepuste vladanje Srbijom, Srbima pravoslavcima, kada i počinje povijesno i svako drugio srozavanje muslimana Balkana, a posebno Bošnjaka.
- Državotvorna religija, tog perioda, u ovim zemljama je monoteizam, pa prema tome u svim gore nabrojanim zemljama, u tim vremenima, nema vladajućeg katoličanstva a niti pravoslavlja.

Ono što je za našu povijest interesantno kada su u pitanju ove tri dinastičke porodice je to što su porodično vezane na način da je Dragutin iz porodice Nemanja i velmoža Srbije, oženjen Katalinom sestrom Ladislava IV. Arpadovića-kralj Mađarske, a da je kćerka Dragutinova udata za Stephana II Kotromana, bosanskog bana.
Sve tri porodice uzajamnom povezanošću iritira stajalište da su sve tri monoteističkih nadzora, jer papa ih sa njihovim narodom naziva hereticima.
No, bez obzira na činjenicu da su sve ove prepiske falsifikati u smislu da su vladari ovih država kao podložni papi, jer im on kao piše i traži od njih da se prema njegovim uputama ponašaju zaključujemo, a na osnovu predočenog čitanja tih kao dokumenata, da u korespodenciji pape, Ugarskog kralja Ladislava, Srpskog kralja Dragutina, Dragutinove majke Jelisavete, i veze sa Bosanskim banom Stephanom Kotromanom, kao i prepiske pape sa svojim ljudima koji su kao nadležni za uspostavu katoličanstva u ovim zemljama, da stanovništvo Bosne, ali i okolnih zemalja, u srednjim stoljećima, ispoljava monoteističko učenje –vjerovanje u jednog Boga stvaraoca svega, te da ih je katoličko svećenstvo, po uzoru na muslimane Evrope koje su progonili i pogrdno nazivalo na više načina, a najčešće hereticima.
Pravoslavlja, što se tiče, ono se vremenskom periodu Srednjih stoljeća nigdje i ne naslučuje kao državnotvorna vjera na Balkanu, osim, što su ga kroz falsifikate i pisanja o pravoslavnom Bizantu, kršćanski historičari, inkorporirali u ta vremena, tako da su i Srbiju, koja je od vajkada bila pod Avarskom monoteističkom vlašću, počeli od XII. stoljeća preko Stephana i Dušana Nemanje, Đurađa Brankovića, Lazara Hrebljanovića i drugih koji su bili Srpske velmože, ali ne i pravoslavci, pravoslaviti.