Armin ČUSTO: Kao mladog čovjeka najviše me boli što smo inistitucionalno ali u svakom drugom pogledu zaboravili naše sestre, majke, kćerke koje su silovane, ostavljane su same u svojoj borbi za istinu i normalnim životom. Zar nam 50 hiljada silovanih Bošnjakinja u protekloj agresiji i genocidu ne znači ništa? Jesmo li zaboravili njihovu patnju, poniženja, pokušaj uništavanja ponosa i njihovo sramoćenje od strane manjeg bh.entiteta Republika Srpska, u čijim institucijama, ali i institucijama Bosne i Hercegovine (SIPA-a) rade silovatelji naših časnih Bošnjakinja.

Nedavno objavljena kolumna od uvažene prijateljice Elmedine Mufić pod naslovom „Emanet Bošnjaka“, u kojoj je do najsitnijeg detalja objašnjen termin emanet i njegov značaj za Bošnjake kao narod koji je preživio jedanaest genocida. Bošnjaci kao narod imaju jedan teški usud, skloni su vlastitom samouništavanju, olahko prihvataju tuđe, ne vole i ne cijene svoje. Uzroci zbog čega se Bošnjaci nalaze u takvom stanju su mnogobrojni, ali svakako se ističu, kontinuirano ubijanje Bošnjaka kroz valove genocida (1683-1995), ubijanje bošnjačkih umova, i upravo iz ovog uzroka može se i objasniti posljedica stanja u kojem se nalazi Bošnjaci.
Neprijatelj dobro zna, narod koji nema svoje intelektualne gromade, ne može nacionalno uzdignuti svoj identitet, koji će doprinijeti progresu države, vjere, naroda i kulture. Danas u 21. stoljeću Bošnjaci moraju sebi pogledati u oči, i zapitati se u kakvom su stanju. Situacija nimalo nije lahka, Bošnjaci se nalaze pred gubitkom svog identiteta uzrokovan iz dva razloga, neprekidnim aspiracijama neprijatelja i vlastitim uništavanjem Bošnjaka od strane samih sebe. Teško je razumjeti da narod koji je preživio jedanaest genocida, kad treba da je najviše ujedinjen, isti se uništava, a neprijatelju otvara put ka konačnom uništenju bošnjačkog nacionalnog habitusa.

Pogledati sebi u oči, biti samokritičan prema sebi je današnji ali i budući emanet svakog Bošnjaka. Objektivnim sagladavanjem stanja u kojem se nalazimo pomoći će nam da se nacionalno uzdignemo i krenemo u jačanju svojih kapaciteta, koji su nam nužno potrebni, jer jedna akademija svima nama poznata koja je kreator svih genocida nad Bošnjacima, u svojim memorandumima ističe značaj uništenja Bošnjaka, a uporedo rade na sebi po pitanju obrazovanja i nauke. Među hiljadu univerziteta u svijetu po pitanju kvaliteta nauke nema niti jednog iz Bosne i Hercegovine, dok to isto imaju Maribor, Zagreb, Beograd. Univerzitet, pravljanje kvalitetnih kadrova treba da bude prioritet svakom Bošnjaku, kao što to govori i svima nama poznata maxima: „Bošnjaštvo može samo spasiti Bog, nartalitet, univerzitet“. Uzvišeni Stvoritelj u časnom Kur anu je rekao: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara,stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna“.(Kur'an, Al-Alaq:1-5)

Podijeljenost, samouništvanje, nedostatak jakog univerziteta, dovodi nas u situaciju da bježimo jedni od drugih, Bošnjaci su sebi najveći neprijatelji, zaboravljajući pri tome na naše najdraže koji su život dali za državu, vjeru i narod, naše šehide i silovane Bošnjakinje. Kao mladog čovjeka najviše me boli što smo inistitucionalno ali u svakom drugom pogledu zaboravili naše sestre, majke, kćerke koje su silovane, ostavljane su same u svojoj borbi za istinu i normalnim životom. Zar nam 50 hiljada silovanih Bošnjakinja u protekloj agresiji i genocidu ne znači ništa? Jesmo li zaboravili njihovu patnju, poniženja, pokušaj uništavanja ponosa i njihovo sramoćenje od strane manjeg bh.entiteta Republika Srpska, u čijim institucijama, ali i institucijama Bosne i Hercegovine (SIPA-a) rade silovatelji naših časnih Bošnjakinja.



U razgovoru sa jednom od silovanih Bošnjakinja, ista mi je rekla da ne postoji Dan sjećanja na silovane i ubijene Bošnjakinje, kao niti postojanje adekvatnog zakonskog okvira koji će pomoći silovanim Bošnjakinjama, u njihovom vraćanju u društvene tokove. Nedostatak samopouzdanja, depresija, noćne more, oslabljen identitet, teška financijska situacija zbog nebrige države, odsustvo nade da će ikada više moći normalno živjeti i djelovati u svojoj sredini, su samo neki od problema naših silovanih Bošnjakinja. Dakle, da li smo spremni kao narod stati iza naših heroina, pružiti im pomoć, da više nikada naša majka, kćerka, sestra ne bude silovana.
Okrenimo se jedni drugim, stanimo iza svog brata Bošnjaka, zaštitimo naše časne Bošnjakinje dok još još vakta imamo, da ne bismo kasnije sebe krivili za propuste i nemare koje nećemo moći više ispraviti. Ono što prođe ne vraća se, iskoristimo maksimalno šanse koje nam se pružaju, možda su posljednje da se osvijestimo.