Dr. Mustafa CERIĆ: Nažalost, Vučiću, to nije tako. Gotovo da nema srpskog okupljanja državnog ili nedržavnog a da se nas u Bosni ne vrijeđa od sramnih riječi: nož, žica, Srebrenica do gnusnih provokacija Dodikovih o nestanku bosanske države. Svako Dodikovo pojavljivanje i oglašavanje u okviru državnih ili nedržavnih proslava u Beogradu za nas u Bosni predstavlja vrijeđanje, prijetnju i odnos nepoštovanja i prema nama, vašim komšijama, i prema našim žrtvama genocida. Zato je bilo bolje da je Dodik šutio. Da nije podržao Vučićev prijedlog. Inače bi bilo bolje da Dodik šuti. Bolje bi bilo za Srbe i za Srbiju. Dodik je već odavno izdao Bosnu. Sad mu je na red došla Srbija. Ali to nije problem Bosne. To je problem Srbije. To jest, Dodik je problem Srbije a ne Bosne.

Priznajem! Aleksandar Vučić me impresionira svojim otvorenim, direktnim i često drskim izjavama. To valjda i priliči radikalnoj srpskoj školi, koju je Vučić savlada sa odličnim uspjehom. I zato je sada srbijanski premijer.

Radikal, koji me ne ostavlja ravnodušnim svojim posljednjim “radikalnim” izjavama o zajedničkom datumom za sve stradale u ratovima na ovim prostorima. Mislim da misli na prostor Balkana. Ovaj svoj radikalni prijedlog Vučić je najavio da će iznijeti u Beču. Na to su mu odmah premijer Hrvatske Zoran Milanović i premijer Kosova Hašim Tači odgovorili. Radikalno, naravno. Kako i priliči. Hrvatskoj časti i kosovskoj besi.

Ima i Bosna svog premijera. On se o tome nije oglasio. Spas je u šutnji. Ne samo spas. U šutnji je i mudrost. Što više šutiš, sve više čuvaš mudrost. Što više govoriš, sve više trošiš glupost. Zato je najbolje šutit. Jer nikad ne znaš šta može iz tebe izletit. Kao što je izletilo iz radikalnih usta Vučića pa su mu Milanović i Tači odmah radikalno usta zatvorili.

To jest radikalno (ne bih o licemjersvu) od Vučića. Ali je isto tako radikalno (ne bih o dvoličnosti) od Milanovića i Tačija. Obojica su prebrzo odbacili jednu ideju. O pomirenju. Na Balkanu. Oh, kako to gordo zvuči. Hoću li, Bože, i to dočekat…?! Za mog života…?! Pomirenje na Balkanu…?! Možda…?! Nakon što čovjek ode na Mars…?! I povede sa sobom sve ove što su uvijek za rat…! Ove što nisu nikad za mir…! Nikad za pomirenje…!

Rekoh, trebali su šutit. Kao što mi u Bosni šutimo. I čekamo da vidimo šta će se dogodit. Mudrije je čučati iza grma nego izaći na majdan golih prsa. Vučić je izašao na mejdan. Trebalo ga je pustiti da prošeta. Po mejdanu mira. Nakon što se prošetao po mnogim mejdanima rata. Samo onaj koji je okusio rat, zna šta znači mira. Samo onaj koji je osjetio mir, zna šta znači opet početi rat. Vučić ima oba iskustva. Iskustvo rata, kojeg je počeo. I iskustvo mira, koji mu se nametnuo.Vučić je sada u tom stanju. U miru kojeg mudro podnosi. I ratu kojeg više ne podnosi.
Makar što je prepisana, ali Vučićeva radikalna izjava: – Od mržnje i iskopavanja starih rana ne možemo da živimo, zaslužuje moju pohvalu. Onako baš iskreno. Odavno nisam nešto tako lijepo čuo od jednog političara. No, volio bih da je Vučić svoj radikalizam tu zaustavio.

Međutim, Vučić ne bi bio radikal da može sebi zapta dati (zapt znači kontrola). Njegova sljedeća izjava me baš razočarala: – Nikoga nismo vrijeđali, niti smo prijetili na proslavama koje je organizovala država. Nije bilo incidenata, mi smo se sa poštovanjem odnosili i prema komšijama i prema žrtvama, veli Vučić.

Mi u Bosni jest da nemamo drčnog zviždača u premijeru kao što ga ima Hrvatska i Kosovo, ali, nakon genocida, mi u Bosni imamo pojačane senzore na svaku izgovorenu riječ. Posebno onu koja nam dolazi preko Drine. Bosna i kad šuti, ona govori. Ponekad je njena šutnja snažmija od govora. Ako Bosna šuti, to znači da nije razumila o čemu Vučić govori. Bosna ne razumije to što Vučić naglašava da u Srbiji nisu nikoga vrijeđali. Pa zar su trebali ikoga vrijeđati? Nisu nikome prijetil na proslavama koje je organizirala država. Pa zar su trebali nekome prijetiti? Veli Vučić mi smo se sa poštovanjem odnosili i prema komšijama i prema žrtvama. Pa zar su trebali da se odnose sa nepoštovanjem i prema komšijama i prema žrtvama?

Naravno, svima je jasno, pa i Vučiću, i Milanoviću, i Tačiju, da tek kad je “mirna Bosna”, miran je Balkan… mirna je Europa…! Zato je lahko odrediti datum i mjesto za zajedničku molitvu za mir na Balkanu. JEDANAESTI JULI U POTOČARIMA! O tome je Europski Parlament donio dvije rezolucije u kojima poziva članice Europske Unije i zemlje zapadnog Balkana da 11. juli obilježavaju kao Dan sjećanja na Srebrenički genocid. Vučić je, dakle, riješio najteži problem za svoj prijedlog: Datum: 11. juli! Mjesto: Potočari!

Nažalost, Vučiću, to nije tako. Gotovo da nema srpskog okupljanja državnog ili nedržavnog a da se nas u Bosni ne vrijeđa od sramnih riječi: nož, žica, Srebrenica do gnusnih provokacija Dodikovih o nestanku bosanske države. Svako Dodikovo pojavljivanje i oglašavanje u okviru državnih ili nedržavnih proslava u Beogradu za nas u Bosni predstavlja vrijeđanje, prijetnju i odnos nepoštovanja i prema nama, vašim komšijama, i prema našim žrtvama genocida. Zato je bilo bolje da je Dodik šutio. Da nije podržao Vučićev prijedlog. Inače bi bilo bolje da Dodik šuti. Bolje bi bilo za Srbe i za Srbiju. Dodik je već odavno izdao Bosnu. Sad mu je na red došla Srbija. Ali to nije problem Bosne. To je problem Srbije. To jest, Dodik je problem Srbije a ne Bosne.
Naravno, svima je jasno, pa i Vučiću, i Milanoviću, i Tačiju, da tek kad je “mirna Bosna”, miran je Balkan… mirna je Europa…! Zato je lahko odrediti datum i mjesto za zajedničku molitvu za mir na Balkanu. JEDANAESTI JULI U POTOČARIMA! O tome je Europski Parlament donio dvije rezolucije u kojima poziva članice Europske Unije i zemlje zapadnog Balkana da 11. juli obilježavaju kao Dan sjećanja na Srebrenički genocid.

Vučić je, dakle, riješio najteži problem za svoj prijedlog:

Datum: 11. juli!
Mjesto: Potočari!
Dakle, Vučiću: Pravo u Potočare!
Nadam se da će Vučiću to biti polazna tačka u Beču kad bude iznosio svoj prijedlog.
Imat će našu podršku…!
Milanović i Tači neće imati protiv…!
Proces istinskog mira i pomirenja na Balkanu može da počne….!