„Dan sjećanja na sve žrtve” je licemjerni atentat na istinu i pravdu od strane onih koji su gradili ideološku platformu i izvršavali agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini



Njemački nacizam tridesetih i srpski nacizam devedesetih širili su prostor nesmetanog djelovanja akademski projektovanog programa agresije i genocida, koji se u svijesti njihovih izvođača doživljavaju kao opravdan „rutinski zadatak“. Po receptu SANU i hegemonističkog i nacionalističkog dokumenta za stvaranje etnički čiste Velike Srbije, izvršena je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koja je rezultirala genocidom na teritoriji Bosne i Hercegovine, prije svega nad bošnjačkim narodom. Po receptu SANU II također hegemonističkog i nacionalističkog dokumenta, rezultati agresije i genocida se trebaju legalizovati falsifikovanjem historijskih, sudskih i političkih činjenica o agresijima i genocidima u kojima je glavni projektant i izvršilac bila Srbija u saradnju sa Crnom Gorom i drugim paradržavnim elementima. To predstavlja neljudsko, antihumano, protiv civilizacijsko relativizivanje i ponovno pisanje historije sa konačnim ciljem izjednačavanja onih koji su poticali, organizirali i počinili genocid s žrtvama koje su branile svoje pravo i slobodu da žive u svojoj domovini i svome gradu. To definitovno ne služi pomirenju.

Uprkos svim naporima plaćenih lobistički angažovanih negatora genocida, stvarna istina o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima živi u djelima analitički ozbiljnih istraživača, koji misle svojom glavom, služe se logikom i jezikom historijskih činjenica, ustaju protiv zla i staju na stranu žrtve i njenog prava na povijesnu i ljudsku pravdu. Nažalost ta povijesna istina je još daleko od politike i političkih predstavnika. Kancelar Willy Brandt je klečao pred žrtvama nacizma kada je Njemačka prihvatila presudu i kada je izvršila isplatu štete koju je prouzrokovala Hitlerova politika i vojska. Svi su Nijemci plaćali reparacije iako nisu svi učestvovali u tom zločinu.

Bošnjačke žrtve i prijatelji istine i pravde znaju ko su agresori, planeri i izvršioci genocida od kojih mnogi nisu ni odgovarali za počinjene zločine, koji ne priznaju sudske odluke i ne prihvaćaju odgovornost za učinjeno, ali zato traže da se prihvati njihova navodno pružena ruka kao čista i to od žrtava. Na tu navodno pruženu ruku nasjedaju politički predstavnici žrtava ali i neki navodni prijatelji istine i pravde u svijetu. Bez istine o agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini i bez pravde za žrtve tih zločina i to ne samo među sudijama i istraživačima, već i posebno među političarima kao izabranim narodnim predstavnicima, nema važnijeg iskoraka ka boljoj budućnosti. Bez istine i pravde čovjek i civilizacija ostaju zarobljeni u strašnim kandžama laži i krivde koje same po sebi produkuju nove agresije i genocide. Bez iskrenog izvinjenja i pokajanja za počinjeni genocid nad Bošnjacima nema dugoročnih rješenja, kao ni zajedničkih datuma na spomen žrtvama.

20 godina od genocida u Srebrenici u doba koje se ne razlikuje od vremena projektovanja i izvršenja genocida, u doba nepravde i nasilja nad istinom, žrtva i dalje ostaje poraženi statist u jeftinoj manipulaciji na oko preobraženih projektanata i izvršilaca genocida, bez istinskog političkog predstavnika u vlastitoj državi i bez čvrstog moralnog oslonca u svijetu. Dok se ne utvrdi tačna terminologija zla nad Bošnjacima i Bosnom i Hercegovinom – agresija i genocid - nemože biti ne samo razgovora o zajedničkom obilježavanju svih žrtava, već i zajedničkoj budućnosti, egzistenciji, sreći. Mi ostajemo uz one kojima je još zabranjeno pravo na suze istine i pravde u ime budućnosti bez suza, piše u saopćenju koje je potpisao Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada.