Željko MILIĆEVIĆ: Kad se nekome grozi nepostojanjem, kao što srpska nazovi akademija (SANU) grozi, opet, nepostojanjem Bošnjaka i bosanskog jezika, onda je to otvoreni uvod u novi rat, u novo klanje, novi genocid, jer je ta nacija, koja u stvari ne postoji, opet u zanosu, ludilu i transu uništenja onih oko sebe koji, za razliku od njih, postoje. Srbi ne mogu postojati ako ne unište susjede. To njihovo ludilo je stvarnost njihovih susjeda. Hrvatski tutleki su prihvatili filozofiju „pa i mi ćemo prigrabiti gdje što stignemo“, i opet će se pridružiti orgijama divljanja protiv „Hrvata muslimanske vjere“.

Kad Srbin padne u zanos onda se, sudeći po dobro poznatoj i zabilježenoj povijesti, njihovim susjedima krvca lije, glave i udovi se sijeku, oči se kopaju, nejač se siluje a zemlja i imovina pljačka. Srbina je tako njegova majka odgojila, generacijama, stoljećima, a pop blagosiljao, iako Srbin ne ide u crkvu, osim prije no što ide klati susjede. Taj se zanos pretvorio u kolektivno ludilo i trans jer je to Srbinu potrebno da se može pogledati u ogledalo. Kroz to divljanje naroda bez korijena je pravoslavna crkva pala u jarugu i tamo joj je i mjesto.

Ali u tom ogledalu, kad se Srbin pogleda, njega nema. Nema naroda, nema jezika, nema prošlosti, nema zemlje i imovine, jer je sve to ukradeno od susjeda. Srbin mora biti u zanosu, ludilu i transu inače bi poludio i pao u trans kad bi shvatio da on, u stvari, ne postoji kao takav kojeg si on, generacijama, zamišlja, i kao takav kojeg je njegova majka, stoljećima, uvjeravala da je on vladar cijelog okruženja.

Majko srpska, odgoj ti nevalja! Crkvo srpska, prestani služiti đavolu i počni služiti Bogu!

U srpskom zanosu, ludilu, transu, svo su oni „veliki autoriteti“, bilo u jeziku, kojeg nemaju, bilo u povijesti, koje nemaju. Oni su „poznati filolozi i lingvisti“ koji govore jezikom ukradenim, srbiziranim i posrbljenim bosanskim jezikom. Zato to i proizilazi iz njihovog transa, da „nema bosanskog jezika!“ (Ivan Klajn).

Taj Ivan, čije je porijeklo upitno, mora do smrti ustrajati u svojoj kolotečini da „nema bosanskog jezika“ jer mu je, generacijski, povijesno, i filološki neprihvatljivo da je njegov jezik posrbljeni bosanski jezik. Zato se je i Bošnjake stoljećima mučki ubijalo i klalo, jer se je njih posvojavalo kao „Srbe krive vjere“. Hrvati, u ovome, nisu ništa bolji, jedino svojataju Bošnjake kao „Hrvate muslimanske vjere“.

To transnacionalno ludilo dvaju naroda koji su od nekuda kapnuli, kažu, u sedmom stoljeću na Balkan, i koji su prihvatili kršćanstvo i hrišćanstvo i to pretvorili u vjersku i nacionalnu mržnju, protiv starosjedioca, Bošnjaka, se očituje danas u nastavku tog generacijskog uništenja starosjedioca koji govore bosanskim jezikom.

Moj djed po ocu, Ivan (kršćansko ime po Ivanu Krstitelju) je dao jednom od sinova, mom stricu, ime bosanskog bana Kulina. Kulin ban je u svoje doba bio Bosanac, Bošnjan, Bošnjanin, koji je govorio bosanskim jezikom i pisao bosanskim pismom. To je bilo kad su Bošnjani -pravoslavci i katolici prihvatili nametnute nacije po crkvenim vladarima, a onda oteli od Bošnjana, Bošnjaka, bosanski jezik i prometnuli ga u svoju filološku baštinu. Sjećam se kad su majci i ocu dolazili Bošnjaci, u Rijeku, i kad se je govorilo o jeziku, i kad je jedan rekao - u doba kad je hrvatsko-srpski odnosno srpsko-hrvatski bio jedini službeni jezik - „najčišći hrvatski se govori u Brčkom i okolini“.

To su govorili oni kojima je jezik strahovlade bio nešto što nikad nije postojalo, dakle, taj trans je imao odjeka i utjecaja i daleko i široko izvan Bosne.

Taj „najčišći hrvatski“, o kojem je taj Bošnjak govorio, jer se onda nije smjelo niti pomisliti izgovoriti riječi da „postoji bosanski jezik“, je pravi, čisti, izvorni bosanski jezik iz kojeg su umjetno izvedeni i hrvatski i srpski. To je povijesna, jezična, jezička i filološka činjenica.

Ne postoji ni srpski, niti hrvatski, nego postoji samo bosanski jezik, a kojeg su Srbi i Hrvati oteli i iskrivili.

Iz rada mog djeda Ivana, iz ljudi kojima se je on okružio, iz ljudi kojima su se majka i otac okružili - sve Bošnjaci, većinom muslimanske vjere - meni je postalo jasno da smo mi, Milićevići, stoljećima bili pohrvaćivani Bošnjaci. Stoljećima smo govorili bosanskim jezikom koji je onda postao hrvato-srbiziran nakon Drugog svjetskog rata a danas pohrvaćen i posrbljen.

Kad se nekome grozi nepostojanjem, kao što srpska nazovi akademija (SANU) grozi, opet, nepostojanjem Bošnjaka i bosanskog jezika, onda je to otvoreni uvod u novi rat, u novo klanje, novi genocid, jer je ta nacija, koja u stvari ne postoji, opet u zanosu, ludilu i transu uništenja onih oko sebe koji, za razliku od njih, postoje.



Srbi ne mogu postojati ako ne unište susjede. To njihovo ludilo je stvarnost njihovih susjeda. Hrvatski tutleki su prihvatili filozofiju „pa i mi ćemo prigrabiti gdje što stignemo“, i opet će se pridružiti orgijama divljanja protiv „Hrvata muslimanske vjere“.

Za vrijeme zadnjeg genocida Bošnjaka, 1992.-1995. godine, Srbi i Cionisti - poput Ivana Klajna - su skrenuli svjetsku pažnju na Kongo i Ruandu (srpski plaćenici su, uz Britansko-Holandsko-Bursko-Francuske robovlasničke „Executive Outcomes“, započeli genocid u Ruandi) i onda na proizvodnju filma „Šindlerova lista“(Stephen Spielberg), i to u jeku genocida. To ništa nije bilo slučajno. Cionisti su Holokaust pretvorili u temelje nove genocidne naseobine u Palestini godine 1948. i nisu smjeli dozvoliti da im netko drugi, pedeset godina kasnije, u Europi, polaže autorska prava na njihovo svojatanje svjetske titule žrtava genocida u Holokaustu, na osnovi kojeg su napravili jedan od dva najuspješnija poslovna poteza koje je itko napravio u povijesti čovječanstva.

Retorika Srba u njihovom zanosu, ludilu i transu je danas na razini one iz godine 1992.

To je razlog zašto je „veliki autoritet lingvistike“ Ivan Klajn posegao za upotrebom otrcanih pravnih tehnikalija kojima, u svom transom zanešenom i zaluđenom mozgu, kojim nije u stanju razlučiti svoje korijene – ja 'l Srbin, ja’l Židov, ja’l Cionist, proba pobiti postojanje povijesti, sadašnjosti, budućnosti i stvarnosti Bošnjaka i bosanskog jezika.

Nije čudo da je SANU odvukla cijeli srpski narod u jarugu. Tamo je i srpska crkva i Ivan Klajn. I stoljeća srpskih majki koje su odgajale sinove u mržnji i pripremale ih za klanje susjeda.

Godinama je jedna Mara silazila s Pala s konjem i raznosila mlijeko po Sarajevu. Moja je baka, u Skenderiji, bila predplaćena na njeno mlijeko. Ja sam, svako ljeto, svaki dan, godinama, silazio s posudama da mi Mara ulije mlijeko. Mlijeko je bilo svježe, nema šta. Ali Mari je mlijeko bilo izgovor da dozna sve o svakome u svakom kućanstvu, u Skenderiji i u drugim ulicama Sarajeva. Mara je pripremala svoju listu koju su njeni sinovi onda nosili blagosiljati popovima kad je došlo vrijeme novom genocidu.

Jedna od mojih tetaka, ukrajinsko-engleskog porijekla, inače ljuta Hercegovka, je rekla jednog dana 1979. godine: “Srbi u Zadru pripremaju liste“.

Jednog dana, kad smo otac i ja bili sami u stanu, negdje u mojim gimnazijskim danima (1965-1969) je iznenada došao u posjet predsjednik Titovog kabineta, imenom Tomislav (ne sjećam se prezimena) u pratnji troje ogromnih sigurnjaka. Jedan od njih mi je turio tristo dinara u ruku i rekao: “Idi u kino“. Ja sam otišao u kino i kad sam se vratio, otac ništa nije govorio o toj posjeti, nego godinama kasnije. Tomislav mu je došao reći da smo svi mi bili na Rankovićevoj listi.

Lista se danas opet priprema za Bošnjake i to se poklapa sa odvlačenjem pažnje svijeta na druge strane.

Kako to da ISIL, kojemu bi po normativu „islamskog fundamentalizma“ pravi i jedini cilj trebala biti cionistička genocidna izgradnja u Palestini, uništava, umjesto toga, tamo neke povijesne spomenike?

Kako to da izbjeglice iz muslimanskih zemalja ne bježe u Saudijsku Arabiju - koja je od Kanade, prošle godine, kupila 800 vojnih transportera koje im Njemačka nije htjela prodati - a koja je najbliže, koja je iste vjere i koja je najveća privredna sila u arapskom svijetu i u tom okruženju?

Svijet je, opet, zauzet i obuzet drugim događanjima i ne gleda dalje od nosa.

Zatiranje Bošnjaka, Bosne i bosanskog jezika prelazi, opet, iz riječi u novo zlodjelo.