KOVAČI STAROG GVOŽĐA
Autor: Jusuf Trbić
Objavljeno: 14. Oct 2015. 02:10:30
Jusuf TRBIĆ: Sve bi to Aleksandar Vučić morao da zna. I kad se prema državi Bosni odnosi kao prema srbijanskoj provinciji, i kad daje mišljenje koje stranke u državi Bosni smiju biti u koaliciji, a koje ne, i kad svojata RS kao dio Srbije i jedinstvenog srpskog prostora. Morao bi to znati i kad predlaže uvođenje Dana sjećanja na žrtve posljednjih ratova, pa predložiti ono što odgovara istini i pravdi : da to bude Dan sjećanja na žrtve velikosrpskog pohoda, koji se obilježava 11. jula svake godine. Prije toga bi Srbija morala, kao i druge evropske države, taj dan proglasiti Danom sjećanja na žrtve srebreničkog genocida.
Vrijeme teče, sve se mijenja, samo oni ostaju isti. Promijenili su garderobu i rječnik, ali su, zapravo, ostali isti. Tako, otprilike, pišu svjetski mediji u posljednje vrijeme o političkoj eliti koja danas vlada Srbijom. pominjući ulogu Nikolića, Vučića, Dačića i njihovih saradnika u Miloševićevom talasu ratova. Nekad je, kako se govorilo, vladala “crveno-crna koalicija”, danas vladaju ponovo, samo su malo zamijenili mjesta, pa je srpska politika dobila više crne nego crvene boje. I to je sve.

Ivica Dačić, “mali Sloba”, prima ponovo u stranku, i to na visoku poziciju, Nikolu Šainovića, osuđenog ratnog zločinca, koji je tek izašao iz zatvora, a priča se da će to isto ponuditi i Jovici Stanišiću, nekad glavnom Miloševiševom operativcu. Četnički vojvoda na mjestu predsjednika Srbije, Tomislav Nikolić, nikad nije izustio ni riječi o onome što je radio u ratu, kao Šešeljev zamjenik i ministar u Miloševićevoj vladi, i nikad se nije odrekaoVelike Srbije, a današnji prvi čovjek Srbije Aleksadar Vučić, takođe nekadašnji ministar te iste vlade i pripadnik četničke jedinice vojvode Slavka Aleksića, koja je djelovala u okolini Sarajeva, obukao je sasvim novo odijelo i iz petnih žila želi da sebe predstavi kao Evropljanina, a Srbiju kao žrtvu proteklih ratova. Za međunarodnu zajednicu on je igrač na koga računa, dok radi ono što treba, za žrtve Miloševićeve politike on je samo loše maskirani nastavljač te politike. Njegova puna podrška Miloradu Dodiku i glorifikacija Republike Srpske, jedinog srbijanskog ratnog plijena iz skorašnjih ratova i nije iznenađenje. Više od toga iritira njegova bahatost, koja je bila psihološki temelj velikosrpstva. Sjećamo se brojnih izjava o tome da Srbi ne mogu biti manjina nigdje na prostoru bivše Jugoslavije, da oni imaju pravo na samoopredjeljenje, koje niko drugi nema, uključujući i pravo da Srbiji pripoje sve teritorije koje žele, bez obzira na to jesu li tamo majina ili većina, da imaju pravo da se svete Turcima ubijajući Bošnjake (Za jednog ubijenog Srbina, govorio je Vučić, ubićemo stotinu mislimana), da su oni jedini vlasnici istine o ratovima u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, i da Srbija, kod tolikih živih svjedoka, eto, nije učestvovala u ratu. Ali ima pravo da, prema sospstvenom zakonu, sudi za sve zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. U takvom tonu su i posljednje izjave Vučića i njegovih saradnika (Oslobođenje 12. oktobra ) o mogućnosti da Kosovo bude primljeno u UNESCO. Obrazlažući zašto se Srbija tako žestoko protivi prijemu Kosova u tu organizaciju, Vučić kao razlog navodi namjerno, sistematsko, vandalsko uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika svojih sugrađana”, pa kaže: “Od završetka sukoba 1999. i raspoređivanja međunarodnih snaga, u miru, ukupno 141 srpski pravoslavni hrišćanski objekat potpuno je uništen ili značajno oštećen… Iz Prištine se ni danas ne mogu čuti riječi osude ovakvih zločina nedostojnih 21. vijeka, niti ima spremnosti da se njihovi počinioci pronađu i kazne” rekao je on. To što su radili Albanci na Kosovu Vučić je uporedio s onim što rade pripadnici Islamske države, čiji su “ metodi rušenja kulturnih i vjerskih objekata, na žalost, odavno na djelu na prostoru Kosova i Metohije.”


Srpska genocidna bratija


Nevjerovatno je da se Vučić ni u toj situaciji nije sjetio onoga što su radile srpske snage na Kosovu. Prema međunarodnim izvještajima, nakon svega što su učinili do 1999. godine, nakon neviđenog terora, ubijanja, progona i rušenja, što je bio razlog bombardovanja, Srbi su, s početkom bombardovanja na Kosovu, pojačali teror nad Albancima, do razmjera koji su zaprepastili svijet. Ogromna državna mašinerija krenula je u realizaciju plana “Operacija potkovica”, čiji je cilj bio konačno rješenje albanskog pitanja (po uzoru na “konačno rješenje jevrejskog pitanja u Drugom svjetskom ratu). Samo tri sedmice nakon početka bombardovanja NATO-a UNHCR je registrovao pola miliona protjeranih, a do kraja bombardovanja srpske snage su protjerale 862.979 kosovskih Albanaca prema Albaniji, dok su hiljade njih interno raseljene. Do juna mjeseca protjerano je 90 posto albanskog stanovništva, a za samo tri mjeseca ubijeno je preko 10.000. Počinjeni su stravični masovni zločini, uz brutalnost koja nadilazi sve do danas viđeno, spaljena su čitava sela, srušeno je hiljade kuća, uništeno sve što se može uništiti, uključujući i više od 150 džamija, koje su sravnjene sa zemljom, čemu bi se i ISIL-ovci mogli diviti. Ako Vučić to ne zna, može lako da sazna.


Logori, genocid, grobnice, ostaci žrtava genocida


A još lakše može da sazna šta su njegove snage radila u Bosni. Uz etničko čišćenje i genocid, uz masovne zločine i progone, uz koncentracione logore, koji su činili jednu cjelinu s istim takvim logorima u Srbiji, uz otvoreni fašizam koji traje i danas, srušili su do temelja sve (doslovno sve) vjerske objekte i spomenike Bošnjaka na teritoriji koju su Karadžićevi Srbi okupirali, tako da nije ostao ni kamen na kamenu. Slovom i brojem: 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih vakufskih objekata. Bilo je to “namjerno, sistematsko, vandalsko uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika svojih sugrađana”, što bi rekao Vučić. A ni do danas se “ne mogu čuti riječi osude ovakvih zločina nedostojnih 21. vijeka, niti ima spremnosti da se njihovi počinioci pronađu i kazne”. Vučić bi se mogao raspitati, pa saznati da Bošnjaci nisu rušili pravoslavne vjerske objekte, pogotovo ne planski sistematski, pa su ostale čitave srpske crkve u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, pa čak i u Srebrenici. Niko se ni kamenom nije bacio na te spomenike “svojih komšija.” Kad je beogradska televizija ušla s Mladićevim trupama u “oslobođenu” Srebrenicu, kamera je snimila i srpsku crkvu, nedirnutu. Tom prilikom je Ratko Mladić izjavio: “Ovaj grad poklanjamo srpskom narodu”. Ni srpski narod ni njegov novi vožd tog se poklona do današnjeg dana nisu odrekli.


Jedna od srušenih džamija u vremenu srpsko-crnogorske agresije na BiH


Sve bi to Aleksandar Vučić morao da zna. I kad se prema državi Bosni odnosi kao prema srbijanskoj provinciji, i kad daje mišljenje koje stranke u državi Bosni smiju biti u koaliciji, a koje ne, i kad svojata RS kao dio Srbije i jedinstvenog srpskog prostora. Morao bi to znati i kad predlaže uvođenje Dana sjećanja na žrtve posljednjih ratova, pa predložiti ono što odgovara istini i pravdi : da to bude Dan sjećanja na žrtve velikosrpskog pohoda, koji se obilježava 11. jula svake godine. Prije toga bi Srbija morala, kao i druge evropske države, taj dan proglasiti Danom sjećanja na žrtve srebreničkog genocida.

To bi bilo najmanje što Srbija i njeni lideri mogu učiniti da bi bili dostojni 21. vijeka.