Okupljanja na Hirdskom jezeru
KRLJA
Autor: Rasim Ralle R. Gutić
Objavljeno: 04. Dec 2015. 20:12:32


Bilo je to krajem osamdesetih godina, tu negdje osamdest sedme-osme, i u te godine sredinom jula mjeseca bješe najveći vašar na području plavske opštine. Svake godine dva tri dana prije narodnog vašara, narod bi se pokrenuo put Babina polja, Treskavice i Hrida, kamioni sumskog kad bi se vraćali sa pilane bili bi puni sa narodom k’o šibice. Svako se približavao svome rodu u planinske katune kojih je tada bilo baš dosta. A na sam Petrov dan, ako bi čovjek išao iz pravca Treskavice pa stigne na brdo iznad čuvene Tepsijice, dolje bi vidio ljudi ko mrava! Uz pečenu jagnjetinu, ćevape i hladnu izvorsku vodu tu bi se gozbilo sve do akšama. Zvuk halaturke bi odjekivao okolnim brdima, a kad se uhvate u kolo mlade djevojke i momci, e tu trava nije nicala do sljedećeg proljeća!

Bilo je Plavljana koji su na Hridsko jezero išli i po nekoliko dana prije Petrova dana, jedan od njih bio je i moj zet Čako Purišić. On je bo u to vrijeme najpoznatiji plavski stolar a najviše je izrađivao prozore i vrata. Bio je veliki radnik ali je bio i veliki meraklija, kad se radilo, radilo se a kad se odmaralo, on se bas meraklijski odmarao. Napravio je on tada drvenu montažnu kućicu uznajmio par mještana i oni je na konje izniješe na Tepsijicu. Bila je to prava kućica, nije to bio običan planinski stan, nego baš lijepo od meraka napravljena. Išao je Čako svake godine po desetak dana prije Petrova dana na Hridsko jezero i uživao u toj prirodnoj ljepoti uz miris borove šume, kleke i borovnjaka uz hladnu vodu sa izvora pored Hridskog jezera i čist planinski vazduh koji je bio najbolji filter za stolarska pluća a julska narodna okupljanja su bila finale na kome bi se svi mi okupili. Svraćali su kod njega i pozvani i dokojni a, Boga mi, ovih drugih je bilo mnogo više, ali Čako to nikad nije gledao, ko god bi svratio jeo bi i popio kahvu, jer se kod njega spremalo toliko da je imalo dosta za čitavo selo! Sjećam se jedne prilike njegov sin Hika je tri puta išao u Plav za hljeb a to je najmenje šestdeset km. Ja sam u to vrijeme studirao i malo pred vašar došao bi u Plav a tu me odmah čekalo dosta radova, ipak bi bar jedan dan izdvojio da odem kod njih na Hridsko jezero, a Čako me nikad nije odvajao od svoje djece!

I tako dođe i taj julski dan, mi se dobro najedosmo i napismo izvorske hladne vode, okupasmo u Hridsko jezero, izigrasmo i sad je trebala drvena kućica i sve iz nje snijeti na Bajrovića katun a odatle smo kamionima išli za Plav.

Dođoše oni isti mještani sa konjima te natovariše brvna, pod i krov, zakačiše još po nešto na obluke ali, Boga mi, ostade dosta i u ruke da se nosi. Zametnu moja sestra Naja jednu potežu torbu, Emina, Halima, Hika i Ruško uzeše koliko mogu, a Hikini drugovi Miki, Moco..., uzeše ponešto a meni sestra kaže: Ti ostani zadnji, vidi da nešto ne zaboravimo i uzmi ta dva cegera!

Mala kolona poče da zamiče iza brijega a ja ostado da vidim jesmo li sve uzeli kad vidim iza mene još stoji Iko (ime promjenjeno) on je bio Hikin drug onako dobar momak, ali volio je nekog zeznut više nego pite da jede. Bio je on tu cijeli dan sa nama ali sad kad treba da se nose stvari ništa nije uzeo.

Počeh ja malo da se žalim, vidi meni ostaviše ova dva teška cegera da nosim, mislim uhabiće se Iko da kaže: - „Evo ja ću ti malo pomoći.” Ali on ništa, samo me gleda i smješka se. Razmišljam ja kako da ga zeznem i vidjeh tu ostala samo bukova krlja a ona je imala sigurno jednu trideset kilograma!
A vidi kažem ja njemu: - Pa oni zaboraviše ono najvažnije!
Gleda on šta su to zaboravili, da nije mozda neko sat ili ključeve, ili možda Hika skupe naočare što mu ih amidža Bećir donio iz Amerike. Okreće se on i ništa ne vidi, pa me pita: - „Šta su to zaboravili?”
A da kako šta, pa ono, ono najvažnije! – odgovorih mu.
- A šta je to, ja ne vidim ništa?
A kako ništa, vidiš tu krlju, pa ona je najvažnija za nju je Čako išao u pola Hrida, trazio je bukvu bez čvorova i posjekao ovu krlju! Ona mu treba da od nje pravi klinove kada postavlja prozore i vrata. Bukovi klinovi su najtvrđi oni ne popuštaju. Nego bilo bi dobro da ti ovu krlju zametneš na leđa i odneseš na Bajrovića katun, oni će nas čekati tu. Grahota da se Hika vraća za nju, vidiš akšam je a i biće milo Čaku da vidi da si nosio tu krlju pošto vidim nijesi ništa drugo uzeo! Ja bi je ponio, nego, Boga mi, ja ti ne smijem dati ove cegere, u njih su kristalne, skupe čaše, Naja mi amanet rekla da ih čuvam dobro a ti ih možes slomiti niz Hridske krse!
Mrdnu Iko on malo krlju pa kaže: Boga mi ona je teška!
Ja onako šeretski rekoh, šta jadan teška, gdje ti je mladost? Znaš kako se podižu teška bremena?
- Kako? – pita on.
Lahko, usloniš se uz brijeg i prebaciš breme preko glave. Hajde sjedni uz ovaj brijeg ja ću ti pomoći da je zametneš!
Usloni se on i ja mu pomogoh da je zametne! Krlja bješe malo uvaljena naprijed pa mu tako dobro legnu iza vrata, e Allaha mi da ju je cijeli dan nosio i igrao kolo na Tepsijicu nebi mu bolje pristala!
I tako i mi krenusmo. Ja sa ona dva cegera a on sa krljom na leđima. Preskačemo Hridske krše, Iko se spotiče, noge mu se tresu ali krlju ne ispušta iz ruku i sa ramena, aman stegunuo je i pazi, baš k’o ono kad su birvaktile nosili Štafetu mladosti!

Približismo se Bajrovića katunu, ja malo pohita da se izdvojim i Iko sa krljom stade baš ispred Čaka, gleda ga on, čudi se i pita: - Šta ti hoće ta krlja?
Boga mi reče mi onaj, uperio prstom na mene.
A ko to? – pita Čako.
Pa onaj tvoj šurjak! On mi reče: - Ti nisi ništa uzeo da nosiš pa zametni ovu krlju treba Čaku!
Boga mi taman ti je učinio što nesto ne uze da nosiš, vidis i mala djeca su nosila, nego baci tu krlju glavu ti razbila!
Tu nasta smijeh...