Jusuf TRBIĆ: Masovni zločini, ubijanje djece, silovanja, logori, protjerivanja, rušenje džamija – to je bila poruka svim Srbima: za ovo smo svi krivi i, ako bude trebalo, svi ćemo odgovarati. Progonjeni su i zatvarani oni Srbi koji su odbijali da učestvuju, a svi su, bez izuzetka, morali imati neki ratni zadatak, da niko ne bi mogao reći kako nije bio uključen. Vlast je podsticala otimanje tuđih kuća, pozivala je Srbe iz drugih dijelova BiH da dođu na Karadžićevu teritoriju i da uzmu što im treba, a kasnije je to zamijenjeno davanjem besplatnih placeva i pomoći svih vrsta, samo da tamo i ostanu. Poznato je da su najveća zvjerstva počinjena u onim mjestima u kojima je tradicija zajedničkog života bila najjača.

U pred novogodišnjoj gužvi i gunguli nekako su tiho prošle vijesti o hapšenju Borislava Paravca, nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH, i njegovih saradnika, članova ratnog Kriznog štaba u Doboju, kao i podizanju optužnice protiv sedmočlane grupe iz Sanskog Mosta, zbog ratnih zločina u ovom gradu. Novinari manjeg entiteta valjda imaju zanimljivije poslove, a ni narod nije rad da se bavi takvim temama dok priprema prazničnu trpezu. Uostalom, praznični januarski dani tek slijede.

Tako se, eto, popunjava spisak učesnika zajedničkog zločinačkog poduhvata, kojim je stvorena nova domovina samo za Srbe. Ako Karadžić i Mladić dobiju zasluženu kaznu u Hagu, da li će se tad postaviti pitanje očuvanja tekovina zločina i zločinačke politike? Da li će se vlast u Srbiji zamisliti, bar malo, nad ulogom njihove države u tom zločinu, i hoće li se, u bilo kom obliku, postaviti pitanje kolektivne odgovornosti za ono što se dogodilo?

Zbilja, da li je krivica za ratne zločine isključivo individualna, ili ima i kolektivne, političke i moralne odgovornosti država i režima? To je pitanje, o kojem se, bez ikakvih rezultata, godinama raspravlja, a pogotovo nakon objavljivanja informacija o tome da Srbija i Hrvatska daju velike pare kao pomoć ljudima optuženim za ratne zločine. Srbija, koja godinama tvrdi da nije bila u ratu, dodijelila je od 2004. do danas skoro 2 miliona eura kao pomoć zločincima, od kojih je većina iz Republike Srpske. Među njima su i Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara (doživotna kazna), Drago Nikolić (35 godina), Vujadin Popović (doživotna)... ukupno njih 26. Od toga čak 18 ima i državljanstvo Srbije. Zanimljivo je da Radovan Karadžić ne prima pomoć države, a objašnjenje je – da on nije državljanin Srbije. Pare su date za privatne troškove i ljekarske račune, kao i za putne troškove njihovih porodica, ali ne i za troškove odbrane.

Ali, zato je Ratko Mladić mažen i pažen, pa mu je u zatvor u Hag više puta išla specijalna ljekarska ekipa iz Srbije, u kojoj su bili čak i ministar zdravstva i predsjednica srbijanskog parlamenta. Nezamislivo za bilo kog drugog pacijenta, ma kako on bio važan. Uz to, u sudnici je predočen i dokument koji pokazuje da je Ratko Mladić unaprijeđen u čin general-pukovnika 16. juna 1994. godine u Beogradu, kao komandant Glavnog štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a tek kasnije, 28. juna iste godine, taj isti čin je dobio i u Vojsci Republike Srpske. Ratko Mladić nije nikad prekidao radni staž u Vojsci Jugoslavije, od 1976. do 2002. godine, kad mu je ovaj centar dao potvrdu da ima 47 godina i 5 mjeseci staža, na osnovu čega je upućen u penziju. Dakle, general vojske Srbije odgovoran je za zločine u drugoj državi, a njegova država pojma nema da je bio rat. I nije u tom ratu učestvovala.
Današnja vlast u Srbiji drastično je smanjila pomoć «svojim» zločincima, sa 173.000 na 51.460 eura godišnje, ali se zločinaca nije odrekla.



Hrvatska je, opet, dala mnogo više para – najmanje 28 miliona eura, uglavnom za odbranu generala Mladena Markača, Ivana Čermaka i Ante Gotovine. Republika Srpska je za «svoje» zločince dala oko 700.000 eura, a Federacija BiH nije dala ni marke za bilo kojeg bošnjačkog ili hrvatskog optuženika.

Dakle, režimi koji su poveli rat i organizovali zločine, i na ovaj način štite ljude koji su te njihove planove sprovodili. To je potpuno jasno kad se pogleda lista optuženih i osuđenih u Hagu. Na listi se našao kompletan srpski i hrvatski vojni i politički vrh, sa presudama za organizovani zločinački poduhvat, planove zločina, genocid i zločine protiv čovječnosti, čime je potvrđen međunarodni karakter sukoba, što se može reći i drugačije: agresija Srbije i Hrvatske na BiH. Prvi put u istoriji međunarodnog prava silovanje žena (Bošnjakinja) proglašeno je za ratni zločin, dakle za planski i organizovani zločin koji ne zastarijeva. Bošnjaci optuženi u Hagu odgovarali su isključivo za nepreduzimanje mjera da budu sankcionisani počinioci (pojedinačnih) zločina, i nema ni traga od onoga što je osnovna karakteristika velikosrpskog pohoda: planskog, sistematskog i detaljno organizovanog etničkog čišćenja i genocida, koji su bili temelj ostvarenja velikodržavnih planova režima Slobodana Miloševića. Uklanjanje nesrpskog stanovništva ubijanjem, progonima, silovanjima, koncentracionim logorima, sistematskim rušenjem vjerskih objekata – to je bila savršeno organizovana državna mašinerija u kojoj se tačno znalo ko šta radi.

Suvišno je pitanje: da li postoji samo pojedinačna odgovornost, ili ima i kolektivne? Jasno je da ne može niko čitavu državu strpati u zatvor zbog zločina njenog režima, ali Njemačka je, na kraju Drugog svjetskog rata kažnjena oduzimanjem četvrtine teritorije, njenom podjelom na dva dijela i statusom protektorata pod upravom država-pobjednica. Srbiju je NATO bombardovao, kad više nije bilo drugog načina da se zločini zaustave, otišlo je Kosovo. Ali, čini se da u slučaju Srbije i Srba to nije dovoljno. Nijemci su se suočili sa razmjerama nacističkih zločina, Srbi ni danas neće ni riječ da kažu o sopstvenim grijesima. I dok u Srbiji ima glasova istine, ma kako slabi bili, u Republici Srpskoj, koju je Milošević dobio kao nagradu za zločin, niko o tome neće da govori. Svaka izjava o sopstvenim zločinima smatra se izdajom, a laž, poricanje ili makar okretanje glave i prešutkivanje zločina, vrhunski je dokaz srpskog rodoljublja. Histerično bježanje od istine preraslo je u svojevrsnu kulturu poricanja, kako to definiše Nerzuk Ćurak.

«Kultura poricanja i dalje je vodeća paradigma srpske socijalne kohezije; na vertikali vrijednosti onaj koji laže (na pr. Dobrica Ćosić) daleko je ispred one koja govori istinu (na pr. Sonja Biserko)», kaže on. I dodaje: «Suditi vodećim političkim i vojnim naredbodavcima tek kao individuama, bez bilo kakvih relevantnih posljedica za režime i projekte koje su kreirali, organizovali i vodili, nepravedno je za žrtve, ali i za same te ljude... Nažalost, odvajanje Plavšićke, Krajišnika, Mladića, Karadžića... od njihovih projekata, svođenje ovih ljudi samo na kriminalizovane zločince, dalo je vjetar u leđa proizvodnji historije u kojoj ne stanuje istina.»

Srpsko-crnogorska genocidna bratija

Dakako, sve strane u krvavom balkanskom ruletu prigrlile su svoje zločince i svaka ima svoju sopstvenu istinu, ali, čini se da niko kao režimi u Srbiji i RS ne radi to tako sistematski, organizovano, uporno, i nigdje se toliki broj običnih ljudi ne odaziva masovno tim trubama zaborava. Ali, to nije ništa čudno. Učiniti sve Srbe, ili što veći broj njih, saučesnicima, to je bio prvi zadatak ideologa etničkog čišćenja. Jer, tamo gdje su svi krivi, niko nije kriv. Masovni zločini, ubijanje djece, silovanja, logori, protjerivanja, rušenje džamija – to je bila poruka svim Srbima: za ovo smo svi krivi i, ako bude trebalo, svi ćemo odgovarati. Progonjeni su i zatvarani oni Srbi koji su odbijali da učestvuju, a svi su, bez izuzetka, morali imati neki ratni zadatak, da niko ne bi mogao reći kako nije bio uključen. Vlast je podsticala otimanje tuđih kuća, pozivala je Srbe iz drugih dijelova BiH da dođu na Karadžićevu teritoriju i da uzmu što im treba, a kasnije je to zamijenjeno davanjem besplatnih placeva i pomoći svih vrsta, samo da tamo i ostanu. Poznato je da su najveća zvjerstva počinjena u onim mjestima u kojima je tradicija zajedničkog života bila najjača. U knjizi eseja „Sociologija nakon Bosne“ Keith Doubt kaže: „Razlog zašto je etničko čišćenje poprimilo najbrutalniji oblik u Bosni ne leži u dugoj istoriji plemenske mržnje u toj zemlji. Naprotiv, etničko čišćenje je poprimilo najbrutalniji oblik u Bosni zato što u njoj postoji duga historija tolerancije i otvorenosti. K tome, među Bosancima postoji duga tradicija dobronamjernosti jednih prema drugima i prema različitim svetim predanjima.“ Uvući u zločine sve ljude, učiniti ih saučesnicima, uvjeriti ih u opravdanost zla, podijeliti s njima krivicu i izjednačiti se u toj krivici, pretvoriti sve ljude u masu koja misli, osjeća i čini isto – to je temelj novog totalitarizma, koji opravdava sve zločine i zločince, i svaku zločinačku politiku ako je „naša“. „U Bosni su moralni osjećaju srpskih nacionalista pretvoreni u jednoumlje gomile“, kaže Doubt.

Moralna neosjetljivost prema tuđim žrtvama, koju je propagirala i Srpska crkva, prerasla je u poseban oblik izobličavanja stvarnosti, u kojem se gube sve norme i sva moralna pravila. Ravnodušnost je prekrila krv, suze, masovne grobnice i savjest miliona ljudi. Na valu te ravnodušnosti sad je, eto, i jedan Borislav Paravac pušten niz vodu.

Srbijanski intelektualac, profesor istorije Nenad Dimitrijević, kaže: «U bliskoj prošlosti počinjene su teške nepravde, koje se mogu identifikovati kao zločini što su ih počinili neki Srbi u ime svih Srba, protiv ljudi koji su izabrani za predmet napada na osnovu činjenice da nisu bili Srbi. Ovakvu praksu nazivam kolektivnim zločinom...kolektivni zločin više je od zbira pojedinačnih zločinačkih postupaka. Zato je njegovo vrednovanje nesvodivo na prosudbu pojedinačnih akata konkretnih počinilaca, saučesnika i posmatrača.» Herman Broh i Tomas Man su neumorno govorili kolketivnoj krivici njemačkog naroda, Karl Jaspers je govorio: ...da smo mi Nijemci, da je svaki svaki Nijemac na neki način kriv, u to ne može biti sumnje“. Da li ćemo taka stav ikad čuti od nekog predstavnika režima u Srbiji i manjem bh entitetu?

Ako nema kolektivne odgovornosti, onda nema ni kolektivne nevinosti, kaže Slavenka Drakulić. Da li pitanje kolektivne odgovornosti obuhvata nekadašnju masovnu podršku naroda Miloševićevom režimu, da li je to današnja masovna podrška običnih Srba očuvanju rezultata zločina, da li u to spada veličanje sopstvenih zločinaca i prećutkivanje njihovih zločina, da li diskriminacija drugih u manjem entitetu zaslužuje pažnju međunarodne zajednice, koja je na sve to do sada bila slijepa i gluha? I ima li uopšte izlaza iz ovog moralnog blata?

Na žalost, čini se da je već poprilično kasno, jer škola, crkva, disciplinovani sljedbenici zločina, projektovana moralna otupjelost, lažljivi mediji, puzajući intelektualci i opšta erozija svih vrijednosti, podobro su starom maglom napunili glave mladih, stvarajući privid da se, zapravo, od Kosovske bitke do danas ništa bitnije nije promijenilo.

Što je siguran znak da se ovdje od istorije nije ništa naučilo i da će neke lekcije morati da se ponove. Kad tad.