Husein ef. Hodžić i Said Šteta, autor teksta

Oni koji vjeruju, znaju da riječi putuju do neba. Samo, ako ih ne prate djela, padaju k'o meteori, govornicima na glavu. Jedan od onih koji u svome životu nastoji poderati više radnih odijela nego li izgovoriti riječi, iako mu zanimanje govori sasvim suprotno, jeste svakako, trebinjski imam Husein ef. Hodžić.

Rođen u Teočaku, svršenik Gazi Husrev-begove medrese. Kako prije rata, tako i u izbjegličkom kampu u Gašincima u Đakovu, radi posao imama, gdje je tokom rata organizirao ne samo vjerski već i ukupan život brojnih bosanskohercegovačkih izbjeglica. O tome svjedoči i dokumentarac hrvatskih novinara pod naslovom "Ime mu je čovjek". On je, mimo svake logike, još 2001. godine ostavio primamljivu poziciju imama u džematu u Njemačkoj, te se prijavio na konkurs za imama u Trebinju. Kako očekivano, nije bilo protivkandidata, uputio se u neizvjesnost istočne Hercegovine kojom je tada još uvijek iz sjene vladao ratni trebinjski načelnik Božidar Vučurević poznat po izjavi da će, nakon rušenja, izgraditi još "stariji Dubrovnik". Daleko od svih, zaboravljen još i više, jer Husein ef. Hodžić, nije pobornik medijskog lickanja i smjehurenja pred kamerama k'o mlada u ćošku prvu noć kada je dovedu svatovi. Naprotiv, njegova misija jeste misija dobra, za dobrobit čovjeka. Taj čovjek ne mora biti samo musliman. Nikako! Dovoljno da je čovjek. Iako njegova misija u povitku i jeste imala za cilj da on ponese barjak povratka za preživjele a protjerane Bošnjake iz istočne Hercegovine, ponajprije iz Trebinja, tu nije i završena. Kada su ga ostavili i bez primanja i bez bilo kakve podrške, Husein ef. Hodžić je našao ključ rješenja u povezivanju ljudi. U iseljeništvu ponajprije ili kako to pežorativno zovu dijaspori, za što su mu dali nesebično povjerenje koje traje već drugo. U tome je uspio sam.

Uslijedile su godine mukotrpnog rada, godine prijetnji po život Huseina ef. Hodžića. Svjedočio je brojnim napadima kada su pijani nacionalisti mokrili po džamijskim vratima ili ulazili u safove malobrojnih vjernika, uglavnom starijih osoba, kako bi ih zastrašili. Upozoravao je na upade u bošnjačke kuće, verbalne napade, pa i pucnjavu.

Niko ga nije čuo, ni vlast u Sarajevu, ona državna, ni bivši reis-ul-ulema Cerić, ni muftija mostarski Smajkić. Niko! Da zlo bude gore, sekretar SDA i to generalni, Amir Zukić u svome partijskom krugu poznatiji kao Gumeni, zove, tadašnjeg načelnika Trebinja, Dobrosava Ćuka, kako bi ovaj uputio onu nakaradnu notu, koju u diplomatiji zovu protestna, u kojoj bi stajalo da Husein ef. Hodžić, svojim radom i ponašanjem nije dobro došao. Puno i previše za onoliku glavu „svemogućeg“ sekretara, pa se bojim da nije još kakva i još veća glava imala upliva u ovoj raboti. Dobro je da Dobrosav nije više načelnik a vrijeme će pokazati kako je Gumeni bio samo „mehka“ igračka u rukama partijskih moćnika.

No, o neljudima ne treba trošiti riječi.Vratimo se čovjeku.

Bio je svjedok prijetnji povratnicima u Fazlagića Kuli kod Gacka 2005. Upade u to mjesto i pucanjavu, te, na kraju, paljenje mjesne džamije 2008. godine. I kada su ga u Bileći dočekivali uz gusle i prijeteće povike: "Eto Turaka", nije se Husein efendija osvrtao na to. Trebalo je raditi. Raditi više nego li jedan dan može nabrojati sati. I tako svaki dan i sve ove godine. Radio je na pomirenju, uspostavljanju prijateljskih odnosa koji su minulim ratom porušeni do temelja. Sprijateljio se Husein ef. Hodžić sa sa lokalnim Srbima Božom i Mirom. Oni mu pomogoše da obnovi jednu džamiju u Trebinju uprkos svim pritiscima i protivljenju okoline. Miro ga zamoli da mu bude kum tek rođenoj kćerki, Anastaziji i on to učini. Posjećiva ih redovno tokom Božića i drugih vjerskih blagdana. Čovjek gradi život.




Za trinaest godina uspio je obnoviti deset porušenih trebinjskih džamija, gdje je stavljanjem alema na Sultan Ahmedovu džamiju, završena obnova svih džamija u Trebinju.

On ide dalje, aktivno učestvuje u obnovi džamije i zagovara obnovu crkve u Bileći, ostavština Hasan-paše Predojevića. Kada je, zajedno sa ostalim uzvanicima, Husein ef. Hodžić krenuo svečano otvoriti Hasan-pašinu, prema mnogim, najljepšu džamiju u istočnoj Hercegovini, netko je od okupljenih uzviknuo: „ Halal vam vjera!! I zaista, nadati se je, da je ovo tek skromni početak koji ukazuje da je suživot moguć.“

Poslije mnogo godina u Trebinju se, ipak, promijenila atmosfera, a potvrda tome je i to da su ispisivanje grafita na zgradi Medžlisa Islamske zajednice Trebinje, osudili svi u Trebinju, uključujući i načelnika Slavka Vučurevića.

Nezaustavnost u dobru, Huseina ef. Hodžića, nastavlja se. Potresen teškom sudbinom porodice Sinani u selu Klanac nadomak Rožaja u susjednoj Crnoj Gori, uključio se u kampanju jedne humanitarne organizacije kako bi kuća što prije bila izgrađena. Porodica Sinani živjela je sa četvero djece u primitivnoj baraci skovanoj od drvenih okoraka.

Ni to nije sve. Jednoj siromašnoj porodici kod Novog Travnika, uz pomoć dobrih ljudi u izgnanstvu, kupio je kuću. Zbog toga je cijenjen ne samo u Trebinju, već i od brojnih zajednica Trebinjaca diljem svijeta, ali i među lokalnim srpskim življem. Kako to obično biva, Husein je za "više strukture" često nerazumljiv i "težak".
Veliki kolumbijski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Gabriel Garcia Marquez, za prijatelje Gabo, preminuo u 88. godini života, za svoju najslavniju knjigu, „Sto godina samoće“, pričao je kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo svojevrsno otkrovenje a ni sam nije znao zašto. Samo je znao, da treba napisati tu knjigu.

Pitam se koliko će godina samoće, nabrojati se u duši dobrog čovjeka, humaniste, Huseina ef.Hodžića? Godina u kojim neljudi vladaju prostorom koji je od Boga dat svim njegovim stvorenjima, uz to rušeći svo dobro koje se začinjalo graditi. Obuzet ovim pitanjem završavam priču o čovjeku, čija je dobrota pobijedila neljude!
I danas ponovo pobjeđuje!

P.S.
Kada sam prije nepune dvije godine, pisao ovu priču, nisam ni slutio da ću u efendiji Huseinu, čovjeku kojeg nisam poznavao lično, pronaći velikog prijatelja koji samo sjedne u svoju bijelu vozilicu pa iz Trebinja dođe u Zenicu da se vidimo, koju promuhabetimo uz kahvu.
Našu razgovorušu!