KAKO JE UBIJEN 8. MART???
Autor: Admir F. Beganović
Objavljeno: 26. Jan 2016. 21:01:49

„Rasplakaćeš me Hamza. Hvala na pozivu. Doćićemo, ako Bog da, ali moram ti reći da je za mene 8. mart davno nestao. Šta znači nama taj „Dan žena“? Šta znači nama taj praznik? Mnoge žene imaju traume i danas, mnoge ne smiju kroz Srbiju proći, mnoge ne smiju ni do Višegrada, Foče, Bijeljine, ne smiju na svoja ognjišta. Ne boje se oni četnika koji i danas hodaju. Nije ih toga strah, strah se vratiti na ona mjesta gdju su...... Sjećanje je naš ubica“.


Admir F. BEGANOVIĆ: Došao mi ahbab iz Turske. Dobri Hamza. Izrazi želju da odemo u Udruženje „Žene žrtve rata“, kod Bakire Hasečić.
Sa kolegom Edinom i Hamzom odemo do Pofalića u Udruženje.
Bakira, heroina, junak, svjetlo istine, borac za pravdu....
I danas kada ode u Višegrad sretne četnike iz '92. Oči u oči sa silovatlejima i ubicama koji su još na slobodi.
Mnoge je svojim svjedočenjem strpala iza rešetaka.
Jeziva je njena priča, njena istina. Ali, hrabra je to žena.
Niti se boji niti joj na pamet pada da se boji.
Priča o idiotima, budalama, kretenima koji su je silovali, njene rodice i komšinice.
Četnici nisu birali vrijeme. Noć ili dan, jutro ili sumrak. Kada im se prohtije....siluju.
Hamza je uputio poziv da sa svojim članicama dođe u Tursku, za 8. mart.
Bilo je ljeto 1983., posljednji školski raspust provodio sam u Drveniku. Dao sam sebi oduška očekujući poziv za odsluženje vojnog roka. Sjedio sam sa djevojkom u piceriji „Zorzi“, ispijao prvu jutarnju kafu. Ne volim galamu dok pijem kafu a društvo do mog stola se raspričalo. Poglavica tog društva, naravno, bio je najglasniji. Pričao je o nekom svom rođaku i, htio ili ne, morao sam ga slušati.
Al' priča je bila zanimljiva.


„Taj moj brat od amidže bio je pravi maher. Želio je da napusti Jugoslaviju ali su mu oduzeli pasoš. I on se odluči da pobjegne. Granicu nije mogao legalno proći i on smisli najspektakularnije bjekstvo koje je ikad iko uradio. Negdje u Sloveniji blizu granice sa Austrijom umiješao se u kolunu biciklista koji su učestvovali u trci „Kroz Jugoslaviju“. Na trkačem biciklu i u opremi kao i ostali prešao je granicu“.

Ne znam da li je tačno to što je pričao ali je, svakako, interesantno.
On je sa svojim društvom otišao a ja ostao.

- „Ne volim kada on dođe. Mrzim silovatelje. Sarajlija moj, on ti je odrobijao nekoliko godina. Silovao neku djevojku. Gadi mi se“, – pričala mi je konobarica.

Njegov izgled nije odavao skrivenog snagatora, njegovo ponašanje nije ukazivalo da se u njemu krije zvijer, nisam mogao zaviriti u njegov mozak da otkrijem ludilo. Ali, bilo je nješto ljigavo u njemu.
Te večeri mi doluta u misli.
Pitao sam samog sebe kakav to um može biti da upotrebom sile, prijetnje, ucjene, bez svojevoljnog pristanka natjera nekoga na seks.
Kakav to čovjek moraš biti da zbog sopstvenog neuspjeha „oživiš“ ludaka u sebi i nad krkhim ženskim tijelom sadistički dominiraš . U kakvu to „humanu“ klopku dovuče žensku pamet?
Nisam mogao naći odgovore. Doduše, nisam puno ni razmišljao tada o tome.


*****

Došao mi ahbab iz Turske. Dobri Hamza. Izrazi želju da odemo u Udruženje „Žene žrtve rata“, kod Bakire Hasečić.
Sa kolegom Edinom i Hamzom odemo do Pofalića u Udruženje.
Bakira, heroina, junak, svjetlo istine, borac za pravdu....
I danas kada ode u Višegrad sretne četnike iz '92. Oči u oči sa silovatlejima i ubicama koji su još na slobodi.
Mnoge je svojim svjedočenjem strpala iza rešetaka.
Jeziva je njena priča, njena istina. Ali, hrabra je to žena.
Niti se boji niti joj na pamet pada da se boji.
Priča o idiotima, budalama, kretenima koji su je silovali, njene rodice i komšinice.
Četnici nisu birali vrijeme. Noć ili dan, jutro ili sumrak. Kada im se prohtije....siluju.
Hamza je uputio poziv da sa svojim članicama dođe u Tursku, za 8. mart.

„Rasplakaćeš me Hamza. Hvala na pozivu. Doćićemo, ako Bog da, ali moram ti reći da je za mene 8. mart davno nestao. Šta znači nama taj „Dan žena“? Šta znači nama taj praznik? Mnoge žene imaju traume i danas, mnoge ne smiju kroz Srbiju proći, mnoge ne smiju ni do Višegrada, Foče, Bijeljine, ne smiju na svoja ognjišta. Ne boje se oni četnika koji i danas hodaju. Nije ih toga strah, strah se vratiti na ona mjesta gdju su...... Sjećanje je naš ubica“.

*****

Za žene iz Udruženja „Žene žrtve rata“ 8. mart je ubijen onog dana kada....
Ne mogu ni napisati.....
Zvijeri .....ne postoji kletva za vas.....
Zvijeri ....da li vi imate kćeri, unuke.....
Zvijeri ....Bog sve zna, sve čuje i sve vidi....
Zvijeri...
Zvijeri....

Isprati nas Bakira sa svojom ekipom. Isprati sa osmijehom.
„Dođite kad možete, kad imate vremena. Dobri ljudi su kod nas uvijek dobrodošli“....
Kako li je njenoj duši samo ona i Bog znaju.
Ali.... Bakira je to. Bosanska carica...
Hrabrost i istina u njenom srcu kucaju.
Borac za hiljadu ljiljana.

*****

Kakva majka može roditi sina silovatelja, sina koji silom uzima žensko tijelo, sladi se i iživljava?
Ne znam, ne mogu da znam, ne želim da znam....
Ali....“onako“se pitam da li ona, ta majka, proslavlja 8. mart?