PRVI MART, ALIJA IZETBEGOVIĆ, DRŽAVA BIH I BOŠNJACI
Autor: Aziz Hurem
Objavljeno: 01. Mar 2016. 03:03:57


- Nekoliko godina poslije rata 92-95 u razgovoru sa jednom Njemicom upitao sam je: gospođo B...., po vašem viđenju, kažite mi koliko dugo treba graditi državu?
Da vam otvoreno priznam i kažem da sam očekivao da mi kaže jedno dvadeset, trideset pa i pedeset godina.
Nakon izvjesnog razmišljanja odgovorila mi je: immer = uvijek, vječito, stalno, konstantno, ....
Na svim stranama svijeta, kod svih naroda i kultura, na svim meridijanima postoje narodne/nacionalne vođe. Nacionalne vođe mogu djelovati unutar jedne države paralelno / kompatibilno sa ostalim nacionalnim vođama drugih naroda u toj ili u drugim državama ili u gorem slučaju kao suprotstavljeni jedni drigim.
U našem bosanskom/bošnjačkom slučaju mi smo imali, zapravo, htjeli smo da imamo i to nam je bila namjera i ideja kojom smo se vodili da imamo nacionalnog predvodnika/avangardu sa kompletnom nacionalnom i političkom idejom i projektom. To je bio i ostao moto bošnjačkog nacionalnog tima na čelu sa Alijom Izetbegovićem.
Na našu sveukupnu žalost i štetu i na žalost naših sunarodnjaka - koji su se zavarali pa se okrenuli protiv nas i pretvorili u dušmane - koji ga nisu razumjeli odnosno nisu htjeli da ga razumiju jer su htjeli da zadrže prevlast, njegova ideja, ideja Alije Izetbegovića i njegovih bliskih savremenika je u početku od ostalih nacionalnih vođa bila objeručke prihvaćena.
– Da bi se ti isti sa svojom klikom preobrazili u zakletog neprijatelja. I, bilo je šta je bilo. Nakon svih uzaludnih pokušaja i pregovora, demokratski i evropsko orijentisanih nacionalnih i republičkih vođa došlo je do disolucije SFRJ po republičkim šavovima.
Ni najumniji, ali ne samo u BiH i u Jugoslaviji nego i u Evropi i svijetu nisu mogli naći drugi izlaz nego da se pristupi referendumu.
29. febr. i Prvog marta 1992. godine Pitanje je glasilo:
Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Pitanje formulisano „ni po babu ni po strčevima“.
Mjesec dana nakon referenduma uslijedila je otvorena velikosrpska i crnogorska agresija na BiH.
Bosna i Hercegovina je preživjela sa svojom Bošnjacima, pa makar gdje bili.
Neposredno poslije Prvog marta 1992. g. BiH su priznale sve prijateljske zemlje i najveće sile Svijeta. Evropska zajednica 06.april 1992. SAD 08.april ’92... te UN 22. maja - Bosna i Hercegovina je postala međunarodno priznata država sa svojom zastavom / ljiljanima, a nakon toga i sa svojim mjestom u Ujedinjenim Nacijama.
Tada je zavladala euforija Bosnom. Naši političari, naše nacionalne vođe, naši vojnici su dobili krila. Cijela BiH je razmišljala jednom glavom.
Danas se veoma malo posvećuje datumu – PRVI MART- DAN NEZAVISNOSTI BiH.
Kazivati o Nezavisnosti BiH i Bosni i Bošnjacima a ne spomenuti rahmetli Aliju Izetbegovića bi možda bilo ne umjesno, obzirom da je najviše on nosio na svojim plećima naš bošnjački nacionalni teret.
Alija Izetbegović (rahmetullahi-alejhi) pored svestrane naobrazbe dakle iz svih društvenih pa i prirodnih nauka bio je u prvom redu čovjek od Prava i zakona. Osim toga što mu je pravo i pravne nauke bili njegov poziv i fah on se sav svojim bićem i duhom posvetio problemima i dekadenci islamskog umeta na globalnom nivou a, koji su se i koji se i danas reflektuju i odražavaju na sveukupnost Bošnjaka na Balkanu.
... Vjerovao je i bio ubijeđen da društvo ne može da se kreće putem progresa bez slobode i demokratije koja je ponajprije uslovljena pravom i pravnim zakonima. Te stoga je od svoje rane mladosti bio u sukobu sa režimom i vlastima tadašnje Jugoslavije koja danas ne postoji. Nadahnuće i inspiraciju za čitav svoj angažman crpio je prvenstveno iz vjere Islama.
Potiče iz aristokratske porodice a, i sam je svojim držanjem i djelima to izrazito svjedočio. Pripadao je najbriljantnijoj generaciji Bošnjaka dvadesetog stoljeća a najvjerojatnije jedan od najznačajnijih Bošnjaka u našoj povijesti. On i njegovi savremenici poput Mustafe Busuladžića, Nusreta Fazlibegovića, Halida Kajtaza. Munira Gavrankapetanovića, doktora Nedžiba i Azize Šaćirbegović, Esada Karadžozovića, Ismeta Kasumagića, braće Behmena, Teufika Velagića, Ešrefa Čampare, prof. Halida Kajtaza i niz drugih koje su komunističke vlasti po završetku Drgog sv. rata proganjale, sudile, a mnogima i glave skidali su još tada bili svjesni i savjesni da su jugoslovenski muslimani unatoč avnojskim obećanjima 1943.g. da će im dati nacionalnost, pali u zavisan i podređen položaj u odnosu na druge jugoslovenske narode. Svoju inspiraciju i nadahnuće je crpio prvenstveno iz vjere Islama koji je proućavao i analizirao kao najbitniji segment svog života i djela.
Dakle kao član El-Hidaje koja je na koncu ili neposredno po završetku Drugog svj. Rata preobražena u organizaciju „Mladi Muslimani“ ističe se svojom principijelnošću i hrabrošću pa tako zbog svojih glasnih izjava za govornicom u tadašnjoj i današnjoj Vijećnici 1946. protiv tadašnjeg režima i Informbiroa sa kojim su komunisti bili u sprezi biva priveden od strane policije (UDB-e) i osuđen na tri g. zatvora.
Ispostavit će se da je još tada kao dvadesetogodišnjak bio vizionar. Već tada znao je, osjećao i vidjeo opasnost koja prijeti tadašnjoj Jugoslaviji, njenim narodima od strane Informbiroa, SSSR-a –Sovjetskog saveza i Staljina.
(naravno, i tada bi najmnogobrojniji jugoslovenski narod ne moramo ga imenovati imao privilegije). To će neki SK-partijski rukovodioci, ali samo neki, vidjeti tek tri godine kasnije 1948-49 kada je je uslijedio razlaz sa Informbiroom i naravno sa Sovjetskim Savezom i Staljinom).
Kako smo rekli, od kasnih četrdesetih do ranih devedesetih je prolazilo pola stolječa. Posijano je sjeme, i klica se polahko ali sgurno razvijala. Na žalost, u našoj najboljoj namjeri i u najboljoj namjeri naših bošnjačkih stratega, onog momenta kada je trebala da procvjeta ta Bosna stara već hiljadu god. i bošnjaštvo sa njom zalivena je krvlju tih devedesetih, po ko zna koji put.
Poštene namjere, istrajnost, i ispravan nijet kao i u svakom poslu dali su rezultate i plodove koje mi danas uživamo. A, sa sigurnošču se može kazati da je ova grupa istomišljenika „bošnjačku nacionalnu ideju“ zastupala i propagirala u ime Boga i za dobrobit svog naroda.
--Ako sada iz daljine posmatramo ta tadašnja poslijeratna zbivanja, onda vidimo da da je to samo dragi Bog dž.š. tako htieo i odredio.
Naime pošto su od komunističkih vlasti uslijedila, pa skoro masovna isljeđivanja, progoni i i hapšenja koje je kulminiralo 1949.g. skidanjem glava najprogresivnijim Bošnjacima među kojima bi se zasigurno našao i Alija Izetbegović (ali je on u to vrijeme bio u zatvoru) vidimo i dolazimo do zaključka da je Božija odredba, da ipak bošnjački narod ne bude do kraja obezglavljen. Odnosno da ga Allah dž.š. izabere da preživi tu poslijeratnu golgotu 1945-49. A, on je po izlasku iz zatvora možda ponekad i gubio nadu u neku svijetlu budučnost za Bošnjake, ali se uvijek iznova neumorno posvećivao problemima islamskog svijeta.
Sve religije je razumijevao i imao naspram njih jasan ili možda jasniji stav nego i večinana prpadnika dotičnih religija, pa čak dovoljno jasno analizirao i hinduizam i budizam.

No međutim, Islam u sebi i sebe u Islamu je vidio kristalno jasno.
Radio i živio po formuli islama. Shvatao ga je i razumijevao kao slobodu.
Islam je shvatao kao nauku i kao život i samim time ga daleko smiještao ispred ostalih raligija i svjetonadzora.


Imao je određen i jasan stav naspram svih socijalni i društvenih procesa i ispraznih naukovanja koja su se u Socijalističkim zemljama morala naučiti i znati kao pjesmica. Pa tako --- za Marksizam koji je djelovao pogubno a, koji se morao izučavati u jugoslovenskim školama i na fakultetima i u školama svih Istočnoblokovskih zemalja kaže: komunizam kao i rani kapitalizam u početku je bio zasnovan na veličanju rada, ali se u kapitalizmu rad pretvorio u profit kapitalista a, u marksizmu u masu radničke skoro bezvrijedne klase koja se izvozom ove ideologije na Istok odnosno SSSR- Sovjetski Savez pretvara u Proleterijat. No međutim pošto tokove društvenih procesa ne određuje čovjek Proleterijat, odnosno Sovjetska vlast, još za vrijeme Lenjina sa maskom proleterijata se pretvorila u Boljševizam i totalitarizam koji je Staljinu bio vjetar u leđa i pripremljen teren za ono što će uslijediti tokom cijele Komunistčke epohe.
I, na kraju da se ponovo vratimo viđenjima i razmišljanjima rahm. A. Izetbegovića.

Koliko god pojedinci bili kritični prema njegovom liku i djelu njegovi tragovi su neizbrisivi. Život i djelo A. Izetbegovića je najdublje i najimpregnantnije urezano u Bošnjačko biće i duh.
Reanimacija Islama u Bosni i šire, na cijelom Balkanu, možemo ali ne moramo, ... ne moramo reći javno, ne moramo ni drugima priznati da je to njegovo djelo, ali moramo to proznat samom sebi. Htjeli ne htjeli, mi sigurno u sebi nosimo taj biljeg, taj znak, taj prefiks „Alija“. Kad god ko spomene ime Bošnjak, uz to odmah visi (i to ne moramo napominjati) Islam i Alijino ime. Dakle njegovo ime, on kao prvi predsjednik BiH, njegov život i djelo su utkani u bosansku zemlju, u bosanska brda i planine, u bosansko biće i dušu možda dublje i jaće nego ime George Washingtona prvog prdsjednika SAD-a u američki narod i njihove granice. (poređenje možda ne adekquatno ali istinito)
Svi koji danas osporavaju ime i djelo A. Izetbegovića, vjerujemo i ubijeđeni smo da to čine iz pakosti i zavisti. Svi oni, bar oni njegovi vremešnici , su isto tako imali šansu da devedesetih godina budu na njegovom mjestu. Ali, to i oni znaju, nisu imali znanja, hrabrosti i stila. Jedna narodna kaže: „Lahko je biti general poslije bitke“.
O njegovoj veličini govore niz njegovih djela, izjava i postupaka.
-Nikada nije ni pomišljao na osvetu i revanš kada je izabran za prvog predsjednika BiH.
-Čak je i svoje saradnike koje je bivši režim nagazio, upozoravao da ni slučajno to ne čine.
-Armiju, oficire i vojnike je neumorno savjetovao da budu prisebni, da ne psuju i da ne posežu za osvetom. Te da ni u kom slučaju ne vrše odmazdu nad starima, ženama i djecom.
-- Neki ljudi su kazivali da je Edini Rešidović koja je bila državni javni tužilac u Sarajevskom procesu 1983 . g. kada ju je susreo (ona je bila državni javni tužilac a, on prvooptuženi u Sarajevskoj grupi a, već je tada bio pretsjednik BiH) pozdravio, dao joj br. telefona i kazao: gospođo Rešidović ako vam nešto zatreba obratite se meni.
--I ne samo ona, niti jedan njegov progonitelj/katil nije osjetio ni grama osvete niti revanša, svi od njih su i dalje ostali na svojim pozicijama a, neki su čak i visočije otišli u svojim političkim i javnim funkcijama.
- Za Tita u čijem režimu je robijao kazao da je bio rešpektabilan političar na svim stranama Svijeta. A, njegove slabosti i mahane nije iznosio, jer je smatrao i vjerovao da: kazivati nešto loše o drugima nije moj lični uspjeh nego naprotiv poraz i mahana.
- Jedan od rijetkih , a možda i jedini koji je na kraljevskom dvoru u Saudijskoj Arabiji kritikovao višeženstvo, a istovremeno tražio pomoć svom narodu i svojoj državi.
- Kazao je: nema ništa uzvišenije i dublje od vjere Islama, i ništa bezveznije i praznije od nekih vjernika.
-- Mnogi detalji iz njegovog teškog i burnog života najvjerojatnije nisu nikada stavljeni na papir. Mnogo nekazanih situcija i gorkog ćemera je odnio sa sobom na Bolji svijet.
-- Alija i svi oni koje sam gore nabrojao (a koje nisam neka mi halale) su teret Bošnjačkog nacionaliteta uprtili na svoja leđa odmah poslije Drugog Svj.rata nosili ga vjerno i predano pola stoljeća i više. To breme predali su naravno nama.
Hoćemo li mi to znati,moći i htjet nositi i graditi pitanje je sada, sutra, i uvijek???
Rahmetullahi alejhi wasiah, neka mu je rahmet i magfiret i da mu Allah dž.š. podari svih sedam Dženneta!