Aziz HUREM: Kao što je Dražu Mihajlovića izdao njegov prvi i najbliži saradnik Kalabić pa se neki četnici pokušavaju sad iskupiti podižući mu spomenike, tako isto se današnji Laktaš i ostali laktaši i njihova bratija namjeravaju iskupiti nekakvim mramornim pločama sa imenom Radovan Karadžić, ili kao Miloradov brat po naciji i vjeri Aleksandar Vučić kada je po Beogradu šetao table sa imenom Ratko Mladić. Koliko su zla napravili na Balkanu od Slovenije do Kosova, i koliko su života uzeli, neće biti čudo ako jednog dana i njih dvojica sami sebi presude kao njihov vožd i nalogodavac.

Radovan se svakako ne može i neće više radovati, nego naprotiv, žalovati. Ali uprkos svemu, četništvo će uvijek živjeti u jednom broju onih zatrovanih Srba koji imaju u svojim glavama da, samo oni treba da žive, da je samo njihova država i samo njihova zemlja, da su oni nekakav nebesku narod, da oni treba da imaju vlast da oni...

Međunarodni sud pravde u Hagu i pored svih optužbi koje se navode, i pored nepobitnih činjenica, dokaza, svjedočanstava, pisanih, video i audio dokumenata ne može, pa sve i kada bi htio da ga osudi dvjesto hiljada puta na smrtnu kaznu. Ne može taj sud pravde da ga /njega/ Radovana progna dva miliona ili više puta – koliko je on ljudi prognao. Ne može ni da mu sruši ili zapali kuću desetine hiljada puta. Naravno, ne bi to bio sud pravde kada bi pokrenuo armiju divljaka da sa Durmitora i okolnih planina granatiraju njegov Šavnik i nakoliko hiljada puta zapale njegovu vukoj.... šavničku Petnjicu.

Na koncu, uopće više nije bitno koliku i kakvu će kaznu dobiti Radovan. Kakva god bude, biće uglavnom simbolična jer ga na ovom Svijetu nije moguće adekvatno osuditi i kazniti. Ali. On kao i svaki njegov zločinac se nekada branio a, nekada ne priznavajući nipodaštavao taj sud, želeći naravno da ih oslobode i da se vrate kući kao pobjednici. Ili?

Ili u „boljem“ slučaju – pošto im je svima jasno da im je život propao, pa bi im možda bilo draže - da im odrežu najduže moguće kazne kako bi u svojim još uvijek bolesnim pristalicama razvili još veču paranoičnu mržnju prema svim nesrbima na Balkanu i šire – a posebno prema Bošnjacima, a prema sebi njihovu, tobože ljubav. Tako će se uvijek iznova, rađati i ustajati pojedinci koji grade „uspjeh i slavu“ prolijevajući tuđu krv, otimajući tuđe pravo, prisvajajući tuđu zemlju i imovinu sa bolesnom ideologijom i reinkarnacijom zlikovaca iz iz crne prošlosti. Vjerujemo da se svako normalan pita: jesu li to četnici više Srbi od ostalih Srba ako su podigli spomenik Draži Mihajloviću? Jesu li to ti isti četnici nešto dobro uradili za svoj narod ako su rehabilitirali zlikovce i njihovim imenima obilježili neke ulice, trgove i gradove?

Evo, ponovo se dešava to isto. Koliko jučerašnji Radovanov oponent iz Laktaša koji vidi da mu se izmiče tlo pod nogama poseže za istim činima, valjda da bi se iskupio.



Bez karaktera, bez obraza i stida prema svom sabratu, je još jučer vikao na svog arhitektu i projektanta koliko ga grlo nosi da: srpski narod ispašta zbog dva „čovjeka“, dva zločinca –Radovana i Ratka. Iako ga je Radovan imenovao i smjestio u Parlament RS-a, no on je valjda to zaboravio. Drugim rječima, stavlja svima do znanja da ih treba uhvatiti, izručiti i glave im poskidati ako treba, a sve kako bi prikupio poene od tadašnje političke srbijanske garniture i naravno zapadno-evropske, - da bi taj isti Mile već danas prikov’o nekakvu tablu sa imenom Radovana - zločinca – i to ni manje ni više nego na studentski dom na Palama, na gnijezdo gdje će se indoktrinirati buduće generacije (kako on to zamišlja) novih i svježih četničkih naraštaja i samim time još dublje zasadio klicu četničke ideologije.

Ne Pada snijeg da prekrije brijeg
Nego da svaki vrag pokaže svoj trag.

– u ovom slučaju vrag = krvnik, hajduk, monstrum, zlikovac, ...
Pa tako u prljavim rabotama uvijek ostaju prljavi tragovi i ne završeni računi, u pljački i kriminalu je borba za plijen pa akteri jedan drugog izdaju i jedan drugom skidaju glave.
Ništa bolje nije ni u politici – pogotovo četničkoj- satkanoj na neljudskoj ideologiji prožetoj mržnjom. Kao što je Dražu Mihajlovića izdao njegov prvi i najbliži saradnik Kalabić pa se neki četnici pokušavaju sad iskupiti podižući mu spomenike, tako isto se današnji Laktaš i ostali laktaši i njihova bratija namjeravaju iskupiti nekakvim mramornim pločama sa imenom Radovan Karadžić, ili kao Miloradov brat po naciji i vjeri Aleksandar Vučić kada je po Beogradu šetao table sa imenom Ratko Mladić. Koliko su zla napravili na Balkanu od Slovenije do Kosova, i koliko su života uzeli, neće biti čudo ako jednog dana i njih dvojica sami sebi presude kao njihov vožd i nalogodavac.

A, istina je da najčešće dižu ruku na sebe oni koji su devedesetih godina ubijali druge ni krive ni dužne.

Ova dva još uvijek živa a, u stvari mrtva monstruma mogu se rame uz rame, pod ruku, uhvatit sa najvećim zločincima u povijesti ljudskog roda. Završavaju svoj život tako bijedno i poniženo kao i njihov brat po „vjeri i krvi“ Draža Mihajlović.

Haman da se ova gore svita još nije odmakla iz Starog vijeka. Ispade, ništa drugačije nego kad je zloglasni rimski car Kaligula koji je ubijao ljude lahko i jednostavno kao životnje pa i svog prethodnika cara Tiberija (a taj isti Tiberije mu je prepustio svoj prijesto) iz svoje obijesti i razuzdanosti imenovao svog konja za konzula.

Izgleda da je i Radovan imenovao svog konja za predsjednika, a predsjednik bi pored mramorne ploče, na ime oprosta, još samo trebao da svom Kaliguli pokloni jedne gusle.
-pa neka sad gusla u Ševeningenu do volje mile,
-jer mu njegov najdraži instrument pokloni Mile.