Bosnjaci.Net

Ovih dana se broji stotinu i jedna godina od tvoje smrti. Ništa se nije promijenilo i sve je isto, kao onda, dok si hodao tešanjskim sokacima. Niti onda kada je Mađar, Stefan Merc, direktor hotela Evropa u Sarajevu, davao ti piće na veresiju a nije znao ko si. Eto, pomogao ti, da ti duši bude još teže. A insan ko insan, nosi ovo malo duše ko otvorenu ranu, pa svaka pogan na nju kidiše... Neću ti čestitati i neću redati lovorike kojima ni sam nisam vičan. Samo znam da ti, baš kao onda kada si disao onim načetim plućima i sada živiš. Samo što drugi za tebe udišu zrak. I okače po koju lentu... Ali ti si živ, dragi moj pjesniče!

Pjesniku

Ti mi uzor znani bio
u mladosti moje rane.
Noći pune opijuma, ja sam pio
do svanuća sred kafane.

Volio sam neuzvratno
i srce k'o voćku nudih.
Uprazno mi sata klatno
ranjen čežnjom, pijan budih.

Ti mi uzor za vijek osta
kad dosegoh pokajanja.
Rekoh bludu, piću, Dosta!
Ja Gospodu sad se klanjam!

I padoh na sedždu svjesno
moleći Ga da još spasi.
Ovo moje srce griješno
poput svijeće što se gasi.

Mjesec me još posu prahom
na dlanove sunce sleti.
Disao sam punim dahom
naučio, još voljeti.

Gospodaru, milost spusti
u pjesmi što rimom veže.
Da kaplje iz mojih usti
makar duši bilo teže.

Pjesnik uzor za vijek osta
klonio se grijeha, pića.
Volim pjesmu, da mi dosta
taj iladž za moga žića.

Autor: Said Šteta