Koga laž potstiče i draži, postaće žrtva sopstvenih laži! Ko god od istine okreće glavu, neće do neba, pašće na travu!



Jedina ispravna stvar, koju bi haški sud morao učiniti da se iskupi za svoje fatalne promašaje i makar dijelom vrati povjerenje u sebe i svoj rad, je da smijeni neodgovorne sudije i tužilaštvo tribunala na čelu sa glavnom tužiocem g. Serž Bramecom, ma koliko to bilo problematično za kontinuitet u radu tribunala. Naravno, to se neće dogoditi, već će se procesna procedura prenijeti na druge organe Tribunala, bez ikakvih garancija da će se za žrtve genocida nešto promjeniti na bolje.

Zijad BEĆIREVIĆ:Prijeteće poruke upućene 14. marta prošle i ove godine iz Višegrada “Četnici su srpska vojska koja je spremna vratiti srpske teritorije” su otvoreni akt agresije i nagovještaj spremnosti za novi genocid. Zajedno sa aktivnim i rezervnim sastavom policije Rs, oni su direktna otvorena prijetnja, kojoj se ne može suprostaviti malobrojna regularna armija BiH. Njihovo divljanje Srebrenicom, kojim su ovih dana obilježili oslobođenje svog lidera, uz povike da će “ponovno klati”, ledi krv u žilama malobrojnim Bošnjačkim povratnicima, ali to kao da se ne tiče odgovornih vlasti. I Prijedorski četnici ovih dana likuju i slave oslobađajuću presudu Šešelju i pod motom “Pobjednik” prikupljaju mu potpise podrške. Uz sve to, Dodik i srpske vlasti Rs otvoreno jačaju, naoružavaju i omasovljuju četnički pokret, a vlasti BiH šute kao da se to događa nekim drugim ljudima u nekoj drugoj državi.

Neka se srame haške sudije, ako znaju za sram- već dvadeset godina svijet upire prst na Srbiju i genocidnu Republiku srpsku, u bošnjački egzodus koji krvavim vodama Drine, Une, Sane, Bosne… sjedinjuje dva bh stoljeća, dok u bolu i očaju gledamo gomile leševa, zgarišta, logore, raskopane masovne grobnice, kolone izbjeglica i još uvijek krvavo nebo iznad Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Bosanskog Novog, Bijeljine, Bratunca, Foče, Rogatice, Sokoca, Višegrada, Vlasenice, Zvornika, Sarajeva, Brčkog…Gledamo prostore i sumorno nebo iznad njih, na kojima je rađana i rasla stoljetna Bosna, uvijek napadana od dušmana, a branjena i odbranjena od njenih vjernih sinova.
Danas je opet na tim prostorima 5.000 lokacija masovnih, zajednčkih i pojedinačnih grobnica, naviše u okolini Foče, Višegrada, Vlasenice, Rudog, Ćajnića, Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Prijedora…, u kojima porodice žrtava traže svoje najdraže, da pruže mir i spokoj njihovoj duši, a sebi nađu utjehu.

Tomašica namjerno zaboravljena



Još uvjek nas bolno sjećanje vraća na vrijeme kada je masovnu grobnicu Tomašicu kod Prijedora, sa blizu 800 bošnjačkih žrtava, posjetio predsjednik Haškog tribunala g. Theodor Meron ( koja za Haški sud ni danas nije predmet interesovanja). Zaprepašćem onim što je vidio, (a vidio je nebrojene ljudske kosture, gomile lobanja i kostiju), izjavio je “da stoji “pred hororom”, a horror kao djelo srpskih agresora nije bio samo u Prijedoru, već širom BiH, na svim prostorima koje su srpski stratezi planirali priključiti budućoj Velikoj Srbiji. U procesu Karažiću Tomašica je namjerno zaboravljena i ostavljena. Možda zato što je masovna grobnica Tomašica je samo jedna crvena krvava tačka na jedinstvenoj mapi BiH ispunjenoj sa više hiljada krvavih crvenih tačaka koje označavaju masovne grobnice, kao što su “Crni vrh” kod Zvornika sa 629 eksumiranih Bošnjaka, “Jakarina Kosa”sa 323 Bošnjaka …Za Haški sud nije značilo ništa 2.008 ekshumiranih bošnjačkih ostataka u Prijedoru (a za 1000 se još traga), 456 ekshumiranih u Rogatici na 182 lokaliteta… Za haški sud ništa ne znače masovne grobnice i javne lomače svirepije od onih u Španiji u doba inkvizicije, kao što je na Bikavcu kod Višegrada kuća “živa lomača” ili “kuća užasa”, u kojoj je spaljeno 70 bošnjačkih civila… U svome tome Haški sud pravi se lud i nije ga stid, zatvara oči i ne vidi genocide. Haška suđenja se nastavljaju u nedogled i sve češće ubijaju nadu i donosa razočarenja.

Šešelj oslobođen optužbi



U vrijeme izricanja oslobađajuće presude Šešelju, po svih 9 tačaka optužnice, sjetimo se da je Šešelj optužen za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja u periodu od 1991 do 1993.godine u Hrvatskoj i BiH. U pritvorskoj ćeliji haškog suda je od 23.2.2003.godine, a proces protiv njega traje od 2007.godine. Tribunal ga je u novembru 2014. uz garanciju Srbije “privremeno” pustio da se liječi s objašnjenjem da ima rak i da mu je ostalo 6 mjesci života. Ta notorna laž lansirana je iz najviše svjetske instance pravde, a da se niko nije ni počešao po glavi. Umjesto da se bori za život, Šešelj je tada provokativno i prkosno poručio “u Srbiju dolazim da se svetim ne da se liječim”. Haškom sudu, koji je već davno oguglao na prigovore bošnjačkih žrtava, ni tada nije smetallo a ne smeta ni sada što je od sebe napravio karikaturu za porugu i potsmijeh. Upravo zbog toga, od tužbe protiv Karadžića i tužbe protiv Šešelja, u drugostepenom postupku koji slijedi za godinu dvije, ne može se očekivati ništa više, nego nove političke smicalice, sa više nepravde i lakrdije.
Šešelj s pravom slavi i likuje. Ne samo što je namagarčio i ismijao najvišu sudsku istancu svijeta već stekao uslove da zatraži 14 miliona eura obeštećenja, s kojima će moći finansirati svoje buduće genocidne projekte. A o obeštećenju porodica žrtava i naknadi ratne štete bh državi u BiH se ne može ni razmišljati, jer za svaki takav pokušaj, koji dijelom utiče i na obnovu tužbe protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid, treba konsenzus triju naroda koji je po nakaradnom Dejtonskom ustrojstvu neostvariv.
Oslobađajućom presudom Šešelju ostaju potpuno zaboravljeni šešeljevi “Bijelio orlovi” i zločini koje su počinili, a ohrabruje se četnički poktret Srbije i Rs i potstiču za nove djelotvorne akcije.

KO VJERUJE U HAG - ODNIJEĆE GA VRAG! Samo naivan i lud, vjeruje u Haški sud! Ako postoji vrag – onda je to Hag! Manite se ljudi Haga, držite se vraga!!!??? Ko god bude pravdu čekao iz Haga, izgubit će vjeru, izdaće ga snaga! Pravde nema, neće je ni biti, dok se žrtva proganja, a zločinac nagrađuje i štiti. Svijet mora da zna i treba da shvati, kriv danas uživa, a nevin strada i pati. Mržnja je svima potrebna nama- šta će nam ljubav da srca slama!??? Ljubav ti neda iz srca ići, sa mržnjom možeš do cilja stići! Bez grižnje savjesti, srama i stida, Hag postade sponzor Bošnjačkog genocida! Četnici mogu da likuju i slave, dobiše za suvenir bošnjačke glave! Bosna je naučila da strada i pati, mora naučiti da uzvrati! Otiće četnici, nestaće i Haga, ostaće nam Bosna mila i draga. Burlington, 31.marta 2016

Laž ili istina o Šešeljevoj smrtnoj bolesti?
Moglo bi se s pravom reći da su presude Haškog suda samo u početnoj fazi rada bile donekle adekvatne težini počinjenih djela, a na sve kasnije bilo je političkog uticaja i to ne u korist žrtava, već za ljubav i za račun počinilaca zločina. Kasnije razočaravajuće presude, praćene smanjivanjem vremena izdržavanja kazne, do kraja su devalvirale ulogu suda i počele dovoditi u pitanje svrhu vođenja skupih procesa.

Nakon nebrojenih provoklacija koje je Šešelj demonstrirao u sudnicama Haškog suda, posebno je bilo provokativno i simptomatično, na granici ironije, Šešeljevo puštanje iz zatvora zbog teške bolesti sa smrtnim ishodom, koja nikad nije ni potvrđena ni demantovana. A Šešelj bio zdraviji nego ikad i vrijeme odmora iskoristio za demonstriranje četničke ideologije. U daljem toku četnički vojvoda Šešelj je nastavio voditi spridačinu sa haškiim sudom, odbijati naloge suda i prkositi. Rezultat toga je bio da se Sud osjetio nemoćan da ga osudi ni za jednu od 9 tačaka optužbe, iako je argumentovano jasno da je on bio jedan od glavnih ideologa i nosilaca udrženog zločinačkog poduhvata, koji je u BiH i danas na djelu.

Ohrabreni četnici otvoreno prijete novim genocidom
Žalosno je i upozoravajuće što najodgovorniji za mir u svijetu neće da vide da ozbiljnu otvorenu prijetnju Bosni i Hercegovini, Bošnjacima, miru na Balkanu i Evropi predstavlja 300.000 Ravnogorskih četnika, koji podržani četničkim pokretom Srbije i potsticani Miloševićevo-Šešeljovom ideologijom, žare i pale Bosnom i Hercegovinom. Oni su vojna oružana sila Rs. Njihove prijeteće poruke upućene 14. marta prošle i ove godine iz Višegrada “Četnici su srpska vojska koja je spremna vratiti srpske teritorije” su otvoreni akt agresije i nagovještaj spremnosti za novi genocid. Zajedno sa aktivnim i rezervnim sastavom policije Rs, oni su direktna otvorena prijetnja, kojoj se ne može suprostaviti malobrojna regularna armija BiH. Njihovo divljanje Srebrenicom, kojim su ovih dana obilježili oslobođenje svog lidera, uz povike da će “ponovno klati”, ledi krv u žilama malobrojnim Bošnjačkim povratnicima, ali to kao da se ne tiče odgovornih vlasti. I Prijedorski četnici ovih dana likuju i slave oslobađajuću presudu Šešelju i pod motom “Pobjednik” prikupljaju mu potpise podrške. Uz sve to, Dodik i srpske vlasti Rs otvoreno jačaju, naoružavaju i omasovljuju četnički pokret, a vlasti BiH šute kao da se to događa nekim drugim ljudima u nekoj drugoj državi.
Sada je Šešelj na slobodi i sa više optimizma i haškog ohrabrenja može se u punoj mjeri posvetiti organizovanju, jačanju i usmjeravanju četničkog pokreta, ojačanog sa osuđenim ratnim zločincima iz BiH, koji kao slobodni građani žive na teritoriji Srbije, kao što su: Mirko Todorović (osuđen na 13 g), Momir Savić na 17.g., Boško Lukić na 12 g, Novak Đukić na 20 g, Miloš Zekić…

Česte afere potresale Haški sud
Ne zaboravimo da su Haški sud od početka rada potresale afere, jer se neke sudije nisu mogle složiti sa načinom rada suda. Poštene i nepodmitljive sudije pokušavale su odoljeti političkim uticajima koji su na njih vršeni sa više strana i nisu mogle prihvatiti da sude bošnjačkim žrtavama a oslobađaju odgovornosti Srbe koji su na matrici udruženog zločinačkog poduhvata na širem području bh počinili teške zločine, uključujući zločine genocida nad Bošnjacima. Zato je iz suda istupio danski sudac Fredeik Harhof, zato je napadana, proganjana, osuđivana a prilikom izricanja presude Karadžiću i uhapšena g. Florence Hartmann, koja je samo željela reći istinu koju je spoznala, da je svi čuju i shvate. Dugo vremena se polemisalo o uništavanju dokaza o počinjeniom zločinima pohranjeniom u arhive haškog suda, u vrijeme kada je sudom upravlja Karla del Ponte.

Za osudu srpskog zločina nije dovoljna pojedinačna odgovornost
Sve ovo i desetine hiljada validnih dokumenata, izjava, svjedočenja koji argumentovano govore da se Srbija po jasno prepoznatljivoj metodologiji od 1991.godine spremala za uništenje cijelog Bošnjačkog naroda u BiH ili većeg njegova dijela, nije bilo dovoljno sudijama haškog suda da prepoznaju očitu osvajačku i genocidnu namjeru, iako se to vidno efektiralo na cijelom teritoriju BiH ( posebno na području darovanom srpskom agresoru kao nagradu za uspješno provedenu strategiju pogubljenja i etničkog istrebljenja bh muslimana) kroz blokadu medija, saobraćajnica, prisilno oduzimanje imovine, uskraćivanje hrane, izgladnjivanje, kroz ubijanje, palenje, silovanje, mučenje, proganjenje, držanje u logorima, spaljivanje živih tijela. I pored svih tih dokaza i argumenata, desetak godina nakon diskutabilnog prekidnja procesa Miloševiću, i niza procesa kojima se pokušavaju izjednačiti krivice agresora i branioca, agresor i žrtva stavljaju se u istu razinu, Karadžić se oslobađa prve tačke optužbe, a Šešelj se oslobađa svih 9 tačaka optužnice.
Svi u svijetu znaju ko je imao vojnu silu, koja je devedesetih bila sedma sila svijeta, ko je imao novac sa kojim je plaćana okupatorska vojska i pod čijom su komandom formirane i djelovale bronje paravojne formacije. Zna se da je Srbija plaćala oficire i sa preko 90 posto finansirala RS.
Ponašanje Srbije i Rs, njihovih vlasti i lidera, tokom agresije i danas, pokazuje da im pored pojedinačne odgovornosti za počinjene zločine od strane nekoliko hiljada počinilaca pripada i kolektivna krivica, jer velika većina u Rs i ne mali broj u Srbiji i danas podržava ideologiju Miloševića, Šešelja, Karadžića, Mladića, Plavšićke, Krajišnika… u kojoj je i danas preovlađujući potsticajni govor mržnje sa kojim je Šešelj kuražio, inspirisao i naoružavao mržnjom i oružjem četničke korpuse i pokrenuo ih u zločine…uz poruke “da se balije i pagani odstrane iz Zvornika…”
Nikad se ne smije zaboraviti da je Srbija planirala i zacrtala Veliku Srbiju na račun BiH i Bošnjaka i sa tim ciljem krenula u genocidni rat. Upravo zato Miloševiću ne prigovaraju što je pokrenuo i vodio nepraverdan osvajački rat protiv prvih komšija, već zato što ga nije dobio.
U reakcijama na oslobađajuću presudu Šešelju posebno je zanimljiv komentar premijera Srbije Vučića- koji u koži jagnjeta (uvjeren da smo mu zaboravili sve ono što je radio i govorio do jučer - uključujući rušenje Rezolucije o Srebrenici u UN), u svom poznatom stilu da jedno govori iznad stola a drugo radi ispod stola, poručuje svjetskoj javnosti da jednako poštuje srpske, hrvatske i bošnjačke žrtve i najavljuje oštar otpor politici i ideologiji radikalnog Šešelja, koja po njemu Srbiju vraća unazad.

Haški sud je pao na ispitu zrelosti
Pred hasškim sudom do sada je pokret process protiv 161 osumnjačenog za ratne zločine, a u 87 slučajeva su donesne konačne presude, od kojih su mnoge bile razočaravajuće.



U slučaju BiH haški sud i njegove neodgovorne sudije, potpuno su ignorisale svima poznatu činjenicu da nema rata i agresije koji nisu više godina pripremani. Za agresiju Srbije na BiH, pripremanu desetak godina prije nego je izvršena, znali su svi osim onih koji nisu htjeli da znaju- odgovornih sudija haškog suda. I nije agresija vršena samo 92-95, Srbija i sada vrši agresiju i lijepi se uz BiH kao hobotnica. Svi u svijetu znaju da je Srbija od prvog dana nakon Titove smrti krenula u ofanzivu. Svi u svijetu su vidjeli transportere, tenkove i vojsku kako preko Rače prelazi Drinu i ulazi u Bosnu kao u svoju avliju. Svi su ih vidjeli kako pale, ubijaju i kolju. Svima je poznato da je na području koje sada pokriva RS do rata živjelo blizu 500.000 Bošnjaka, a sada ih je manje od 150.000. U Srebrenici su živjela 27.572 Bošnjaka, a sada ih je manje od 8.000. U Bratuncu je živjela 21.000 Bošnjaka, a sada ih je 9.500. Isto ili još gore stanje je u Foči, Zvorniku, Višegradu… U Prijedoru je do rata živjelo 49.000 Bošnjaka, a sada ih je manje od 25.000. Isto ili gore stanje je u drugim gradovima Rs u kojima su živjeli Bošnjaci, posebno u Banja Luci gdje je živjelo 28.000 Bošnjaka, a sada ih je svega 8.000. Ova katastrofalna etnička slika za haške sudije očito nije imala nikakav značaj pri utvrđivanju obima zločina i genocidne namjere srskog agresora.
Zar je moguće da se u 5 godina ratne agonije i preko 20 godina istrage nije mogla prepoznati uloga Srbije u ratnim zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima i zločinima genocida počinjenim nad Bošnjacima BiH?
Haški sud nije želio da vidi da je najveći dio BiH još i danas postgenocidno društvo, u kojem su svi osjetili teret rata, ali su samo Bošnjaci devastrirani. Umjesto da pomognu brz oporavak zemlje pravednim procesima, počeli su nas navikavati na vladavinu srpskog terora, pristupivši strategiji izjednačenja krivice, kojom su napadnute i obezvrijeđene sve ličnosti koje su nešto značile u odbrani BiH od agresije.
Nakon fatalnih propusta i neoprostivih grešaka u najvažninjim sudskim procesima u svijetu nakon Nurnberga (nedopustivih i za niže nivoe sudske vlasti), Haški sud bi morao neodložno sagledati svoje greške i preispitati svoju odgovornost pa i svrhu daljeg postojanja tribunala. U više slučajeva se pokazalo da neke od sudija haškog suda nisu dorasle ulozi koja im je povjerena. Umjestio da temeljito pripremi i potvrdi optužbu (za koju je imao preko 10 godina) i dosudi pravednu kaznu optuženim za počinjene najteže zločine čovječanstva, sud je profanisao ulogu suda, sebe izvrgao ruglu i osudi, ugrozio ugled i status najvažnije sudske instance u svijetu.
Presuda Karadžiću i presuda Šešelju je sramota za Hag, a uvreda za žrtve. Potsticanje na zločine kažnjivo je po međunrodnoj Konvenciji o zločinima čak i onda kada zločini nisu počinjeni, a oni su kontinuirano bili važno Karadžićevo i Šešeljevo oružje u svim etapama agresije. Presuda Karadžiću je novi genocid nad žrtvama genocida i nad državom BiH. Nakon sramne presude Karadžiću sa kojom je oslobođen odgovornosti za prvu i najvažniju tačku optužnice državi BiH i bošnjačkim žrtvama genocida zadan je još jedan smrtni udarac. Karadžić je nagrada Republici srpskoj i novi kamen temeljac u njene genocidne temelje, a Šešelj priznanje i nagrada Srbiji.
U procesu Karadžiću posebna odgovornost pada na tužilaštvo suda, koje pored toliko dokaza i argumenata nije uspjelo ili nije smjelo dokazati prvu i najznačajniju tačku optužnice. Sa sramnom Karadžićevom presudom Haški sud je pao na popravni, a oslobađajućom presudom Šešelju pao na ispitu. Izgubljeno je 20 godina, a žalbeni postupci po ovim prvostepenim presudama nakon svega što se u sudu do danas događalo ne bude nadu da će istina izići na vidjelo, da će počinioci zločina biti adekvatno kažnjeni, a država BiH i žrtve zločina i zločina genocida dobiti satisfakciju i obeštećenje. U tom kontestu sve manje je značajna i presuda koja će 2017. godine biti izrečena Ratku Mladiću, jer bi i ona mogla biti ekvivalent neke političke nagodbe.
Mnogi u regionu i mnogi u svijetu kritički govore o radu suda, ali se ne usuđuju reći punu istinu. Rukovodeći se načelom da ono što se dogodilo treba u što većoj mjeri zakopati u zemlji prošlosti a otkriti samo ono što se ne može nikako sakriti, Haški sud je tokom cijelog svog mandata išao na ruku agresoru i počiniocima zločina, na teret žrtava.
Uvredljiva za žrtve , neozbiljna, nepravedna i provokativna politička osuda Karadžiću, izrečena prije nekoliko dana sa upravo izrečenom oslobađajućom presudom Šešelju, je prst u oko haškom tužilaštvu, koje se pokazalo nesposobnim i nedoraslim da u moru dokaza i činjenica nađe one najočiglednije i ponudi ih Sudskom vijeću kao čiste neoborive argumente za osudu zločina i zločinaca. Time je umjesto presude najvećim zločinacima današnjice - Karadžiću, Šešelju… presuđeno nesposobnom tužilaštvu haškog tribunala. Time postaje upitna i svaka svrha daljeg rada ovog suda, jer on je formiran da osudi i kazni zločin i njegove počinioce, a on u mnogim slučajevima radi suprotno, kažnjava žrtve a oslobađa počinioce zločina, i time nanosi sramotu sudstvu i krnji ugled svjetske pravde.

Haški sud izbjegao prepoznati genocidnu namjeru
Pravda je i ovaj put, kao u brojnim ranijim procesima, izigrala očekivanja žrtava i zaobišla istinu. Nije htjela vidjeti genocidnu namjeru, iako je sve što se u BiH dogodilo deset godina prije i u pet godina agresije na BiH bilo isključiva i nedjeljiva komponenta baš te genocidne namjere, koja ima svoje ime, prezime. Sud nije potvrdio namjeru genocida iako su tragovi genocida i danas očiti širom BiH.
Presude izrečene Karadžiću i Šešelju potvrđuju pravo na genocidnu namjeru i na genocidna djela. One su podrška nastojanju Srbije da svom treritoriju priključi teritorij Rs. Genocidnu namjeru prepznali su svi u svijetu već prvih godina agresije samo nije prepoznao haški sud ni 25 godina kasnije. A kako je ta genocidna namjera ostvarivana, postoje djela, svjedoci i posljedice. To je preko 100 hiljada mrtvih, preko 2 miliona protjeranih, više hiljada silovanih; spaljena naselja, opljačkana i uništena privreda, logori smrti, nebrojene i još skrivane masovne grobice sa još desetinom ljiljada onih za kojima se traga. U svemu ovom sud nije htio prepoznati genocidnu namjeru, čak ni kad je pritisnut nebrojenim argumentima morao prepoznati Srebrenički genocid… ako već ne i genocide u Višegradu, Zvorniku, Prijedoru...Oslobađajućom presudom Karadžiću po prvoj tački optužnice ( genocidi u 7 bh opština ) Haški sud se potpuno svrstao na stranu srpskog agresora i priznao pravo Srbiji da može nekažnjeno prisvajati teritorij susjeda, a sa oslobađajućom presudomn Šešelju Srbiji je dat znak da nastavi ekspanziju raspoloživim sredstvima.

Bošnjaci ne smiju nikad zaboraviti
Zapad uporno traži od nas Bošnjaka da zaboravimo prošlost i ostavimo je iza seba, da se okrenemo budućnosti. To im zadovoljstvo ne smijemo nikad priuštiti. Prošlost će uvijek biti dio naše sadašnjosti i budućnosti. Istina je, moramo se trgnuti iz agonije, usmjeriti se prema budućnosti, ali ne da bi zaboravili šta nam se dogodilo i ko nam je iza leđa, već da bi znali šta nam je dalje činiti za bolji život nas i budućih generacija.
Neka se stidi svijet, neka se srame UN, neka se pogledaju u ogledalo SAD i EU. Svi oni su punih pet i kusur godina gledali i vidjeli šta se u BiH događalo od 1990 do 1995.godine. Svi oni su svjedoci šta se u BiH dogodilo u dvije decenije postejtonskog perioda, i šta se događa danas.
Najveća zabluda BiH i njenog najbrojnijeg naroda Bošnjaka je što su u toku agresije i svih ovih 20 postejtonskih godina čekali i nadali se da će im Zapad pomoći, da će svjetska pravda preko Haga i Brisela naći pravu mjeru da kazni počinioce zločina i dadne satisfakciju žrtvama. Da je Zapad htio da pomogne Bosni i Bošnjacima, zaustavio bi srpsku agresiju već u samom startu ili 1990.g. Pojedine zemlje zapada trznule su se i počele dijelom suprostavljati tek onda kada su osjetile da bi njihovi interesi mogli biti ugroženi. Od Zapada Bosna može dobiti samo rižu i makarone, što je dobivala i do sada. Najveći dio finansijske pomoći koju je svijet dao potrošen je za izgradnju srpskih naselja u svim okupiranim gradovima Rs i za prikupljanje obavještajnih podataka preko različitih špijunskih organizacija i troškove međunarodne zajednice u BiH.
A Haški sud je u samo nekoliko martovskih dana žrtvama bh genocida zadao još nekoliko smrtnih rana.