Glas mujezina koji je tog 16. aprila1993.godine, kao i u vremenu prije za Bošnjake Viteza, posebno sela Ahmića bio poziv na sabah namaz, za njihove komšije Hrvate, odnosno pripadnike HVO Vitez je bio znak za početak zločinačkog pohoda koji je za cilj imao ubijanje nevinog bošnjačkog stanovništva. U još usnulo selo koje su blokirali sa tri strane sa samo jednim ciljem, ubijanja vođeni mržnjom koja parališe razum i onemogućava da se napravi razlika između dobra i zla na krajnje fašistički način koji će u historiji čovječanstva ostati zapisan kao jedan od najsvirepijih zločina protiv čovječnosti pripadnici postrojbi HVO Vitez su upali u selo Ahmiće. U samo nekoliko sati uspjeli su da iza sebe ostave pustoš, 116 ubijenih Bošnjaka, porušene dvije džamije, srušeno 180 objekata je slika zbog koje bi i najzloglasniji fašisti ostali postiđeni. Ubijali su s predumišljajem, bez milosti, s ciljem da zatru trag postojanja jednog naroda. Ubijali su samo da ubijaju, da budu glasnici i izvršioci zla, da ostave krvavu mrlju na obrazu ljudskosti, da hrvatskom narodu na leđa stave teret preteškog ratnog zločina kojeg će se teško osloboditi.

Stravičnost zločina je nemoguće sagledati i dvadeset tri godine poslije, 116 imena je teško za izgovoriti, a ne za ubiti. Bojovnici HVO su se baš potrudili za iza sebe ostave najmračniji trag koji na njihovo zlo i danas upućuje. Od 116 ubijenih je i 11 djece, među njima i tromjesečna beba Sead Ahmić, čiji posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Pored tijela tromjesečne bebe porodice žrtava 23 godine poslije zločina tragaju za još 29 posmrtnih ostataka svojih najbližih koji su žrtve ustaškog ratnog zločina. Komšije Hrvati nisu smogli moralnog dostojanstva da priznanjem i osudom zločina i poklanjanja žrtvama, kao i otkrivanjem mjesta gdje su skrivena tijela ubijenih Bošnjaka njih 30 za kojima se još uvijek traga speru teret kolektivne odgovornosti. Umjesto da se operu od ovog zločina, da odricanjem od istog kažu da nije počinjen u ime hrvatskog naroda, Hrvati i danas to ne čine, nego čak šta više uz najviše počasti dočekuju presuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, kojem je Međunarodni sud u Hagu izrekao kaznu od 25 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti, a tiče se zločina u Ahmićima. Veličati zločinca je jednako počiniti zločin, jer to je poruka odobravanja, što direktno upućuje na kolektivnu a ne pojedinačnu odgovornost. Ne znam da li je Hrvatski narod svjestan bremena zločina koje je ponio na svojim leđima?



I dok Hrvati slave zločince, dotle žrtve pokušavaju da nađu mir, da pravdom zadovolje osvetu. Međutim, i kad je riječ o zločinu u Ahmićima pravda je ostala nedorečena, sud u Hagu je izrekao kazne samo za dvije osobe, što se kosi sa svim moralnim i pravnim načelima. Zar je moguće da samo dvije osobe mogu biti odgovorne za ubistvo 116 ljudi koje se desilo u nekoliko sati, naravno da ne može, što govori da su i danas okorjeli zločinci, fašisti i ubice na slobodi, da se smiju žrtvama, da slobodno uživaju u svojim počinjenim (ne) djelima zločina koji je ravan Hitlerovoj teoriji i praksi.

Poslije dvije trećine odslužene kazne zatvora ratni zločinac Dario Kordić je pušten na slobodu i sa svojom porodicom nastavlja život, kao da ništa nije kriv. U njegovoj biografiji presuda za zločin protiv čovječnosti u vremenu poremećenih vrijednosti neće predstavljati mrlju nego će biti dokaz žrtve za hrvatsku stvar u BiH. I dok zločinac Dario Kordić uživa počasti hrvatskog naroda, kao heroj, dotle će svake godine 16. aprila mještani Ahmića da se sjećaju na gnusni zločin kojeg počiniše nad njima njihove komšije. Dok Hrvati zločin prikrivaju aplauzom, dotle se još uvijek čuje posljednji plač Seada Ahmića tromjesečne bebe koju dadoše ubiti zbog „ugroženosti hrvatskog naroda“. Po njihovim mjerilima je tromjesečni Sead Ahmić bio prijetnja opstanku Hrvata na ovim prostorima. Zločin će se zvati zločinom, ma koliko god ga negirali. Broj od 116 ubijenih će od 16.4.1993.godine do kraja svijeta i vijeka biti opomena i pouka da je mržnja najteži oblik bolesti, da je izmišljena ugroženost u stvari povod i opravdanje za zločine koji imaju nesagledive posljedice. Njih 116 ubijenih su vapaj da se nikad i nikome ne ponovi. Neka Ahmići budu čas istine, lekcija iz koje treba da učimo da je ubiti drugog najveći znak slabosti i kukavičluka, da je ne prihvatiti različitost najveći oblik primitivizma i siromaštva.



April je mjesec dvadeset tri godine poslije, Bošnjaci Ahmića su ustali iz pepela, rodio se novi život na mjestima gdje je smrt gradila svoj dom, s munara dviju ahmićkih džamija oglašava se ezan koji poziva na molitvu, i ovog puta je zlo izgubilo bitku...

Ahmići su predivni, okićeni beharom nude smiraj očima, kod putnika bude smisao za ljepotom, i ako sve život vratio u normalu, svakim sabahskim ezanom u dušama mještana Ahmića javlja se bol koja budi sjećanja na dan kad je ezan za sabah bio znak da komšije Hrvati krenu sa ubijanjem. Bilo, ne ponovilo se!!!