Kada je papa Pio II. u junu 1459.godine sazvao skup svojih katoličkih kraljeva, kardinala i biskupa u Mantovi u Italiji, na tom skupu njemu je bio glavni cilj animirati i pripremiti vojsku i stati na čelo kršćanske-katoličke vojske koja je, po njmu i njegovim kardinalima, trebala da istrijebi tu ''herezu'' kojom su opoganili narod u Hrvatskoj i Bosni. Ako se uzme vrijeme njegovog animiranja 1459. u Bosni su bili Bošnjaci sami sa sobom, jer se njihova ranija organizovanost u Rimskom carstvu u kome su bile: Njemačka, Češka, Mađarska, Bosna, Slovačka, Južna Austrija, Hrvatska sa Slavonijom, a sve kao države u avarskom sistemu vlasti, raspada, i sve iz razloga katoličkog zauzimanja-osvajanja nekih od ovih zemalja.

Iz navedenih razloga-raspada Rimskog carstva, u tom vremenskm periodu, Bosna se tek uključila u zajedničku Islamsku državu-Osmansko carstvo, koju formiraju muslimani Balkana i to zahvaljujući turskoj ulemskoj porodici Osmanovićima. U ovu zajednicu, u istom periodu kada i Bosna, biće uključene Južna Austrija, Hrvatska i Mađarska tako da su sve do njihovog rušenja od strane evropskih a potpomognuti domaćim katolicima 1683. godine egzistirale kao muslimanske države
U Bosni, u tom istom istom periodu, nije bilo uređene islamske vojske, po kasnijim principima organizovanja iste, a nije bilo ni Turaka, osim što su Osmanlije već od 1389.g. a možda i prije 1371.god. na principima šerijeta, organizovali, među Južnim balkancima i srpski muslimanski narod, tamo u Srbiji, za odbranu od neprijatelja-evropskih katolika koji je uveliko prijetio, a u Bosni će, nakon ulaska Bosne u Zajednicu islamskih zemalja, na timarskom principu početi organizovati i bosanske muslimane kako bi ih uključili u zajedničku islamsku vojsku. Tada, pojedini ugledni muslimani svoju mušku djecu prispjelu za šklovanje šalju u Tursku i tamo ih osposobljavaju za vojnu službu kako bi se mogli organizovano braniti od nadirućih evropskih katolika. Među njima je bilo Hrvata, Bošnjaka, Mađara i Srba. I treba da znamo da su u tom periodu kako Hrvati, tako i Mađari, Srbi, i Bošnjaci kao narod bili većinski islamske provenijencije, a da su svi bili na udaru evropskih katolika. Situacija, u smislu religioznosti ovih naroda, se izmijenila onda kada su svaka od ovih država postale k(h)rišćanske i kada su iz istih prognani muslimani, a oni što su ostali da žive u svojoj državi morali su se pokatoličiti. Osvajanje i pokatoličavanje evropskih muslimana jedino se nije dogodilo u Bosni, kao i u Albanij. Bosna će sve do 1878. godine egzistirati kao islamska država, a nakon zauzimanja od Austrougarske egzistirat će kao parlamentarna demokratija. Iz tih razloga bosanski muslimani-Bošnjaci, njeni povijesni graditelji, nisu prognani, ali ih je velika većina iz religioznih razloga migrirala u Južne Balkanske zemlje, a među njima najviše u Tursku.

U periodu uspostavljanja Zajednice islamskih država - Osmansko carstvo, hrišćani pravoslavci, u dijelu Balkana, nisu imali niti jednu uređenu državu na svojoj vjeri i iz tih razloga nisu bili nikakava opasnost za Balkanske islamske države. Hrišćani Balkana živjeli su sa muslimanima, radili na njihovim imanjima i na taj način obezbjeđivali sebi i familiji egzistenciju. Imali su svoju vjersku samoupravu, nisu išli u rat sa muslimanima a protiv kršćana i jedina obaveza prema islamskoj državi bio je ratni porez-đizija. Oni će tek, kada su postali brojni, početkom XIX. stoljeća početi dizati bune protiv islamnske vlasti osokoljeni katoličkim progonima muslimana, ali i formiranjem pravoslavne Rusije i tek u XIX stoljeću po porvi put uspostavljati vlast na pravoslavlju i to zahvaljujući savezu katoličkih zemalja Evrope i Rusije, a sve u cilju rušenja islamske vlasti.

Nakon 4 godine, iza katoličkog skupa u Mantovi, dakle 1463.g. muslimani Balkana imaju organizovanu i svoju vojsku i te godine muslimanska vojska Balkanskih država, predvođena sultanom Fatihom stigla je u Bosnu i ne kao osvajačka vojska nego kao vojska Balkanskih muslimanskih država koja je kao legitimna vojska muslimana trebala da brani muslimane Balkana od napada katolika, i sve iz razloga da bi spriječili njihove upade na ove teritorije i progonjenje muslimana Balkanskih zemalja, a ne nikakva osvajanja kako učimo u našoj povijesti.

Bosanski muslimanski narod je i ranije kroz tzv. Avarski period vladannja bio organizovan u vojne redove ne starom avarskom principu sa svijim vođama-šeihovima, na Jugu; hercegom Stephanom Kosačom , na Istoku sa Radakom Pavlovićem, u Dalmaciji sa Stephanom Tvrtkom, na zapadu sa Talovcima, a na sjeveru; Ajvaz Dedom, pa možda i Stephanom Ostojom-Tomašem, mužem od Katarine, a kćerkom od Hercega, jer se nešto kasnije i njihov sin Žigmund-Ishak uključio u muslimansku vojsku i po ocu dobio i prezime-Kraloglu. Njegovo prezime govori da je iz kraljevske porodice, a kako se školovao u Islambulu i postao ugledna vojna muslimanska ličnost, zaključujemo da je iz muslimanske porodice. Takođe i sestra njegova Katarina-Emina bila je udata u Skoplje i tamo joj kao muslimanci, nakon smrti, napravljeno turbe.

Međutim, kako se katolici Evrope udružuju, a sve u cilju progona muslimana, ova vojna orgaizovanost muslimana Bosne nije davala garanciju opstanka muslimana u Bosni i zato se Bošnjaci udružuju sa ostalim muslimanima Balkana, Južne Austrije i Mađarskom u jednu veću i organizaciono sposobniju muslimansku zajednicu-Osmansko carstvo, zahvaljujući ulemskoj porodici Osmanovića koja će i davati sultane-careve ove zajednice kroz sva dalja vremena (Danas, isto tako, Bošnjaci žele da promijene svoj državotvorni status ulaskom u NATO i Zajednicu evropskih država, i normalno, kao i u davna vremena, iz bezbjedonosnih razloga).

Nikakvo osvajanje, od strane Turske, nije bilo po srijedi. Zašto, nezadovoljni kažu: ''Bosna je šutke pala''? Prije svega, Bosna nije pala, jer je u to vrijeme njen najmnogoljudniji narod njeni Bošnjaci muslimani odlučio da se udruži u veću islamsku državu koja bi mogla biti garant njihovom opstanku u Bosni, a oni drugi koji su bili u Bosni bili su u manjini, nisu imali vlast i za njih je Bosna, kao, šutke pala. Dakle, ova tvrdnja je od onih istih koji tvrde da je Bosna osvojena od Turaka, jer nije bilo nikakvih sukoba kada je muslimanska vojska u kojoj je bilo i Bošnjaka, pod komantom sultana El.Fatiha, ulazila u Bosnu i da bi opravdali svoju tvrdnju o padu Bosne pod Turke, onda izmišljaju onaj iskaz: ''Bosna je ćutke pala''.

U državi, koja je formirana nakon I svjetskog rata i poslije toga u Jugoslavijama, kada se Bošnjaci, za Srbe, Hrvate i Slovence, ne smatraju narodom, Srbima i Hrvatima, ali sada kao k(h)ršćanima, omogućeno je da pričaju i pišu u povijesti onako kako žele uključujući sve u kršćansku matricu. I doista, i jedni i drugi, pišu iz povijesti ono što žele negirajući Bošnjake u svakom povijesnom pogledu.

Kako sve to prevazići? Vrijeme je da Bošnjaci pođu logički razmišljati te da prestanu učiti iz povijesti sve te nakaradosti koje su nam servirane u zadnjih 100-tinjak godina od naših negatora. Kada se nismo ni zašto iz povijesti ni pitali, te prihvatanjem te činjenice o našem negiranju da radimo i djelujemo pod motom: Mogu pisati i neka pišu što hoće, kao što i rade lažirajući povijest, ali jednom će morati na naše pisanje o istiniotoj povijesti prihvatiti istinu; da je Bosna voljom svog dominantnog naroda, islamske provenijencije, ušla u sastav Hilafeta nazvanim Osmansko carstvo.
Dakle, da nije bilo nikakvog osvajanja Bosne od strane Turaka, jer da to nije uradila-ušla u sastav Zajednice Islamskih država, Bošnjacima, koje su katolici nazivali kao i Italijanske muslimane-patarenima, a počesto i diskreditirajući, s vjerskog aspekta, nazivom: heretici, bi bilo isto kao sa katarima-Francuzima, muslimanima, patarenima-Italijanima, muslimanima, alibigenezima-Francuzima, muslimanima, kasnije Špancima-hugenotima, muslimanima, Hrvatima-patarenima, muslimanima, Mađarima-kumanima, muslimanima, Nijemcima-gotima, muslimanima, Česima-husitima, muslimanima... koji su, dakle, bili muslimani, a iz povijesti znate da su ih tretirali kao dualiste-heretike i svirepo ih, kao, iz tih razloga palili na lomačama, a ne da su bili vladajući i monoteističke islamske provenijencije. Dakle, vjerovanja što se tiče , sve njih, katolici su doživljavali kao heretike, tako pisali i sav taj vokabular prenošen je i na Bošnjake, a mi vazda muslimani.

To su činjenice koje mora da zna ko želi da piše u srednjim stoljećima o Evropi o Bosni i njenim narodima.
Vjersko učenje Bosanskih žitelja, dakle, onih Bogumila, bilo je mahom islamsko i na njemu su održavali vlast, jer su taj sistem uspostave vlasti, na Islamu, kod nas, još u VII. stoljeću uveli Avari kao nadgradnju na Arijanizam na kome su Bošnjaci do VII. stoljeća organizovali svoju vlast.
I tu su nas, svojim pisanjem, uspjeli zavesti, jer Bošnjaci to nisu istraživali a prihvatili njihovu tvrdnju da je prije ulaska Bosne u Zajednicu islamskih država-Osmansko carstvo, a za njih prije nego je Turska Bosnu osvojila, u Bosni narod imao kao svoju crkvu-Bosansku crkvu i kroz nju uspostavljao vlast, a kada su osvojeni od Turaka svi su prihvatili islam.Ovu teoriju plasirali su nam naši negatori, jer ako bi pisali da je tada Bosna bila islamska onda njihova teorija o kršćanskoj Evropi, od iskona, ne bi imala svoje uporište. Ovako, ovom tvrdnjom da je Bosna osvojena, Bosna kao i sav Balkan bio je kršćanski a Turci su ga osvajali.

U Bosni je, u tim vremenima, kada smo ulazili u sastav Islamskih zemalja-Osmansko carstvo, bilo i Bošnjaka katolika-franjevaca i nešto Bošnjaka pravoslavaca, kojima nije odgovaralo to što je Bosna učvrstila svoju islamsku vlast organizujući se u ovu zajednicu i kada je prekinuto islamsko vladanje Bošnjaka 1878. godine i Bosna postala država njenog naroda tri različite konfesije počeće od strane katolika i pravoslavaca Bošnjaka negiranje Bošnjačkog muslimanskog povijesnog uticaja na formiranje Bosne kao države, a sve to inicirano od Hrvata katolika i Srba pravoslavaca iz Hrvatske i Srbije koje su nešto ranije postale kršćanske države.

Za pogrešno učene, tvrdnja da Bosna nije osvajana od strane Turaka je revolucionarno, a da je to tako. potvrda ove tvrdnje je Kur'an časni: Sura II.190.i 191. kao i XXII. 39.i 78., jer se radi o islamskoj organizovanosti i islamskoj vojsci a koja svoju zakonitost temelji-kreira na časnom Kur'anu.