Šemso AGOVIĆ: Ismet mi je drag, ali mi je istina draža!

Da, uz Sokrata dodajmo još i narodnu – o mrtvima sve najbolje.
Ali, šta je ono najbolje, pitanje je sad. Od Einsteina dalje sve je relativno.

U subotu 30. aprila 2016. u Luksemburgu u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća dijaspore i Literarnog kluba Husein Bašić održan je skup u povodu deset godina od smrti pjesnika i novinara Ismeta Rebronje. Za ova dva pravna subjekta dileme nije bilo: od Ismeta Rebronje najbolje je njegovo književno i novinarsko stvaralaštvo. Zato omaž. A šta ćemo sa onim najgorim, njegovim? E, pod tepih, kažu organizatori svečanosti. Na fb smo prijatelji sa njegovom rodbinom, a i svi ponekad griješimo.

Boga mi, ovo da svi ponekad griješimo nije baš bez veze. Prema Bibliji, ljudi odluče da kamenuju ženu zbog promiskuiteta, pa se neko sjeti da upitaju Isusa za savjet. Dovedoše ga na mjesto linčovanja, napraviše mu prostor pored nesretnice, a on pogleda nju, pa njene nakostriješene krvnike, koji su nestrpljivo očekivali njegovu odluku (a zna se kakvu su priželjkivali), pa povika:

- Ko je bez grijeha neka prvi baci kamen na nju!

Nastade tajac. Isus ih je samo upitno gledao, pa se masa posramljeno raziđe.

Ako je suditi prema Bibliji, naši pravni subjekti iz Luksemburga su u pravu. Ali, ne možemo miješati Ismeta i Bibliju, ne ide to.

Ismet je doduše (iz Goduše, vidi, rimuje se!) bio žestok neprijatelj bosanskog jezika. Naš jezik je srpski! – decidno je on govorio u kamere, a riječi kasnije perom ili tastaturom bilježio. To je bilo njegovo dobro djelo (za neg. bos. jez.), pa se mi ovdje držimo principa 'o mrtvima sve najbolje'.

Ismet je napravio veliko dobro djelo za sve negatore bosanskog jezika. Njima je upravo on trebao, i svi kao on: oni koji se bave pisanom riječju. Znali su – Bošnjaka baš ne dodiruje ako četnik kaže da bosanski jezik ne postoji. Ali ako to javno govori Bošnjak, i uz to novinar i pisac, e, onda ga, Boga mi, itekako dodiruje. U Bihoru kažu – mnogo mu je zajat. Bošnjaku je jednostavno preko glave da se vječito hrve sa negatorima njegovog jezika, koji ga jednom i zvanično ukidoše, one 1907. godine. Ta besmislena borba da dokazuje ono što je svakom razumnom jasno, Bošnjaka tjera na bijes. Tada on zaboravlja ko je mrtav a ko živ, i oplete po ciniku i i hipokritiku, odnosno dušmaninu svom.

Ismet je doduše (iz Goduše, vidi, rimuje se!) bio žestok neprijatelj bosanskog jezika. "Naš jezik je srpski!" – decidno je on govorio u kamere, a riječi kasnije perom ili tastaturom bilježio. To je bilo njegovo dobro djelo (za neg. bos. jez.), pa se mi ovdje držimo principa 'o mrtvima sve najbolje'. Inače smo dvije hiljade i pete o Ismetovom nasrtanju na bosanski jezik opširnije pisali OVDJE.

Ja moram reći da mi je Ismet bio drag, i da su njegova Goduša i moje Orahovo slični kao jaje jajetu; kad u akšam šetaš jednim čini ti se da si u onom drugom, a lijepo je i pisao, i za Aliđun smo na Lađevcu svake godine pjevali i košije gledali, jednom riječju – drag mi je, ali mi je istina draža.