Elmedina MUFTIĆ: Ti Gradaščevići, našeg doba su svojim djelovanjem potvrđivali opstanak Bosne i Bošnjaka. Pripadnici jedinice Crni Labudovi su za državu, vjeru i narod davali ono što je najsvetije, život. Znali su da žive u zemlji u kojoj se umire da bi se živjelo, i sasvim predano su nosili taj emanet. Svaki pedalj ove zemlje Bosne za njih je bio od presudne važnosti, išli su tamo gdje je najnezahvalnije bilo ići, tamo gdje metak hoće svakoga i gdje ne postoji vojnik sreće, nego postoje samo hrabre gazije čija srca ne priznaju smrt, nego samo znaju da postoji let iz gnijezda do zvijezda.

Crni Labudovi, elitna jedinica za posebne namjene Armije R BiH u vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na državu Republiku Bosnu i Hercegovinu predstavljala je neprobojni bedem za četnike . Snaga pripadnika jedinice Crni Labudovi nije se ogledala u posjedovanju oružja s kojim su raspolagali agresori, nego u hrabrosti kao vrlini koja ljude u opasnosti nagna da čine dobra djela. Odvažnost, u to doba golobradih mladića se ogledala u njihovoj gazijskoj borbi za istinske vrijednosti civlizacije, u njihovoj plemenitosti i neposezanju za osvetom, nego traganju za pravdom koja je dolazila u liku odbrane od agresora i zaustavljanju genocida. Mladići koji su došli iz svih krajeva Republike Bosne i Hecegovine činili su koloplet neuništivosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine.

Njihova harizmatičnost koja je ledila dah dušmanima pri samoj pomisli na susret s Crnim Labudovima je prolanazila izvor u vjeri, ljubavi i istini. Ti Gradaščevići, našeg doba su svojim djelovanjem potvrđivali opstanak Bosne i Bošnjaka. Pripadnici jedinice Crni Labudovi su za državu, vjeru i narod davali ono što je najsvetije, život. Znali su da žive u zemlji u kojoj se umire da bi se živjelo, i sasvim predano su nosili taj emanet. Svaki pedalj ove zemlje Bosne za njih je bio od presudne važnosti, išli su tamo gdje je najnezahvalnije bilo ići, tamo gdje metak hoće svakoga i gdje ne postoji vojnik sreće, nego postoje samo hrabre gazije čija srca ne priznaju smrt, nego samo znaju da postoji let iz gnijezda do zvijezda. Išli su tamo odakle su drugi uzmicali da pokažu da je hrabrost endemska vrsta među vrlinama i da je posjeduju samo odabrani. Da je hrabrost dati sebe za drugog, da je hrabrost imati nabildano srce koje kuca za pravdu i istinu. Špicasta stijena, Konjic, Igman, Krajina, Bjeljina, Teočak, Sapna, Nezuk, Nišićka visoravan samo su neka od ratišta na kojima su djelovali pripadnici ove jedinice i na kojima su u temelje ove države svoje živote uzidali Mehdin Hodžić - Crni Labud, po kojem jedinica i nosi ime, kapetan Hajro Mešić i još mnogo njih...

U vrijeme agresije su shvatili šta znači hrabrost i kao hrabri ljudi su krenuli put osvajanja slobode, za sve nas. Nisu se bojali snage jer su znali da pobjeda leži u hrabrosti, da snažni klade valjaju dok hrabri pobjede ostvaruju. Vjerovali da je pobjeda namijenjena onima koji stoje na istini, i bili su znak istine. Sanjali su miris ljiljana, kako se slobodno širi bosanskohercegovačkim poljima sa sobom noseći osvetu u liku pravde za zločince.

Danas se istim žarom bore za interpretaciju istine, svjesni da onaj čija interpretacija pobjedi će pisati nove stranice historije. Svoje djelovanje putem udruženja "Crni Labudovi" bazirali su na podizanje spomen obilježja šehidima Crnih Labudova, promicanju istine o agresiji, brigom jednih o drugima, uvezivanjem i jačanjem patriotskog duha u vremenu opće patriotske anemičnosti. Njihova posebnost se ogleda i u tome što nekadašnje gazije danas u istom stroju stoje sa svojim sinovima, koji se nalaze u istim godinama u kojima su oni bili kad ih je domovina u pomoć pozvala, uče ih da razumiju značenje hrabrosti. Danas su oni ponosni na svoje jučer, pričaju svojim sinovima i kćerima, o časti i dostojanstvu kao vitalnom stilu života. Šalju poruku svima nama, da je hrabrost vrlina, čast dužnost, dostojanstvo obaveza.

Jučer sam bila oduševljena njihovom gazijskom hrabrošću, njihovom šahidskom ustrajnošću, njihovom mudžahidskom odlučnošću. Danas sam ponosna na njihovu spremnost da krenu s onog mjesta gdje su drugi stali, da učine korake koje su nam u emanet ostavili oni prije nas i emenet koji smo mi posudili od onih koji će doći poslije nas, a taj emanet leži u sjećanju na šehide kao obavezi djelovanja, u dokazivanju istine kao primarnom cilju življenja, u jačanju jedinstva kao garantu opstanka.

Dok ima Crnih Labudova bit će i Bosne i Bošnjaka. Crni Labudovi su endemska vrsta među pticama. Crni Labudovi su i endemska vrsta među ljudima, jer su znali razumjeti riječ HRABROST.



Crni Labudovi, elitna jedinica za posebne namjene Armije R BiH u vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na državu Republiku Bosnu i Hercegovinu predstavljala je neprobojni bedem za četnike. Snaga pripadnika jedinice Crni Labudovi nije se ogledala u posjedovanju oružja s kojim su raspolagali agresori, nego u hrabrosti kao vrlini koja ljude u opasnosti nagna da čine dobra djela. Odvažnost, u to doba golobradih mladića se ogledala u njihovoj gazijskoj borbi za istinske vrijednosti civlizacije, u njihovoj plemenitosti i neposezanju za osvetom, nego traganju za pravdom koja je dolazila u liku odbrane od agresora i zaustavljanju genocida. Mladići koji su došli iz svih krajeva Republike Bosne i Hecegovine činili su koloplet neuništivosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine.
Njihova harizmatičnost koja je ledila dah dušmanima pri samoj pomisli na susret s Crnim Labudovima je prolanazila izvor u vjeri, ljubavi i istini. Ti Gradaščevići, našeg doba su svojim djelovanjem potvrđivali opstanak Bosne i Bošnjaka. Pripadnici jedinice Crni Labudovi su za državu, vjeru i narod davali ono što je najsvetije, život. Znali su da žive u zemlji u kojoj se umire da bi se živjelo, i sasvim predano su nosili taj emanet. Svaki pedalj ove zemlje Bosne za njih je bio od presudne važnosti, išli su tamo gdje je najnezahvalnije bilo ići, tamo gdje metak hoće svakoga i gdje ne postoji vojnik sreće, nego postoje samo hrabre gazije čija srca ne priznaju smrt, nego samo znaju da postoji let iz gnijezda do zvijezda. Išli su tamo odakle su drugi uzmicali da pokažu da je hrabrost endemska vrsta među vrlinama i da je posjeduju samo odabrani. Da je hrabrost dati sebe za drugog, da je hrabrost imati nabildano srce koje kuca za pravdu i istinu. Špicasta stijena, Konjic, Igman, Krajina, Bjeljina, Teočak, Sapna, Nezuk, Nišićka visoravan samo su neka od ratišta na kojima su djelovali pripadnici ove jedinice i na kojima su u temelje ove države svoje živote uzidali Mehdin Hodžić - Crni Labud, po kojem jedinica i nosi ime, kapetan Hajro Mešić i još mnogo njih...

U vrijeme agresije su shvatili šta znači hrabrost i kao hrabri ljudi su krenuli put osvajanja slobode, za sve nas. Nisu se bojali snage jer su znali da pobjeda leži u hrabrosti, da snažni klade valjaju dok hrabri pobjede ostvaruju. Vjerovali da je pobjeda namijenjena onima koji stoje na istini, i bili su znak istine. Sanjali su miris ljiljana, kako se slobodno širi bosanskohercegovačkim poljima sa sobom noseći osvetu u liku pravde za zločince.

Danas se istim žarom bore za interpretaciju istine, svjesni da onaj čija interpretacija pobjedi će pisati nove stranice historije. Svoje djelovanje putem udruženja "Crni Labudovi" bazirali su na podizanje spomen obilježja šehidima Crnih Labudova, promicanju istine o agresiji, brigom jednih o drugima, uvezivanjem i jačanjem patriotskog duha u vremenu opće patriotske anemičnosti. Njihova posebnost se ogleda i u tome što nekadašnje gazije danas u istom stroju stoje sa svojim sinovima, koji se nalaze u istim godinama u kojima su oni bili kad ih je domovina u pomoć pozvala, uče ih da razumiju značenje hrabrosti. Danas su oni ponosni na svoje jučer, pričaju svojim sinovima i kćerima, o časti i dostojanstvu kao vitalnom stilu života. Šalju poruku svima nama, da je hrabrost vrlina, čast dužnost, dostojanstvo obaveza.



Jučer sam bila oduševljena njihovom gazijskom hrabrošću, njihovom šahidskom ustrajnošću, njihovom mudžahidskom odlučnošću. Danas sam ponosna na njihovu spremnost da krenu s onog mjesta gdje su drugi stali, da učine korake koje su nam u emanet ostavili oni prije nas i emenet koji smo mi posudili od onih koji će doći poslije nas, a taj emanet leži u sjećanju na šehide kao obavezi djelovanja, u dokazivanju istine kao primarnom cilju življenja, u jačanju jedinstva kao garantu opstanka.

Dok ima Crnih Labudova bit će i Bosne i Bošnjaka. Crni Labudovi su endemska vrsta među pticama. Crni Labudovi su i endemska vrsta među ljudima, jer su znali razumjeti riječ HRABROST.
Za vrijeme agresije su bili gazije. Danas uče svoje sinove da ih naslijede.

Gazije naše neka vam je hairli 10. maj - Dan jedinice.