BIHORCI, MEŠA, DR. SMAJO I ETNOGENEZA
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 05. Jun 2016. 18:06:27

Kopa se tako po susjedovom korijenju (e, to valjda nema više niđe u svijetu), ali ne krampom i motikom, kopa se vrijeđanjem, psovkama, šovinizmom, mržnjom, genocidima... Bogami, zakopao se tako i dr. Smajo, ali on nas onako prostodušno i pomirljivo ubjeđuje – ljudi, mi smo familija, jedna velika familija: Šabotići – Bubanje, Adrovići – Đuraškovići, Babačići – Obradovići, Novalići – Popovići, Ličine – Šekularci, Račići, koji ni prezime mijenjali nisu, i da ne govorim o Koraćima...



Šemso AGOVIĆ

Dr. Smajo zna da su nakon što je ona prva ćelija - Majka došla k sebi i predahnula od iznenadnog nastanka i šoka (odakle sad ja?!) na scenu stupile evolucija i dijalektika. I nastali su ljudi, pa narodi, ne svojom voljom i ne svojom greškom, ali evo ih, tu su; valja ih poštovati. Valja nam se međusobno poštovati. Mada i nakon svega ovoga, i dalje me kopka zašto je na prvom mjestu to da smo Bihorci u srodstvu.
Moj uvaženi dr. Smajo kaže: »Pravoslavci i muslimani Bihora su iste krvi«. Ali meni nije baš jasno – šta to treba da znači? Zašto je to važno? A ja sam Bihorac, i meni jeste važno da znam zašto je to važno. Kao naučnik dr. Smajo zna da su – ne samo pravoslavci i muslimani Bihora u srodstvu, već svi ljudi, i sva živa bića na Zemlji. Sve živo nepobitno vodi porijeklo od one prve ćelije, oko čijeg nastanka nauka zasad nema jasan stav. Jedino što se zna je da su američki naučnici, istražujući taj fenomen, donijeli konačni zaključak:

»Vjerovatnoća, da je živa ćelija nastala sama od sebe ravna je vjerovatnoći da vihor divljajući nad smetlištem usput sastavi supersonični avion«. Ali, šta treba da znači da smo svi Bihorci u srodstvu? Kakav politički kontekst (ili neki drugi) treba da prati tu neminovnost?

Dr. Smajo zna da su nakon što je ona prva ćelija - Majka došla k sebi i predahnula od iznenadnog nastanka i šoka (odakle sad ja?!) na scenu stupile evolucija i dijalektika. I nastali su ljudi, pa narodi, ne svojom voljom i ne svojom greškom, ali evo ih, tu su; valja ih poštovati. Valja nam se međusobno poštovati. Mada i nakon svega ovoga, i dalje me kopka zašto je na prvom mjestu to da smo Bihorci u srodstvu.

U Crnoj Gori se ta činjenica zloupotrebljava stoljećima; to da smo nastali ovakvi kakvi smo, a u srodstvu smo, svi zajedno. Muslimani prebacuju pravoslavcima što su izdali vjeru prađedovsku (mnogoboštvo) i prešli na pravoslavlje. Pravoslavci pak uzvraćaju prebacivanjem muslimanima dvostruku izdaju vjere prađedovske – mnogoboštva, a zatim i pravoslavlja, te prelazak na islam. I tako je nastala zavrzlama, gordijev čvor, koji davi crnogorsko društvo.

Moguće je da dr. Smajo želi to vječito davljenje zaustaviti jednostavno obznanom da smo svi u srodstvu. Pa đe ćeš onda rođaka davit!

Ali, da bi se srodstvo dokazalo, mora se uzeti kramp i motika u ruke.

Kopa se tako po susjedovom korijenju (e, to valjda nema više niđe u svijetu), ali ne krampom i motikom, kopa se vrijeđanjem, psovkama, šovinizmom, mržnjom, genocidima... Bogami, zakopao se tako i dr. Smajo, ali on nas onako prostodušno i pomirljivo ubjeđuje – ljudi, mi smo familija, jedna velika familija: Šabotići – Bubanje, Adrovići – Đuraškovići, Babačići – Obradovići, Novalići – Popovići, Ličine – Šekularci, Račići, koji ni prezime mijenjali nisu, i da ne govorim o Koraćima...

Očekujem da dr. Smajo predloži jednog sveplemenskog starješinu, koji bi nas ujedinio i vratio korijenima u prošlost. Tako bi prestalo davljenje, a genocidi bi postali prošlost.


Mešu je smrt preduhitrila, pa nam nije stigao doreći – šta je htio postati


Ali, ostavimo dr. Smaja da (po njemu) na endemskoj vrsti »Bihorac svih konfesija« (endemskoj zato što se narod iz Bihora permanentno iseljava i tako rasno pročišćava) proučava hipertenziju; ipak je zdravlje najveće bogatsvo, je li tako? Latimo se mi Meše, jači je on od dr. Smaja po pitanju etnogeneze i muka koje ona nosi sa sobom. Evo, ovako je Meša o tome besjedio:

„Ni s kim istorija (a ni antropologija, prim. aut.) nije napravila takvu šalu kao sa mnom. Do juče sam bio ono što danas želim da zaboravim. Ali nisam postao ni nešto drugo. Stao sam na pola puta, zabezeknut. Ne mogu više nikud. Otrgnut sam, a nisam prihvaćen. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da budem jezero, suviše velik da me zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, neću da gledam unazad, a nemam kud da gledam unaprijed, zato zadržavam vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja”.

Eto, siromah Meša iskreno priznaje da nikako nije mogao postati to nešto za čim je žudio. Smrt ga je preduhitrila, pa nam nije stigao doreći – šta je htio postati.