Bakir Izetbegović na Kazanima položio ljiljane

Elmedina MUFTIĆ: Da li je Bakir Izetbegović želio da animira svijest Dodika i bratije i da prvi učini korak, (što je opet apsurdno, jer se u toku agresije obračunalo s komadantima koji su prekršili konvencije o pravima rata, svi koji smo preživjeli agresiju i genocid znamo šta se odigralo u Sarajevu posljednjih dana mjeseca oktobra 1993.godine već tada smo žrtvi dali njezino pravo) i pouči ga osnovnim načelima morala, što je nemoguća misija i borba s vjetrenjačama. Uzalud je učiti moralu one koji i danas nakon svih neoborivih dokaza negiraju genocid, koji ni dvadeset godina poslije agresije i počinjenog genocida nisu uspjeli da dožive katarzu i suoče se s istinom, te žrtvama genocida odaju počast koja im pripada.

Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, zajedno sa visokim dužnosnicima SDA obišao je mjesto Kazane te odao počast stradalim civilima srpske nacionalnosti, izrazio žaljenje zbog nemilih događanja i rekao da je trebao i ranije da dođe.

Ovakva gesta bi u civiliziranom svijetu sa osnovnim moralnim načelima življenja bila posve normalan čin, ali u Bosni i Hercegovnini sve ima svoju notu. U Bosni se svaki odsvirani ton čuje na različite načine, pa tako i Bakirova posjeta Kazanima, kao stratištu sarajevskih Srba.

Niko normalan ne može da opravda ubistvo čovjeka, jer za svaku grešku postoji sud i postoji pravda koju čovjek može da dodjeli, ali uzeti nekome život je samo Božije djelo u to se čovjek ne bi smio da miješa. Zašto ovo pišem, iz razloga što se zna da većina ubijenih Srba, naravno ne svi, iz okupiranog Sarajeva, na koji je svaki dan srpsko-crnogorski aggresor gađao iz svih oružja i oruđa, bili su saradnici agresora. Ali ni to saznanje nije bilo razlog da se neko ubije. I zato je pravo žrtve, iznad prava svih drugih.

Posjeta Bakira Izetbegovića i njegovih stranačkih kolega Kazanima je moralni čin, kojem se treba odati priznanje (!), ali se mora i zapitati, kako to da neki ljudi poštuju jedne žrtve više od drugih?! Žrtva je žrtva, i trebala bi da ima isti tretman, barem po ovim ljudskim mjerilima koje smo sposobni razumjeti. Ali u Bosni i Hercegovini žrtva nije žrtva. Nego se i žrtve tretiraju i vrednuju posve drugim aršinima, odnosno jednima se daje značaj nad drugima. Nečija žrtva ima vrijednost na desetine hiljada drugih žrtava, što se kosi sa humanošću, ljudskošću, a da ne govorim s Božijim principima vladanja čovjeka. Ali eto Bosna je zemlja paradoksa, pa je paradoks i to da Bakir Izetbegović i stranačke kolege nisu obišli prijedorska polja smrti koja su natopljena krvlju Bošnjaka, da nisu našli za shodno da odu u Višegrad - grad lomača, gdje su u kućama spaljivane čitave porodice Bošnjaka, kako se nikad nije obišla Foča gdje je Drina krvava tekla, jer nije mogla da se izbistri od prolivene krvi ubijenih fočanskih Bošnjaka. Zašto se nikad ne obiđu gradovi u kojima je počinjen genocid Prijedor, Ključ, Sanski Most, Vlasenica, Zvornik, Bijeljina, da se prohoda zemljom koja na svaka dva kvadratna kilometra skriva po jednu masovnu grobnicu i gdje je već otkriveno preko hiljadu masovnih grobnica. Zašto se isto ne tretira bol majke Have Tatarević s bolom majke srpkinje?! Ili zašto se isto tretiraju sinovu Majke Have koji su u genocidu pobijeni na kućnom pragu, sa sinom Srpkinje ili Crnogorke kojeg su iz beogradskih ili podgoričkih crkvi ispratili popovi Srpske pravoslavne crkve?! Nismo vidjeli ni da su Bakir Izetbegović i kolege iz SDA otišli na džanazu Nazije Beganović, majke šestorice sinova koje ubiše srpsko-crmogorski četnici i muža joj sedmog. Ne vidimo ih nigdje do u Srebrenici 11. jula kad je postalo politički popularno se pojaviti.

Odakle će početi Dodik i Ivanić?

Da li je Bakir Izetbegović želio da animira svijest Dodika i bratije i da prvi učini korak, (što je opet apsurdno, jer se u toku agresije obračunalo s komadantima koji su prekršili konvencije o pravima rata, svi koji smo preživjeli agresiju i genocid znamo šta se odigralo u Sarajevu posljednjih dana mjeseca oktobra 1993.godine već tada smo žrtvi dali njezino pravo) i pouči ga osnovnim načelima morala, što je nemoguća misija i borba s vjetrenjačama. Uzalud je učiti moralu one koji i danas nakon svih neoborivih dokaza negiraju genocid, koji ni dvadeset godina poslije agresije i počinjenog genocida nisu uspjeli da dožive katarzu i suoče se s istinom, te žrtvama genocida odaju počast koja im pripada.

Kojim gestom se može moralnosti dozvati onaj koji ne dozvoljava da se podigne spomen obilježje ubijenoj djeci Prijedora, koji sa spomen obilježja žrtvama genocida u Višegradu uklanja riječ genocide i preživjelim žrtvama se brani da obnove žive lomače, puca se iz vatrenog oružja ne svjedoke genocida. Kako se može objasniti riječ humanost i svetost žrtve onome ko na kostima i krvi žrtvata živi i gradi sebi „srpsku zemlju“. Koji je to još gest potrebno da se napravi da bi se Dodik, Ivanić i ostala četnadija odrekli genocidne prošlosti, da bi prestali rušiti državu Bosnu i Hercegovnu, i da bi i u miru prestali da prvode odnosno dovršavaju genocid nad Bošnjacima. Šta još Bakir i SDA treba da naprave da bi se Srbi pomirili da nas Bošnjaka u BiH ima više od 51% , što se nikako ne uklapa u broj koji je njima prihvatljiv, izgleda su nas pobili premalo, negdje su se preračunali, neka je formula u laboratoriji SANU-a zakazala...

Bakir Izetbegović je obišao Kazane i neka je, niko mu nije branio da ih obiđe kad god je želio. Al` zbog prava žrtve, njihove svetosti, čistoće i nevinosti ne dijelite ih, i ne pravite žrtve veće od drugih, ne povećavajte vrijednost jednog života nad vrijednošću drugog života, jer svojim gestovima nam šaljete poruku da je život Bošnjaka u zemlji koja se Bosna i Hercegovina zove vrlo jeftin, haman pa i ne vrijedi.

A to nam halalit neće žrtve genocida po čijim kostima i krvi se i danas gazi...