Serijal: Bošnjački demokratski izazovi (7)
BOŠNJACI U RALJAMA ANTILOGIKE
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 04. Jul 2016. 21:07:35
Dobitnik priznanja "Zlatni ljiljan" i kandidat na proteklim izborima za člana Predsjedništva BiH Džebrail Bajramović piše osvrt na društveno-politička organizovanja Bošnjaka u matici i dijaspori.
I) Unutaretnička odgovornost
Najveći savremeni demokratski izazov za Bošnjake je – očuvanje demokratske prakse u Bosni i Hercegovini, a može se, u simboličnom smislu, konstatovati da je „slučaj grada Mostara“ – pilot projekat za ukidanje demokratije Bošnjacima u BiH.
Stoga, ako se demokratija može ukinuti u jednom gradu „do daljnjeg“ - bez ikakvih posljedica za aktere – onda je po toj antilogici – logično – da se to može proširiti i na druge gradove u F BiH, a zatim lagahno i na cijeli prostor jedine domovine Bošnjaka, Bosnu i Hercegovinu. Može se osnovano pretpostaviti da se na tome uveliko radi iza kulise, dok se u javni prostor bacaju slatkorječive priče bošnjačkoj populaciji o uspostavljanju vladavine prava, a praktično im se izmiče tlo pod nogama i svakodnevno sužavaju mogućnosti političkog djelovanja. „Mostarski model“, zamrzavanje demokratskog života u gradu na Neretvi „do daljnjeg“, najveći je uspjeh antidemokratskih snaga u dejtonskoj BiH! Da li su Bošnjaci svjesni karcinoma koji im je serviran i znalački doziran, dok je proces metastaze u rukama onih čije namjere, očito, nisu dobronamjerne jer su prikrivene sa sedam barijera. Jedna strana se uzda u svoju snagu i odlučnost da svoj zahtjev, iako iracionalan, ostvari u praksi – dok druga strana, uspavana anemičnim vodstvom, očito se nada „pravednom rješenju“ i da tu nepravdu „međunarodna zajednica neće dozvoliti“ – mada nam iskustvo govori da ako Bošnjaci nisu kadri da nešto sami odbrane da će im biti oduzeto: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način. Dakle, logika kaže: dokle je granica bošnjačke tolerancije anemičnom rukovodstvu; dok antilogika cementira puteve dirigovane demokratije koja se perfidnim metodama znalački nameće isključivo Bošnjacima. Ono što se u prvim poslijeratnim godinama držalo da je izuzetak, a to je da drugi konstiutivni narodi u BiH mogu da bez posljedica djeluju van okvira Dejtonskog sporazuma, danas je to pravilo: jer samo Bošnjacima se utjeruje slovo zakona dok drugi bez posljedica mogu, čak, i odluke Ustavnog suda da ne provode bez posljedica. Zaista, u kojoj to državi se mogu ignorisati odluke Ustavnog suda – osim BiH? Naravno, vrijeme je da se Bošnjaci ozbiljno zapitaju – u kakvoj to državi žive, ako se u njoj ne poštuju i ne provode Ustavne odluke, a što faktički znači, gdje se ne poštuje ZAKON. U tom kontekstu je na prvom mjestu bošnjačka povratnička populacija kojoj se u manjem bh. entitetu svakodnevno uskraćuju elementarna ljudska prava, a na čijem osvjetljavanju bošnjački politički predstavnici suštinski ne čine dovoljno, što svakako jeste – carstvo antilogike. Negiranje i osporavnje maternjeg bosanskog jezika, a što je temelj identiteta svakog naroda, samo je jedan od niza brutalnih ataka na bošnjačko biće u RS-u, ali i dijelu Federacije BiH sa hrvatskom većinom. To je kontinuirano prisutno u praksi od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i diskriminacija nije nikada eliminisana u tom dijelu BiH. Bošnjaci sami sebe često plaše GETOM ili aparhejdom, ali faktički, to je njihova stvarnost – koju se boje nazvati pravim imenom - čime učvršćuju temelje ANTILOGIKE u kojoj žive, i faktički, sve to podnose i tolerišu. Ono što nije u skladu sa istinom – nužno je laž.
Kakva je uloga bošnjačkih političkih predstavnika u strukturama vlasti i društva za katastrofalnu situaciju u kojoj se Bošnjaci nalaze, a koja se svakodnevno pogoršava, i što je alarmantno, javna je misterija, jer izostaju objektivne analiza učinka bošnjačkih političara. Nakaradni javni ambijent, gdje korupcija i nepotizam su društvene determinante na kojima počivaju odnosi u društvu, apsolutno pogoduju otrnjeloj eliti koja bez svijesti i savjesti – gradi lični prosperitet i komoditet na općedruštvenu štetu. Međutim, mada apsurdno i kontra produktivno – u BiH je realnost da se bez sankcija toleriše neodgovornost, zloupotreba položaja, pa i aktivnosti van zakonskih okvira. Bilo bi dobro za Bošnjake ako bi se - dok još imaju kakvu takvu državu, i kakve takve demokratske mogućnosti – kolektivno zapitali: do kada ovakvo društvo i država može opstati? Antilogika se neminovno razbija o glavu onome ko je toleriše – Bošnjaci trebaju toga biti svjesni. Onaj ko je drugom nameće, bez daljnjeg je nasilnik, ali onaj ko se tom ne usprotivi, faktički, to stanje prihvata! Ko će generalno preuzeti odgovornost za sudbinu Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?
Bošnjaci u pogledu opstojnosti i prosperiteta u svojoj domovini ne trebaju da imaju dileme, ako sebi žele dobro, te moraju izoštriti optiku i definisati sistem unutaretničke odgovornosti, te je učiniti javnom i transparentnom, tako da bošnjački politički predstavnici jasno znaju svoj zadatak i u tom pogledu nemaju dilama. Sistem bez reda je stanje haosa gdje caruje antilogika. Bošnjaci u raljama antilogike ostaju bez perspektive i tonu u nestanak, a to čine bez opiranja katastrofi u kojoj se nalaze, a što se u društveno-političkom kontekstu tumači KAO ODOBRAVNJE i pristanak na aktuelno društveno stanje. Bošnjaci imaju primarne probleme sa idejama, pa tek onda se ljudima; dakle, Bošnjaci trebaju unutra svog etničkog korpusa da utvrde temeljne dogovore i usklade funkcionalne organizacione odnose jer je to preduslov za konstruktivne dogovore sa drugim narodima u BiH. Međutim, Bošnjaci svoja etnička prava ne mogu graditi i ostvarivati na štetu GRAĐANSKIH PRAVA – što treba da se harmonizira za sve građane u BiH i na cijelom prostoru države. Dakle, osim kolektivnih prava, Bošnjacima treba da su u BiH garantovana i građanska prava – što nije slučaj. U BiH se Bošnjacima, kao konstitutivnom narodu, narušavaju etnička prava – više ili manju u pojedinim dijelovima, ali građanska prava se Bošnjacima narušavaju na prostoru cijele BiH. Uslijed lokalnih etno-nacionalnih eskluziviteta a koji su iracinalno isforsirana u BiH, suštinski su narušena i etnička i građanska prava na području cijele države, u većoj ili manjoj mjeri.
Politički odnosi u BiH su kompleksni – i nije jednostavno u takvoj konstalaciji se snalaziti, te ne čudi što je diletanstvo veoma rasprostanjeno u bošnjačkoj političkoj praksi, a to često nije javno osuđeno, te je pandemija nemorala ukorijenjena u bošnjačku političku praksu, te smo svjedoci da bošnjački politički predstavnici često nemaju definisanu DONJU GRANICU svog političkog djelovanja i najčešće se upuštaju u kompromise u kojima ostvaruju ličnu dobrobit na štetu općeg dobra. Takva politička praksa svakodnevno, iz dana u dan, iz kompromisa u kompromis, sužavaju demokratske i društvene mogućnosti Bošnjaka u BiH, a gdje su neharmonizirana etnička/kolektivna i građanska/individualna prava.
Nije neosnovano konstatovati da su unutarbošnjački politički odnosi utemeljeni na apstraktnom STRAHU, a koji ima korijen u neinformisanosti i neznanju, da svakodnevna politička praksa bošnjačkih predstavnika u strukturama vlasti i javnim strukturama društva zaobilazi zdravorazumski respekt, te uslijed nepostojanja jasnih političkih načela i principa bošnjačke politike u BiH, očito je da aktuelna politička kratkovidnost dugoročno gravitira u društveno-političkom slijepilu. Šta će Bošnjaci u pogledu zaustavljanja aktuelnog negativnog društvenog kursa i trenda u BiH? Nad tim pitanjem trebali bi Bošnjaci da se ozbiljno zamisle – jer vrijeme neumitno prolazi, a očito je da se Bošnjacima ne povećavaju demokratske mogućnosti u BiH već da im se smanjuju.
II) Neizliječena bošnjakofobija
Očito da su neutemeljene javne harange u vidu ISLAMOFOBIJE, širenjem iracionalnog straha prema drugom i drugačijem, zacementirali su Bošnjake u raljama antilogike, tako da su oni danas sami sa sobom u kontradiktornosti, a što se manifestuje kroz unutrašnji konflikt, jer im se želi nametnuti osjećaj KRIVNJE, a što bi trebalo da se javno promovira kao etnički kompleks manje vrijednosti ali što nije u skladu sa načelima vjeroispovjesti kojoj pripadaju, te moralnim načelima svoga bića. Tako da su se Bošnjaci ugurani u smutnju odrekli da vode politiku već politika vodi njih, a što je u skladu sa antilogikom koja već treću deceniju permanentno melje bošnjačko biće i u matici i dijaspori. Bošnjaci nemaju jasan, decidan i isprofilisan javni STAV – definisanu donju granicu političke prihvatljivosti, čije bi narušavanje upalilo etničke političke alarme, već samo isforsiranu reakciju na isfabrikovane radikalne napade na suštinu duhovne i materijalne egzistencije Bošnjaka. Tako da se putem perfidnih i dobro pripremljenih UCJENA Bošnjacima utjeruje demokratija, na svim nivoima i po svim pitanjima; te su u BiH Bošnjaci postali marljivi konzumenti dirigovane demokratije. Opće je uvjerenje da Bošnjaci ništa ne smiju da ODBIJU kada se vode pregovori o bitnim i manje bitnim pitanjima, jer imaju bojazan da bi mogli ostati bez svoje države i domovine. Međutim, Bošnjaci, pristajući na raznorazne kompromise, nepobitno marširaju ka svojoj propasti, mada možda dužim putem, pa mogu biti u kolektivnoj zabludi u pogledu državotvornosti i očuvanja države, jer se istina i realnost ogleda u činjenici: „Kakva se država ostavlja u naslijeđe narednim generacijama?“; tj. „Kakve su političke pozicije Bošnjaka u BiH i kakve su garancije prosperiteta i opstanka?“
Čini se da bošnjački politički predstavnici u strukturama vlasti primarno se trude da daju bilo kakve odgovore na aktuelne izazove, a zaneseni maglama antilogike zaboravljaju da postave lucidna i prava pitanja koja će otvarati mogućnost izbora i alternative za suštinska i egzistencijana pitanja od interesa za Bošnjake u BiH i dijaspori. U svakoj prigodnoj prilici treba naglašavati da su Bošnjaci u dijaspori sastavni dio globalnih odnosa bošnjačkih etničkih odnosa u svakom pogledu aktivizma i egzistencije.
Dakele, Bošnjaci ne bi smjeli da dopuste da im STRAH kreira politički koncept, program i strategiju uslijed realnih prijetnji da im se ukine JEZIK, zatim ospori sam NAROD, te zatim, uslijed monstruozne inercije, ukine DRŽAVA – jer to je ružan san, koji neprijatelji Bošnjaka nisu dosanjali tokom agresije na BiH, pa prljavi rat nastavljaju drugim sredstvima ali sa istim ciljem iz devedesetih prošlog stoljeća. Nažalost, dušmani se nisu izliječili od BOŠNJAKOFOBIJE – ni nakon brojnih pravosnažnih presuda Međunarodnog suda pravde i Tribunala u Hagu, niti su se neprijatelji Bošnjaka, dokazani zločinci, iskreno pokajali za učinjena zlodjela što negiranje genocida to argumentuje. Dakle, Bošnjaci trebaju da prestanu da bježe sami od sebe i da se stide tog što jesu. Svi naši susjedi, Evropa i svijet dobro znaju i ko su i šta su Bošnjaci, i non-stop nam iskazuju RESPEKT, koji se manifestuje indirektno, i razumije „porukama između redova“ jer nas ne podcjenjuju i svim silama nastoje da izvrše na nas uticaj i privole nas za svoje interese.
Izgleda, samo još mi sami imamo nedoumica i dilema u pogledu svog identiteta i kapaciteta jer nam se izmješala urođena logika i nametnuta antilogika, a što treba primarno razriješiti i otkloniti da bi se pristupilo rješavanju ključnih pitanja na zdravorazumskim osnovama.
Geteborg, Švedska, 3. juli 2016. god.
(*) Znameniti Bošnjaci:
1. Halil-paša Livčanin (? – 1590.), nekada treći čoveka Osmanskog carstva, rođen je u selu Lipčima ili Lijevče, između Banja Luke i Gornjeg Šehera. Nekoliko je puta bio admiral Osmanske mornarice. Bio je oženjen Fatimom, kćerkom sultana Murada III i tako je postao carskim zetom. Kao beglerbeg Bosanskog pašaluka, imenovan je 1588. godine, gdje se na tom položaju održao dvije godine. Halil paša je umro i ukopan 1590. godine. Bio je namjesnik Bosne i dobrotvor, a narod je u njegovu čast izgradio turbe, koje je minirano tokom 1993. godine,a obnovljeno je 2014. godine.
2. Alibeg Firdus (Livno, 1864. - Sarajevo, 1910.), bošnjački političar u doba austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Školovao se u Turskoj i govorio turski, perzijski i arapski jezik. Od 1885.-1894. godine bio je općinski zastupnik u Livnu, a gradonačelnik Livna od 1895-1900. godine, kada je dao ostavku ne slažući se s politikom vlade. Poziva bošnjačke predstavnike na sastanak na kojem je 6. decembra 1906. formirana Muslimanska narodna organizacija (MNO), što je prva politička stranka koja je okupljala Bošnjake. Na izborima 1910. ova je stranka osvojila sve mandate predviđene za Muslimane, a Alibeg Firdus izabran za predsjednika prvog saziva Bosanskog sabora.
3. Avdo Međedović (selo Obrov kod Bijelog Polja/ Crna Gora, 1875. - 1953.), jedan je od najvećih bošnjačkih epskih pjesnika. Autor je slavnog epskog spjeva „Ženidba Smailagić Meha“ od 12.311 stihova i dug je kao Ilijada i Odiseja. Američki naučnik Milman Parry, istraživač i profesor sa Univerziteta Harvard iz prve polovine 20. vijeka, nazvao ga je „balkanskim Homerom”, a njegovo djelo se izučava na znamenitim svjetskim univerzitetima kao nezobilazno štivo u sklopu homerologije.
4. Hamdija Kreševljaković, bosanskohercegovački historičar, 18. septembar 1888., Sarajevo, Austro-ugarska – 9. maj 1959. Sarajevo, SFRJ. Objavio je više od 350 radova iz oblasti historije, kulture, civilizacije, baštine Bosne i Hercegovne, a naručito iz osmanskog doba. Jedan je od utemeljivača savremenog pristupa u proučavanju historije Bosne i Hercegovine. Radovi iz te oblasti preporučili su ga za najviša naučna zvanja, pa je 1939. godine izabran za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1952. godine je i dopisni član Naučnog društva Bosne i Hercegovine, a bio je i naučni saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine sve do svoje smrti.
 Džebrail BAJRAMOVIĆ: „Mostarski model“, zamrzavanje demokratskog života u gradu na Neretvi „do daljnjeg“, najveći je uspjeh antidemokratskih snaga u dejtonskoj BiH! Da li su Bošnjaci svjesni karcinoma koji im je serviran i znalački doziran, dok je proces metastaze u rukama onih čije namjere, očito, nisu dobronamjerne jer su prikrivene sa sedam barijera. Jedna strana se uzda u svoju snagu i odlučnost da svoj zahtjev, iako iracionalan, ostvari u praksi – dok druga strana, uspavana anemičnim vodstvom, očito se nada „pravednom rješenju“ i da tu nepravdu „međunarodna zajednica neće dozvoliti“ – mada nam iskustvo govori da ako Bošnjaci nisu kadri da nešto sami odbrane da će im biti oduzeto: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način. |
I) Unutaretnička odgovornost
Najveći savremeni demokratski izazov za Bošnjake je – očuvanje demokratske prakse u Bosni i Hercegovini, a može se, u simboličnom smislu, konstatovati da je „slučaj grada Mostara“ – pilot projekat za ukidanje demokratije Bošnjacima u BiH.
Stoga, ako se demokratija može ukinuti u jednom gradu „do daljnjeg“ - bez ikakvih posljedica za aktere – onda je po toj antilogici – logično – da se to može proširiti i na druge gradove u F BiH, a zatim lagahno i na cijeli prostor jedine domovine Bošnjaka, Bosnu i Hercegovinu. Može se osnovano pretpostaviti da se na tome uveliko radi iza kulise, dok se u javni prostor bacaju slatkorječive priče bošnjačkoj populaciji o uspostavljanju vladavine prava, a praktično im se izmiče tlo pod nogama i svakodnevno sužavaju mogućnosti političkog djelovanja. „Mostarski model“, zamrzavanje demokratskog života u gradu na Neretvi „do daljnjeg“, najveći je uspjeh antidemokratskih snaga u dejtonskoj BiH! Da li su Bošnjaci svjesni karcinoma koji im je serviran i znalački doziran, dok je proces metastaze u rukama onih čije namjere, očito, nisu dobronamjerne jer su prikrivene sa sedam barijera. Jedna strana se uzda u svoju snagu i odlučnost da svoj zahtjev, iako iracionalan, ostvari u praksi – dok druga strana, uspavana anemičnim vodstvom, očito se nada „pravednom rješenju“ i da tu nepravdu „međunarodna zajednica neće dozvoliti“ – mada nam iskustvo govori da ako Bošnjaci nisu kadri da nešto sami odbrane da će im biti oduzeto: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način. Dakle, logika kaže: dokle je granica bošnjačke tolerancije anemičnom rukovodstvu; dok antilogika cementira puteve dirigovane demokratije koja se perfidnim metodama znalački nameće isključivo Bošnjacima. Ono što se u prvim poslijeratnim godinama držalo da je izuzetak, a to je da drugi konstiutivni narodi u BiH mogu da bez posljedica djeluju van okvira Dejtonskog sporazuma, danas je to pravilo: jer samo Bošnjacima se utjeruje slovo zakona dok drugi bez posljedica mogu, čak, i odluke Ustavnog suda da ne provode bez posljedica. Zaista, u kojoj to državi se mogu ignorisati odluke Ustavnog suda – osim BiH? Naravno, vrijeme je da se Bošnjaci ozbiljno zapitaju – u kakvoj to državi žive, ako se u njoj ne poštuju i ne provode Ustavne odluke, a što faktički znači, gdje se ne poštuje ZAKON. U tom kontekstu je na prvom mjestu bošnjačka povratnička populacija kojoj se u manjem bh. entitetu svakodnevno uskraćuju elementarna ljudska prava, a na čijem osvjetljavanju bošnjački politički predstavnici suštinski ne čine dovoljno, što svakako jeste – carstvo antilogike. Negiranje i osporavnje maternjeg bosanskog jezika, a što je temelj identiteta svakog naroda, samo je jedan od niza brutalnih ataka na bošnjačko biće u RS-u, ali i dijelu Federacije BiH sa hrvatskom većinom. To je kontinuirano prisutno u praksi od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i diskriminacija nije nikada eliminisana u tom dijelu BiH. Bošnjaci sami sebe često plaše GETOM ili aparhejdom, ali faktički, to je njihova stvarnost – koju se boje nazvati pravim imenom - čime učvršćuju temelje ANTILOGIKE u kojoj žive, i faktički, sve to podnose i tolerišu. Ono što nije u skladu sa istinom – nužno je laž.
Kakva je uloga bošnjačkih političkih predstavnika u strukturama vlasti i društva za katastrofalnu situaciju u kojoj se Bošnjaci nalaze, a koja se svakodnevno pogoršava, i što je alarmantno, javna je misterija, jer izostaju objektivne analiza učinka bošnjačkih političara. Nakaradni javni ambijent, gdje korupcija i nepotizam su društvene determinante na kojima počivaju odnosi u društvu, apsolutno pogoduju otrnjeloj eliti koja bez svijesti i savjesti – gradi lični prosperitet i komoditet na općedruštvenu štetu. Međutim, mada apsurdno i kontra produktivno – u BiH je realnost da se bez sankcija toleriše neodgovornost, zloupotreba položaja, pa i aktivnosti van zakonskih okvira. Bilo bi dobro za Bošnjake ako bi se - dok još imaju kakvu takvu državu, i kakve takve demokratske mogućnosti – kolektivno zapitali: do kada ovakvo društvo i država može opstati? Antilogika se neminovno razbija o glavu onome ko je toleriše – Bošnjaci trebaju toga biti svjesni. Onaj ko je drugom nameće, bez daljnjeg je nasilnik, ali onaj ko se tom ne usprotivi, faktički, to stanje prihvata! Ko će generalno preuzeti odgovornost za sudbinu Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?
Bošnjaci u pogledu opstojnosti i prosperiteta u svojoj domovini ne trebaju da imaju dileme, ako sebi žele dobro, te moraju izoštriti optiku i definisati sistem unutaretničke odgovornosti, te je učiniti javnom i transparentnom, tako da bošnjački politički predstavnici jasno znaju svoj zadatak i u tom pogledu nemaju dilama. Sistem bez reda je stanje haosa gdje caruje antilogika. Bošnjaci u raljama antilogike ostaju bez perspektive i tonu u nestanak, a to čine bez opiranja katastrofi u kojoj se nalaze, a što se u društveno-političkom kontekstu tumači KAO ODOBRAVNJE i pristanak na aktuelno društveno stanje. Bošnjaci imaju primarne probleme sa idejama, pa tek onda se ljudima; dakle, Bošnjaci trebaju unutra svog etničkog korpusa da utvrde temeljne dogovore i usklade funkcionalne organizacione odnose jer je to preduslov za konstruktivne dogovore sa drugim narodima u BiH. Međutim, Bošnjaci svoja etnička prava ne mogu graditi i ostvarivati na štetu GRAĐANSKIH PRAVA – što treba da se harmonizira za sve građane u BiH i na cijelom prostoru države. Dakle, osim kolektivnih prava, Bošnjacima treba da su u BiH garantovana i građanska prava – što nije slučaj. U BiH se Bošnjacima, kao konstitutivnom narodu, narušavaju etnička prava – više ili manju u pojedinim dijelovima, ali građanska prava se Bošnjacima narušavaju na prostoru cijele BiH. Uslijed lokalnih etno-nacionalnih eskluziviteta a koji su iracinalno isforsirana u BiH, suštinski su narušena i etnička i građanska prava na području cijele države, u većoj ili manjoj mjeri.
Politički odnosi u BiH su kompleksni – i nije jednostavno u takvoj konstalaciji se snalaziti, te ne čudi što je diletanstvo veoma rasprostanjeno u bošnjačkoj političkoj praksi, a to često nije javno osuđeno, te je pandemija nemorala ukorijenjena u bošnjačku političku praksu, te smo svjedoci da bošnjački politički predstavnici često nemaju definisanu DONJU GRANICU svog političkog djelovanja i najčešće se upuštaju u kompromise u kojima ostvaruju ličnu dobrobit na štetu općeg dobra. Takva politička praksa svakodnevno, iz dana u dan, iz kompromisa u kompromis, sužavaju demokratske i društvene mogućnosti Bošnjaka u BiH, a gdje su neharmonizirana etnička/kolektivna i građanska/individualna prava.
Nije neosnovano konstatovati da su unutarbošnjački politički odnosi utemeljeni na apstraktnom STRAHU, a koji ima korijen u neinformisanosti i neznanju, da svakodnevna politička praksa bošnjačkih predstavnika u strukturama vlasti i javnim strukturama društva zaobilazi zdravorazumski respekt, te uslijed nepostojanja jasnih političkih načela i principa bošnjačke politike u BiH, očito je da aktuelna politička kratkovidnost dugoročno gravitira u društveno-političkom slijepilu. Šta će Bošnjaci u pogledu zaustavljanja aktuelnog negativnog društvenog kursa i trenda u BiH? Nad tim pitanjem trebali bi Bošnjaci da se ozbiljno zamisle – jer vrijeme neumitno prolazi, a očito je da se Bošnjacima ne povećavaju demokratske mogućnosti u BiH već da im se smanjuju.
II) Neizliječena bošnjakofobija
Očito da su neutemeljene javne harange u vidu ISLAMOFOBIJE, širenjem iracionalnog straha prema drugom i drugačijem, zacementirali su Bošnjake u raljama antilogike, tako da su oni danas sami sa sobom u kontradiktornosti, a što se manifestuje kroz unutrašnji konflikt, jer im se želi nametnuti osjećaj KRIVNJE, a što bi trebalo da se javno promovira kao etnički kompleks manje vrijednosti ali što nije u skladu sa načelima vjeroispovjesti kojoj pripadaju, te moralnim načelima svoga bića. Tako da su se Bošnjaci ugurani u smutnju odrekli da vode politiku već politika vodi njih, a što je u skladu sa antilogikom koja već treću deceniju permanentno melje bošnjačko biće i u matici i dijaspori. Bošnjaci nemaju jasan, decidan i isprofilisan javni STAV – definisanu donju granicu političke prihvatljivosti, čije bi narušavanje upalilo etničke političke alarme, već samo isforsiranu reakciju na isfabrikovane radikalne napade na suštinu duhovne i materijalne egzistencije Bošnjaka. Tako da se putem perfidnih i dobro pripremljenih UCJENA Bošnjacima utjeruje demokratija, na svim nivoima i po svim pitanjima; te su u BiH Bošnjaci postali marljivi konzumenti dirigovane demokratije. Opće je uvjerenje da Bošnjaci ništa ne smiju da ODBIJU kada se vode pregovori o bitnim i manje bitnim pitanjima, jer imaju bojazan da bi mogli ostati bez svoje države i domovine. Međutim, Bošnjaci, pristajući na raznorazne kompromise, nepobitno marširaju ka svojoj propasti, mada možda dužim putem, pa mogu biti u kolektivnoj zabludi u pogledu državotvornosti i očuvanja države, jer se istina i realnost ogleda u činjenici: „Kakva se država ostavlja u naslijeđe narednim generacijama?“; tj. „Kakve su političke pozicije Bošnjaka u BiH i kakve su garancije prosperiteta i opstanka?“
Čini se da bošnjački politički predstavnici u strukturama vlasti primarno se trude da daju bilo kakve odgovore na aktuelne izazove, a zaneseni maglama antilogike zaboravljaju da postave lucidna i prava pitanja koja će otvarati mogućnost izbora i alternative za suštinska i egzistencijana pitanja od interesa za Bošnjake u BiH i dijaspori. U svakoj prigodnoj prilici treba naglašavati da su Bošnjaci u dijaspori sastavni dio globalnih odnosa bošnjačkih etničkih odnosa u svakom pogledu aktivizma i egzistencije.
Dakele, Bošnjaci ne bi smjeli da dopuste da im STRAH kreira politički koncept, program i strategiju uslijed realnih prijetnji da im se ukine JEZIK, zatim ospori sam NAROD, te zatim, uslijed monstruozne inercije, ukine DRŽAVA – jer to je ružan san, koji neprijatelji Bošnjaka nisu dosanjali tokom agresije na BiH, pa prljavi rat nastavljaju drugim sredstvima ali sa istim ciljem iz devedesetih prošlog stoljeća. Nažalost, dušmani se nisu izliječili od BOŠNJAKOFOBIJE – ni nakon brojnih pravosnažnih presuda Međunarodnog suda pravde i Tribunala u Hagu, niti su se neprijatelji Bošnjaka, dokazani zločinci, iskreno pokajali za učinjena zlodjela što negiranje genocida to argumentuje. Dakle, Bošnjaci trebaju da prestanu da bježe sami od sebe i da se stide tog što jesu. Svi naši susjedi, Evropa i svijet dobro znaju i ko su i šta su Bošnjaci, i non-stop nam iskazuju RESPEKT, koji se manifestuje indirektno, i razumije „porukama između redova“ jer nas ne podcjenjuju i svim silama nastoje da izvrše na nas uticaj i privole nas za svoje interese.
Izgleda, samo još mi sami imamo nedoumica i dilema u pogledu svog identiteta i kapaciteta jer nam se izmješala urođena logika i nametnuta antilogika, a što treba primarno razriješiti i otkloniti da bi se pristupilo rješavanju ključnih pitanja na zdravorazumskim osnovama.
Geteborg, Švedska, 3. juli 2016. god.
 |
1. Halil-paša Livčanin (? – 1590.), nekada treći čoveka Osmanskog carstva, rođen je u selu Lipčima ili Lijevče, između Banja Luke i Gornjeg Šehera. Nekoliko je puta bio admiral Osmanske mornarice. Bio je oženjen Fatimom, kćerkom sultana Murada III i tako je postao carskim zetom. Kao beglerbeg Bosanskog pašaluka, imenovan je 1588. godine, gdje se na tom položaju održao dvije godine. Halil paša je umro i ukopan 1590. godine. Bio je namjesnik Bosne i dobrotvor, a narod je u njegovu čast izgradio turbe, koje je minirano tokom 1993. godine,a obnovljeno je 2014. godine.
2. Alibeg Firdus (Livno, 1864. - Sarajevo, 1910.), bošnjački političar u doba austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Školovao se u Turskoj i govorio turski, perzijski i arapski jezik. Od 1885.-1894. godine bio je općinski zastupnik u Livnu, a gradonačelnik Livna od 1895-1900. godine, kada je dao ostavku ne slažući se s politikom vlade. Poziva bošnjačke predstavnike na sastanak na kojem je 6. decembra 1906. formirana Muslimanska narodna organizacija (MNO), što je prva politička stranka koja je okupljala Bošnjake. Na izborima 1910. ova je stranka osvojila sve mandate predviđene za Muslimane, a Alibeg Firdus izabran za predsjednika prvog saziva Bosanskog sabora.
3. Avdo Međedović (selo Obrov kod Bijelog Polja/ Crna Gora, 1875. - 1953.), jedan je od najvećih bošnjačkih epskih pjesnika. Autor je slavnog epskog spjeva „Ženidba Smailagić Meha“ od 12.311 stihova i dug je kao Ilijada i Odiseja. Američki naučnik Milman Parry, istraživač i profesor sa Univerziteta Harvard iz prve polovine 20. vijeka, nazvao ga je „balkanskim Homerom”, a njegovo djelo se izučava na znamenitim svjetskim univerzitetima kao nezobilazno štivo u sklopu homerologije.
4. Hamdija Kreševljaković, bosanskohercegovački historičar, 18. septembar 1888., Sarajevo, Austro-ugarska – 9. maj 1959. Sarajevo, SFRJ. Objavio je više od 350 radova iz oblasti historije, kulture, civilizacije, baštine Bosne i Hercegovne, a naručito iz osmanskog doba. Jedan je od utemeljivača savremenog pristupa u proučavanju historije Bosne i Hercegovine. Radovi iz te oblasti preporučili su ga za najviša naučna zvanja, pa je 1939. godine izabran za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1952. godine je i dopisni član Naučnog društva Bosne i Hercegovine, a bio je i naučni saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine sve do svoje smrti.