Tolerancija
MOJ PRIJATELJ
Autor: Mr. sci. Džavid Begović
Objavljeno: 15. Jul 2016. 02:07:43

Mr. Sci. Džavid BEGOVIĆ: Moja žena, Sanela-hanuma, se potrudila da pripremi domaćinsku sofru za mog starog prijatelja o kojem sam joj mnogo puta pričao i pisao u svojim memoarima. I dok smo ćaskali, uživali i pretresali prošla vremena, skakutali smo sa jedne teme na drugu pa stigosmo i do nezaobilaznog prošlog rata i politike.
E, tada su na površinu isplivala sva njegova ubjeđenja i predrasude...


Obradovah se silno kada mi se najavi moj prijatelj iz Niša kojeg davno nisam vidio. Mnogo mi je pomogao i pomagao da se uklopim u novu sredinu nakon dolaska sa Vojno-tehničke akademije u Zagrebu. Brzo sam se uklapao u društveni život studenata Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu te sticao nova iskustva.

Nakon studija svak je otišao svojim putem i najčešće se vraćao svojem domu, ali naše prijateljstvo se nije kidalo pa čak i nakon ratnih strahota koje su prohujale ovim prostorom.
Sretosmo se napokon u našem domu ozareni što se vidimo. Naravno, bili smo fizički drugačiji i mi i njegova supruga, koju sam i ranije poznavao. Uspomene nam se osvježiše kao da se obretosmo u ona vremena. Pretresali smo događaje, bar one koje smo smjeli pred našim ženama, i vesele i tužne.

Moja žena, Sanela-hanuma, se potrudila da pripremi domaćinsku sofru za mog starog prijatelja o kojem sam joj mnogo puta pričao i pisao u svojim memoarima. I dok smo ćaskali, uživali i pretresali prošla vremena, skakutali smo sa jedne teme na drugu pa stigosmo i do nezaobilaznog prošlog rata i politike.

E, tada su na površinu isplivala sva njegova ubjeđenja i predrasude. Nije se nimalo ustručavao da iznese svoje najradikalnije stavove koji su potpuno identični kao matrica i kopija sa onim što sprska propagandna mašinerija podastire svojim sunarodnjacima već decenijama i stoljećima.

- Mi smo Srbi muslimanske vjeroispovjeti
- Muslimani su prisilno smo prešli iz pravoslavlja.
- Crnogorci su svi Srbi
- Albanci su šiptari
- Nas su zavadili Amerikanci
- Rat u Bosni je bio dogovoren između Alije i Miloševića
- Na Sarajevo su počele padati granate (ne zna se otkud)
- U Srebrenici su stradali i muslimani i Srbi. To je bio zločin.
- ....

U svemu tome ga je podržavala i klimala glavom i njegova supruga koja nam je stalno nabrajala prijatelje muslimane sa kojima je jako dobra (pojam Bošnjak još nije stigao do njihovog uha).

Džaba hidžab na Sanelinoj glavi, on pita da li su sudžuke svinjske, jer on ne jede svinjetinu zbog bolesti.

Odmah sam prepoznao taj profil tipičnog Srbina. Dobar, obrazovan, odgojen ali izgraviran da misli sve ono što gore navedoh.

Naravno, i dalje smo razgovarali u potpuno prijateljskom tonu. Prvo, zato što mi je musafir; drugo, zato što sam svjestan da je moj prijatelj okružen atmosferom, medijskim bombardovanjem i ljudima istomišljenicima, te da je njegov odnos prema nacijama, takav kakav jeste, daleko prirodniji nego zdravorazumski, objektivan pogled na svijet oko sebe. Zato i nisam „zamjerao“ svom prijatelju.

Bilo kakvo suprotstavljanje, kontra-argumenti, dokazi i sl. nisu dolazili u obzir. Bar ne sada i ne ovdje. Ostavit ću to za drugo vrijeme, kada odem kod njega, a otići ću, inša-Allah.

Nisam mogao ući u njegovu glavu, ali pretpostavljam da je i on slično razmišljao o meni kada sam mu govorio na bosanskom jeziku (kakav je to sad izmišljeni jezik?), kada sam mu rekao da sam koautor Sandžačkog rječnika (to nije Sandžak nego Raška oblast), te kada sam upotrebljavao pojam daidža (jel to znači ujak?). Reći će: „Ovaj moj prijatelj je potpuno zastranio, Alija mu je pamet popio“.

Moj prijatelj je potpuno zaboravio na pravo svakog čovjeka da se izjasni koje je nacije, koje je vjere i koji jezik govori. Ja to sve njemu ne osporavam, ali on i oni to nama osporavaju. To je jedina razlika.

Sjetih se mog boravka u Novom Pazaru 1992. god. gdje me je rat i zatekao. Slušao sam na radiju i gledao na televiziji kako su Muslimani napali neko srpsko selo i goloruki narod, te da su se ovi herojski odbranili mitraljezima, topovima i bacačima. Koliko gluposti u jednoj rečenici. Slušao sam kao je na Sarajevo palo stotinjak granata. Zato me nimalo nije začudilo pitanje Rade, komšinice moje sestre:

- A, Boga ti, Džavide, a ko to bombarduje Sarajevo, jer njima to niko nije rekao, niti će reći. A oni druge televizije, drugi radio i drugu štampu niti slušaju niti čitaju. Jer samo njihovi mediji govore „istinu“ a svi drugi lažu i petljaju.

Zato se i ne naljutih na svog prijatelja i ne stavljam naše prijateljstvo pod navodnike.
Mislim da ih treba više razumijevati i više žaliti.