Sead ZUBANOVIĆ: Srećom, u zaštitu ove dvojice „nevinih i naivnih“ spodoba, stala je odmah predsjednica Udruženja novinara, Borka Rudić Anđelić. Ubijeđen sam da nacionalna pripadnost, u ovom slučaju, nema ama baš nikakvog upliva. Na njene spiskove podrške pomenutom dvojcu nazovi intelektualaca, odmah su se, po starom dobro prepoznatljivom receptu, prvi potpisali doktori i magistri Bošnjaci i Bošnjakinje, direktori i profesori sa Pravnog i fakulteta Političkih nauka i po svom kukavičijem ubjeđenju, stečenom u bivšoj SFRJ, na takav način sačuvali funkcije na kojima se nalaze. Bijedno da bijednije ne može biti.

U Sarajevu, glavnom gradu suverene države Bosne i Hercegovine, ovih dana su se same od sebe neočekivano ogolile, normalno tri, četničko-pederske podvale. Stjegonoše pomenutih podlih događanja su naravno, sada retroaktivno, „ugroženi“ Srbi.

Prvougroženi paćenik je profesor srpskog jezika na Filozofskom fakultetu, Nenad Veličković. On zaista nije ništa loše mislio kada je za Bošnjake, roditelje iz Konjević Polja koji traže pravo da njihova djeca u genocidnom entitetu uče bosanski jezik, rekao da su nepismeni nacionalisti. Isto tako on sigurno nije ništa loše mislio kada je svojevremeno kazao da je rahmetli Nedžad Ibrišimović šovinista jer je u pjesmi o majci napisao da onaj ko ulazi u Bosnu treba oprati noge. Pranje nogu, po njemu, podrazumijeva uzimanje abdesta, a on neće da pere noge jer ne klanja i to ga vrijeđa. O svemu ovome i šire, on je uredno, preko „svog“, a u stvari od dotičnog uzurpiranog, srednjoškolskog portala „Školegijum“ uredno i redovno dezinformisao javnost. Ovaj portal je inače, od formiranja, zadužen da odmah po objavi popljuje svaku knjigu koja afirmiše Bosnu i bošnjaštvo. Eto takvog, nikad obrijanog i svakodnevno neurednog akademskog nazovi građanina, neki „neodgovorni“ sarajevski mediji su imali hrabrosti pozvati na obzirniju retoriku.

U čemu je problem ako je nastavnik istorije, Vuk Bačanović, zaposlen u sarajevskoj gimnaziji, a honorarno dopisnik FTV, na svom fejsbuku napisao da su stanovnici Sarajeva govna i smrad? On ništa nema sa potocima krvi i hiljadu šesto ubijene djece za vakta agresije i opsade šehera. Šta ima veze što je dotični javno kleo i psovao onoga ko je naredio da gimnazijalci, u sklopu nastavnog programa, obiđu muzej sobu rahmetli prvog Predsjednika Alije Izetbegovića. Pa zar mu njegovo ime i srpsko „poreklo“ ne daju za pravo da govori i čini šta hoće? Ovo je vrijeme demokratije u kome on, kao pripadnik „nebeskog“ naroda, ima pravo na sve! Nije valjda da su njegovi sunarodnici uzalud poklali tolike Bošnjake i silovali desetine hiljada Bošnjakinja? Pozivi na razum duboko su ga uvrijedili.



Srećom, u zaštitu ove dvojice „nevinih i naivnih“ spodoba, stala je odmah predsjednica Udruženja novinara, Borka Rudić Anđelić. Ubijeđen sam da nacionalna pripadnost, u ovom slučaju, nema ama baš nikakvog upliva. Na njene spiskove podrške pomenutom dvojcu nazovi intelektualaca, odmah su se, po starom dobro prepoznatljivom receptu, prvi potpisali doktori i magistri Bošnjaci i Bošnjakinje, direktori i profesori sa Pravnog i fakulteta Političkih nauka i po svom kukavičijem ubjeđenju, stečenom u bivšoj SFRJ, na takav način sačuvali funkcije na kojima se nalaze. Bijedno da bijednije ne može biti.

Kod trećeg slučaja, Srbin peder, Božo Vrećo je krajnje neprofesionalno ostavio na cjedilu direktora Kamernog teatra 55, Emira Hadžihafizbegovića. Par dana pred promocionu predstavu „Koštana“ u Budvi, on kao nosilac glavne uloge, otkazao je svoje učešće i otišao. Šta reći? Emire, ko sa pederom tikve sadi . . .