NEKAD I SAD: Edin Arnaut na svom radnom mjestu; fotka u uglu sa ratne legitimacije SAID ŠTETA: Čovjek je ustinu onoliko velik, koliko je spreman žrtvovati se za druge. Edin svoju ljudskost pokazuje svakodnevno. Svojom smirenošću u ophođenju, ukrašavajući osmjehom svaku izgovorenu riječ, kao da ispisuje novu levhu, iznova potvrđujući, kako uvijek na kraju pobjeđuje dobro.

Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji.O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.

Evo i deseta priča!

Batonci u trci života

Edin Arnaut, rođen je 02. decembra 1973.godine, u Arnautima, općina Zenica, od majke Vahide i oca Fadila, kao najstarije dijete, pored još sestre i brata. U petoj godini života, prelazeći magistralni put kod nene u Tičićima, od udara automobila, Edin je doživio teške povrede, što je iziskivalo svakodnevno vježbanje i upornost. Kasnije će to postati Edinov moto življenja. Vježbati i samo vježbati. Osnovnu školu završava u Arnautima kao odličan đak a onda elektrotehničku u Zenici. Samo korak do punoljetstva zatekao ga je rat. Edin je nošen željom da bude sa starijim momcima i da stigne tamo gdje su i oni. Samovoljno se javlja u jedinicu Armije R BiH, ali zbog maloljetnosti ga odbijaju. Edin je uporan i na ličnu izjavu biva primljen. Mjesec dana ne odlazi kući. Obuka i pripreme za ono najgore nisu ugasili njegovu želju za rodnim selom. Moli hafiza Enesa Beganovića, koji je bio imam u njegovoj jedinici, da mu pomogne da ga puste bar na kratko, kako bi posjetio svoje. Sjeća se dugog pješačenja do planine Vlašić i čovjeka koji je u selu Šešići, dva sata iza ponoći, stajao pored puta sa dvije vreće mehkih krušaka Zimnjača i djelio ih borcima. Spušta pogled kako bi prizvao sjećanje pa nastavi. U povratku su bili izloženi tenkovskom granatiranju i snajperskoj vatri. Poginuo je komandir čete, komandir voda ostao je bez ruke. Bilo je puno ranjenih. Zaklonjen iza jedne kuće sa svojim drugom, čuo je u potkrovlju goluba kako guče i osjetio olakšanje. „S Božijom pomoći u ovu kuću neće granata“ izgovorio je naglas kako bi ohrabrio i druga pored sebe. „I tako i bi!“ Uzdahnu duboko i nastavi. Po povratku, šalju ga u nastavni centar jer nije služio bivšu JNA, a i kako bi kada je još bio skoro pa dijete. Tamo susreće ranjenika bez nogu i poče ga proganjati misao: „ Bože, pa kako to moguće?“ Tako nešto je gledao samo u partizanskim filmovima. Nakon toga počinju sve žešće bitke i Edin sa licem dječaka ide iz jedne u drugu.

„Obišao sam sva ratišta sa brigadom. Samo ne mogu zaboraviti dedu u Ostružnici pored Fojnice, koji izgubi dva sina. Ja sam mu pomagao oko kuće dok sam bio tu smješten. Kada sam se vratio sa odmora od kuće, rekoše mi dedu pogodila granata. Eto, otišao za svojim sinovima. I to je sudbina, drago mi je što sam bio od pomoći takvom insanu.“ Opet uzdahnu, vidljivo bolno, kao da žali nekog svog bliskog.Tako se redali mjeseci i godine ratovanja. Jesen je 1995.godine. Još jedna bitka u nizu. Oktobar je ubirao požutjelo lišće a Edin sa svojim drugom Asketom i drugima odlazi na zadatak koji je bio namijenjen drugom saborcu kojeg bi strah. U povratku nakon uspostavljanja veze sa isturenim dijelovima brigade, na stazi u lišću, Edinov korak pronalazi minu klackalicu i nagazi je prstima desne noge. U raskoraku se aktivira i odsjeca mu desno stopalo a na lijevoj ostavlja brojne rane. Aske bijaše najprisebniji, priskače u pomoć i cijepa svoju majicu, podvezuje nogu i zaustavlja krvarenje, te ga drugovi na rukama nose do prijemne ambulante. U maglajskom Domu zdravlja kažu nema krvi. Aske bijesan uskače kod glavnog doktora i viče: „Dajte mu krv,a mi saborci ćemo je namiriti“ i nalaze mu. Pod budnim okom doktora Salčin Amira, koji se brine o Edinu, čisteći mu dva puta dnevno rane da ne bude trovanja, ostaje šest dana. Zajedno sa doktorom koji ga nije napuštao niti tren, prebacuje se u Zenicu. Čekajući u hodniku da mu nađu smještaj Edin počinje razmišljati i pitati se: „Bože Dragi, da li ću ikada više moći hodati? Da li ću moći naći djevojku, oženiti se? Da li ću moći imati dijete?“ Misli se roje i opsjedaju Edina, unoseći nemir u duši sa kojim valja živjeti, dok se operacije redaju jedna za drugom.
„I tada nisam zaboravljao na namaz! Klanjao sam ležeći, samo glavu okretao prema Kibli.“ Malo zastade pa nastavi. „Kada sam se pridigao da mogu sjesti a kasnije, na štakama otići do vrata, niko nije bio sretniji od mene. U 21.godini ja sam ponovo učio hodati i hvala Bogu prohodao. Puno sam vježbao i trudio se, znoja prolio!“ Upisuje kurs informatike i na štakama odlazi upoznavati računare i programe. To ga zainteresova i usmjeri za borbu kroz dalji život. Iako liječenje nije bilo završeno, Edin biva otpuštan iz Armije R BiH i tada govori sebi: „Ako se ja ne potrudim pomoći sebi, drugi mi neće pomoći.“ Kupuje prvo biciklo i upornošću djeteta savladava vožnju sa protezom, kako bi ojačao mišiće i lakše se kretao. Neumorno radi i na porodičnom stablu sa svojim rođakom Mahirom. Ispisuje levhe i traga za onim čime će se baviti u životu. Želi položiti vozački ispit i voziti auto. Dok je još ležao u bolnici upoznaje djevojku iz komšiluka, koja je posjećivala rođaka dok je ležao pored njega. Rodila se ljubav! Januara 1998.godine, Nehrida postaje njegova supruga. Krajem godine upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu na Odsjeku za socijalni rad. Zasjalo je sunce nad Edinom i otjeralo mrak koji se navukao onog oktobra i dana ranjavanja. Trećeg maja, 1999.godine na svijet dolazi njegovo prvo dijete, kćerka Ajdina.

U martu 2003.godine Edin diplomira na fakultetu a već 2.oktobra na svijet mu dolazi i druga kćerka Ilma. Puno je sunca na licu, ali i straha u duši. Ratni vojni invalid sa diplomom visoke stručne spreme nema posla. Edin se prijavljuje na Biro, a na porodičnom imanju od poljoprivrede i drugih poslova izdržava porodicu. Opet svojom upornošću, potežući lično kod nadležnih iz vlasti, zapošljava se 1.aprila 2005.godine u Centru za mentalno zdravlje. Nakon pripravničkog rada, prelazi u Centar za socijalni rad, gdje zasniva stalni radni odnos. Usavršava se u svome poslu i svakodnevno izgrađuje. U kantonu traže stručnog savjetnika. Edin se malo dvoumi, sluša savjete prijatelja, svojih saboraca, i onda kaže sebi: „U životu iskoristi priliku prije neprilike.“ Javlja se na konkurs i dobija to mjesto. Samo osam mjeseci poslije, ponovo se javlja na raspisani javni konkurs. Postaje pomoćnik ministra u Minisarstvu za rad, socijalnu politiku i izbjeglice ZDK. Svjestan svog životnog puta, sa te pozicije stavlja se na raspolaganje, i nastoji pomoći svima kojima je pomoć socijalnog radnika neophodna. Iste godine Uzvišeni Gospodar uslišava dove supružnika i rađa im se sin Emin. Kao da se sunce uselilo pod krov ove skromne i čestite porodice a Edin dobi krila da radi sve više i više.
„Kada mu se ljudi obrate za pomoć, a on im trenutno nije u mogućnosti pomoći, znajući da pomoć zaslužuju, Edin im sa puno empatije pruži lijepu riječ i koristan savjet. On je veoma pošten čovjek, vrijedan, i dobar uzor ljudima.“, reći će naš zajednički drug iz rata, dr. sci. Mirnes Telalović, predsjednik Saveza socijalnih radnika Federacije BiH. Uključuje se u rad „Batona“ i kako reče, želi svoja iskustva ali i upornost koja ga je vodila od malih nogu, prenijeti na ostale članove, svoje ratne drugove, kako bi ih motivisao da se lakše nose sa posljedicama koje je ostavio rat.

„U „Batonu“ nalazim ljude koji nose iste rane i s njima se osjećam bolje. Kada smo zajedno ožive naše emocije i sjećanja, razvija se solidarnost, volja za životom i prevazilaženjem svakodnevnih tegoba. Mnoge životne prepreke koje inače kod ljudi vrlo lahko izazivaju stres, savladavamo zajedno. „Baton“ je smisao druženja kroz različite oblike djelovanja. „Baton“ je potreba svih nas ratnika, posebno osoba sa invaliditetom i drugih kojima je potrebna motivacija,“ ispriča Edin, tiho kao da ašikuje a svaka mu se riječ primi u čulima poput žubora planinskog izvora.

Taman sam pomislio, kako završiti priču o gaziji, čije mi lice još odaje one konture dječačkog iz devedesetih, neumorno i nakon toliko bitaka, onih životnih, bljesne osmijehom kao što zraka sunca probije taman oblak. Edin se okrenu meni, gledajući me ravno u oči i reče mi ovo: „Ja često savjetujem ljude da misleo sebi i čuvaju svoje zdravlje, da se trude. Svakodnevno klanjam nafilu namaz i zamolim Gospodara da mi olakša. Molim Ga za mene, za moju porodicu, ali i za sve dobre ljude na dunjaluku.“

Čovjek je ustinu onoliko velik, koliko je spreman žrtvovati se za druge. Edin svoju ljudskost pokazuje svakodnevno. Svojom smirenošću u ophođenju, ukrašavajući osmjehom svaku izgovorenu riječ, kao da ispisuje novu levhu, iznova potvrđujući, kako uvijek na kraju pobjeđuje dobro.