Aziz HUREM: Prosjačenje u muslimanskom svijetu je jako izraženo i sve više uzima maha. Žarišta, odnosno najfrekventnije tačke ove pojave su ulazi u džamiju ili džamijski harem, - nažalost. Taj društveno-socijalni problem je u najužoj sprezi sa političkim stanjem i klimom u dotičnoj državi. Konkretno, u BiH prosjaci su preplavili pješačke i trgovačke zone, raskrsnice regulisane semaforima gdje se automobili zaustavljaju minutu ili dvije, petkom bajramima i ostalim frekventnijim danima potražioci milostinje su svakim danom u sve većem broju na ulazima u hareme i u džamije. Uglavnom su to odrasle i fizički zdrave osobe, a ako su to djeca onda su najvjerojatnije upućena od starijih ili po uzoru na starije. Obraz i sramota/stid nema više nikakvu težinu.

Pitam jednog momčića, Bošnjaka, koji je rođen i živi u Njemačkoj: Kako se na njemačkom jeziku kaže sevab?
Kaže on: - Ne znam.
A, kako se kaže merhamet?
On opet kaže: - Ma, ne znam nema to u njemačkom jeziku.
Htjedoh da ga upitam još koju rječ, al‘ ..... on mi veli: - Nema. Amidža, nema to u njemačkom jeziku. U njemačkom jeziku nema tih rječi.
Kako nema?
Nema, veli, oni u Njemačkoj nemaju ni sevaba ni merhameta. Al‘ imaju neke druge rječi koje nemaju baš ono značenje koje te iste imaju u našem bosanskom jeziku.
Postavlja se pitanje: koliko je ispravno svaku i svačiju situaciju, odnosno sva djela –svoja i tuđa - posmatrati samo preko sevaba i merhameta. Najvjerojatnije, da se sa mnom večina neće složiti ali bi trebalo ili nužno bilo postaviti granicu između nekih pojmova, pojava, stanja i situacija.
Kao npr., da li je ispravno udjeljivati sadaku zdravom i odraslom, kako mušku tako i žensku. A, svjedoci smo da se ta pojava sve više širi i uzima maha. Znamo i to da su nam naše majke utufile u glavu: sine ko god pruži ruku a ti mu daj makar malo ili makar nešto. Isto tako, ulema nam u svakoj prilici ponavlja da je naše samo ono što udijelimo i dajemo i da ćemo samo to –između ostalog-ponijeti na Drugi svijet.
No pitanje je da li ovo neko dobro iskorištava i zloupotrebljava?
Prije tridesetak godina sam negdje u štampi našao da, nezvanično i tajno postoji prodaja i kupovina štandova za prosjake u Milanu/Italija, u Parizu (posebno naglašeno kod Nostradamusove crkve), zatim u Beču, Kelnu, ... –i to sve između „gazdi“ koji su došlepali tu bijedu ili u „boljem“ slučaju sakate i ćorave da prose za sebe a u stvari za njih.
To i tada je bilo rezervisano samo i isključivo za profesionalne „prosjake“ iz Istošne Evrope – uglavnom pravoslanog vjerozakona. Katoličkih prosjaka je bilo sasvim malo ili neznatno, a muslimanskih nimalo ili nikako.
-A mi, sadašnji starci ili već prezreli ljudi se sjećamo da su nas roditelji plašili sa ciganima/romima koji kradu djecu. Govorili su nam: odsijecaju im ruke, noge ili vade oči da bi sa njima ili na račun njih mogli prositi.
Danas su se ta pravila i norme promijenila. „muslimanska“ sirotinja i bijeda ide s kraja na kraj Svijeta uz predviđene sve moguće rizike i nevolje samo da bi se negdje locirali ispred crkve npr. u Kelnu, na najprometnijoj pješačkoj trgovačkoj zoni velikih evropskih gradova ili još bolje negdje pred Islamskim centrom koje sagradiše muslimani.



Složit će te se sa nama da je ova ne časna pojava / prosjačenje najizraženija u Islamskom svijetu. No, mogli bi prije kazati da je to bolest od koje boluju muslimani. To je rezultat neimaštine, a neimaština je rezultat ljenosti. Pa zar nismo čuli davno da je ljenost najteža bolest.
Prosjačenje nije nastalo u Islamskom svijetu. naprotiv ono je izliječeno i eliminisano. Dakle nestalo. Pa tako za vrijeme halife Omer-ibni-abdul-Aziza se nije imao kome podijeliti zekat ili sadaka. Svi su u toj mladoj muslimanskoj državi bili obezbjeđeni i situirani a samim time i zaposleni odnosno imali su izvore životnih sredstava. Širenjem islamske države i sudari sa drugim običajima i kulturama prosjačenje je jednim dijelom naslijeđeno, a jednim dijelom ostatak kulture naroda koji su pali pod upravu islamskih osvajača.

Prosjačenje u muslimanskom svijetu je jako izraženo i sve više uzima maha. Žarišta, odnosno najfrekventnije tačke ove pojave su ulazi u džamiju ili džamijski harem, - nažalost.
Taj društveno-socijalni problem je u najužoj sprezi sa političkim stanjem i klimom u dotičnoj državi. Konkretno, u BiH prosjaci su preplavili pješačke i trgovačke zone, raskrsnice regulisane semaforima gdje se automobili zaustavljaju minutu ili dvije, petkom bajramima i ostalim frekventnijim danima potražioci milostinje su svakim danom u sve većem broju na ulazima u hareme i u džamije. Uglavnom su to odrasle i fizički zdrave osobe, a ako su to djeca onda su najvjerojatnije upućena od starijih ili po uzoru na starije. Obraz i sramota/stid nema više nikakvu težinu.

Sve u svemu taj društveni problem je prebačen iz dvorišta predsjedničke palate i palate vlade, kantona ili općine u dvorište/harem neke džamije odnosno na vrat dotičnom hodži, džematskom odboru i na kraju Islamskoj Zajednici BiH. Pa tako imamo danas potraživanje milostinje putem interneta, televizije, facebooka, ..... u raznim varijantama.
Ali. ...Ali.... Na početku mog viđenja problema sam se dohvatio sewaba i merhameta.
Možda je pogrešno kazati da ima ljudi na zemaljskoj kugli koji su muslimani a oni sami i ne znaju da su muslimani. No, ima i onih, nažalost koji misle ili nam se tako pretstavljaju kao muslimani a oni to ni u kojem slučaju nisu. Kako mogu bit ako je njihov narod već decenijama i stoljećima u ratovima i ropstvu. Sjećamo se svi slika Sadama Huseina i M. El Gadafija redovno i neizostavno sa otvorenim Kur’anom /samo oni i dragi Bog znaju jesu li oni bili u onoj mjeri muslimani koliko su se promovirali. Znamo i to da je ovoj dvojici lično njegov narod odrubio glavu iako su se za ta djela vrlo brzo pokajali. Neko je tu debelo pogriješio. Da li njih dvojica koji nisu investirali i ulagali u odgoj i obrazovanje svog naroda ili su ga pogrešno obrazovali , ili , ... su pogriješili njihovi narodi koji su smatrali da im Gadafi i Sadam ne dozvoljavaju da postanu „Amerikanci“. Naravno, danas svi žale za tim vremenima.
I, nisu jedini oniu islamskom Svijetu kojima je njihov narod presudio. Ali nisu ni jedini koji su bili zaduženi za odgoj i obrazovanje svog naroda.
Jutros na TV gledam reportažu kako je jedan Nijemac dvadesetčetvorogodišnjak prepravio i preuredio svoj brod u brod za spašavanje i prihvat izbjeglica iz Libije koji se utapaju u borbi sa valovima i nedostakom pitke vode na Sredozemnom moru.
--Zamislite samo: krščanin iz Njemačke spašava muslimane od sigurne smrti koji bježe od svojih vjerskih i nacionalnih vođa, koji bježe iz svoje domovine, bježe sa kućnog praga, bježe od svega onog sa čime i sa kime su živjeli dvadeset-trideset ili više godina. Bježe iz mora „islama“ u more kršćanstva. –Najvjerojatnije da su neki od njih spremni da za hatar trbuha se odreknu i svoje vjere –zavisno od toga kome padnu u ruke.
Znade li ovaj momak iz Njemačke /nisam mu zapamtio ime/ Nijemac koji je možda svu svoju ušteđevinu uložio i dao se na posao spašavanja izbjeglica iz Libije i sl., --znade li on za sewab? – Ne. Ne zna sigurno. Najvjerojatnije nije nije nikada čuo ni za sewab ni za merhamet ... i teško bi mu to mogli objasniti /pa ipak čini i sewab i i merhamet. Mogao je svoju luksuznu jahtu ostaviti u originalnom izdanju i uživati negdje možda na nekom luksuznom i sunčanom ljetovalištu.
PITAM SEBE I VAS: Ko i kako je njega obrazovao i odgajao, kakve škole je pohađao, šta su mu kazivali dok je bio dijete, kakav status zaslužuju njegovi roditelji, kako obilježiti i nasloviti njegov angažman u islamskim normama, .... jesu li ga učili da mrzi sve druge osim kršćanai još niz drugih pitanja bez odgovora ,-- ostavljam našim političarima i našoj ulemi da odgovori na njih.