ŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 16. Oct 2016. 21:10:15
Sead ZUBANOVIĆ: Mak, zbog svog patriotizma i ljubavi prema Bosni, nije mogao imati ni stalni posao, nego je radio volonterski i živio sa petoročlanom porodicom od sitnih honorara prodaje svojih knjiga, a Meša je, kao režimski pisac, birao funkcije po Sarajevu, od katedre na fakultetu do direktora izdavačkih kuća i pozorišta. Mak je svojim istraživačkim radom dokazivao hiljadugodišnje postojanje Bosne, njenog naroda, Bošnjaka, i bosanskog jezika, a Meša u svojim djelima osporavao sve to i još se izjašnjavao kao Srbin.
Ovih dana se javno, ali zaista opravdano, vode polemike oko prijedloga naslova poželjnih knjiga za lektiru u osnovnim i srednjim školama. Profesori Nenad Veličković i Enver Kazaz, kao kompetentna i ovlaštena lica, dostavili su Zavodu za obrazovanje, na njegov zahtjev, popis djela i imena autora koji, po njima, zaslužuju mjesto u nastavnim programima Sarajevskog kantona. Na prvi pogled je zaista vidljiva prosrpska opredijeljenost ovog dvojca jer se na tom njihovom spisku nalaze imena Ive Andrića, Branka Ćopića, Milana Antića, Danila Kiša, a uopšte nema imena bošnjačkih književnika poput najvećeg Bošnjaka Mehmedalije Maka Dizdara, Alije Nametka, Edhema Mulabdića, Skendera Kulenovića, Alije Isakovića, Envera Čolakovića i mnogih drugih čija su djela i u prošlosti namjerno zaobilažena, najviše iz političkih razloga. Ispred Bošnjačkog kongresa na navedenu nelogičnost reagovali su profesor Sanjin Kodrić i akademik Muhamed Filipović. Interesantan je podatak da se samo ime jednog autora i to Mehmeda Meše Selimovića, našlo kao poželjno na obadvije strane. Doduše, kod prve dvojice taj autor je predložen sa romanom Tvrđava, a ova druga dvojica opet smatraju da je to malo pa su zatražili da se tome doda i Derviš!


Nije normalno Mehmedaliju Maka Dizdara staviti u isti ravan sa Mešom Selimović


Na ovom mjestu zaista pamet staje. Šta se dešava u glavama Kodrića i Filipovića? Staviti u istu historijsku ravan Mehmedaliju Maka Dizdara i Mehmeda Mešu Selimovića, zaista nije normalno. Samo je 1966. godina, godina objave Makovog Kamenog spavača i Mešinog Derviša i smrti, jedina njihova dodirna tačka. Sve ostalo je apsolutna suprotnost. Dizdar nije za svoju knjigu dobio ni jedne nagrade, a Selimoviću su dodijeljena sva moguća književna i politička priznanja tadašnje Jugoslavije. Mak, zbog svog patriotizma i ljubavi prema Bosni, nije mogao imati ni stalni posao, nego je radio volonterski i živio sa petoročlanom porodicom od sitnih honorara prodaje svojih knjiga, a Meša je, kao režimski pisac, birao funkcije po Sarajevu, od katedre na fakultetu do direktora izdavačkih kuća i pozorišta. Mak je svojim istraživačkim radom dokazivao hiljadugodišnje postojanje Bosne, njenog naroda, Bošnjaka, i bosanskog jezika, a Meša u svojim djelima osporavao sve to i još se izjašnjavao kao Srbin. Mak je doslovno ubijen rješenjem tadašnje vlade, Izvršnog vijeća BiH, o deložaciji iz stana kojim mu je ista dodijelila par mjeseci prije, a Meša je samovoljno napustio i ostavio ogroman stan u Sarajevu otišavši u Beograd, gdje mu je u rješavanju stambenog pitanje pomogao lično Dobrica Ćosić, otac srpske nacije, kod koga je nekoliko mjeseci i stanovao?! Mak je svoje slobodno vrijeme najčešće provodio sa porodicom na Trebeviću, a Meša kod Milorada Ekmedžića, osnivača zločinačkog SDS-a, u vili u Dubrovniku. Mak je javno napadao lektore, koji su dovedeni iz Srbije, zato što zbog svoje nepismenosti kvare jezik Bosne, a Meša je o srpskom šovinisti i kradljivcu bosanskog jezika, a prije svega bošnjačkog epa Hasanaginica, Vuku Karadžiću, napisao knjigu hvalospjeva i to ekavicom, naravno ćiriličnim pismom.. Mak i njegova djela su i danas meta za odstrjel velikosrpske politike, a Mešino ime nosi najveća književna nagrada Srbije.

Ono obavezno nastavničko pitanje đacima, po pročitanom književnom djelu, koje glasi: „ Šta je pisac htio da kaže?“, gospoda Kodrić i Filipović neka postave sami sebi, ali tek kada ponovo, veoma pažljivo, pročitaju ova dva Selimovićeva romana. Još bolje bi bilo, da u njima pokušaju pronaći bar jedan pozitivan lik Bošnjaka ili Bošnjakinje. Uvjeriće se da je to nemoguća misija. Ogroman bošnjački problem je što su se njegovi, moram tako reći, u velikoj većini nazovi intelektualci obrazovali na srpskim mitomanskim knjigama. Iz tog razloga su oni, svjesno i nesvjesnio, postajali megafoni velikosrpstva, kao što je to svojevremeno rahmetli Alija Isaković javno konstatovao za Mehmeda Selimovića, Mešu!