Radi kulture pamćenja, zbog prava ubijenih, moramo ponavljati kako ni na trenutak ne bismo zaboravili i time bili iskušani ponavljanjem krvave prošlosti, da je 23.10.1993. godine od strane HVO Vareš i njihovih pomagača zloglasnih jedinica iz Kiseljaka „Maturica“ i „Apostola“ u selu Stupni Do u Općini Vareš izvršen zločin protiv čovječnosti u kojem su četrdeset četiri osobe ubijene, 38 u selu Stupni Do i 6 u Varešu.

1.LIKIĆ (Esada) VAHIDIN
2. LIKIĆ (Esada) MEMBRURA
3. LIKIĆ (Ibrahima) MERIMA
4. LIKIĆ (Ibre) RAŠIDA
5. LIKIĆ (Ibre) MEHMED
6. LIKIĆ (Idriza) LEJLA
7. LIKIĆ (Bajre) SALIH
8. ŽUTIĆ (Nijaza) INDIRA
9. LIKIĆ (Osmana) SALKO
10. LIKIĆ(Salke) MUAMER
11. LIKIĆ(Abdulaha) RIFET
12. RAHIĆ(Age) SAMIR
13. LIKIĆ( Ibre) ABDULAH
14. LIKIĆ( Salke) HATIDŽA
15. LIKIĆ( Sulejmana) MEDINA
16. MAHMUTOVIĆ(Zejnila)EDIN
17. MAHMUTOVIĆ(Derviša)ZEJNIL
18. LIKIĆ(Rifeta) NEVZETA
19. LIKIĆ(Osmana) RAMIZ
20. LIKIĆ(Selima) HAFA
21. LIKIĆ(Asima) RAIFA
22. LIKIĆ(Mehe) ŠERIFA
23. LIKIĆ(Ibre) IBRAHIM
24. LIKIĆ(Alije) MUNIRA
25. LIKIĆ(Alije) DŽEHVA
26. LIKIĆ(Osmana) ALIJA
27. LIKIĆ(Kemala) ADIS
28. LIKIĆ(Bećira) RASEMA
29. LULIĆ(Bege) ŠERIFA
30. LIKIĆ(Vejsila) ŠEFKO
31. LIKIĆ(Salkana) RAMIZ
32. LIKIĆ(Alije) REFIKA
33. LIKIĆ(Taiba) ZAHIDA
34. LIKIĆ(Ejuba) ENIS
35. LIKIĆ(Ramiza) VERNEST
36. LIKIĆ(Huse) MINHETA
37. LIKIĆ(Vernesta) SABINA
38. LIKIĆ(Ibre) NAZIF
39. REDŽEPAGIĆ(Rame)RIZO
40. BITIĆI(Ragiba) ŠUKRIJA
41. BITIĆI(Ragiba) FADIL
42. BITIĆI( Mustafe) NEDŽAD
43. IMAMAGIĆ(Osmana) ESMA
44. PARIĆ(Alije) TAIB



Opominju nas četrdeset četiri imena, da mi živi nemamo pravo na oprost, da su samo oni ti koji mogu da oproste, a mi živi imamo obavezu da pamtimo i svjedočimo kako se više nikad ne bi ponovio 23.oktobar 1993.godine, kad su krvavi krici lomili tišinu smrti nadvijenu nad Bošnjacima Vareša.

Radi kulture pamćenja, zbog prava ubijenih, moramo ponavljati kako ni na trenutak ne bismo zaboravili i time bili iskušani ponavljanjem krvave prošlosti, da je 23.10.1993. godine od strane HVO Vareš i njihovih pomagača zloglasnih jedinica iz Kiseljaka „Maturica“ i „Apostola“ u selu Stupni Do u Općini Vareš izvršen zločin protiv čovječnosti u kojem su četrdeset četiri osobe ubijene, 38 u selu Stupni Do i 6 u Varešu. Po već isprobanom scenariju u selu Ahmići isti scenaristi, nalogodavci i izvršioci su u ranim jutarnjim satima upali u još usnulo selo Stupni Do s namjerom da ubijaju, pale i pljačkaju i na takvim krvavim temeljima grade „hrvatsku zemlju“ na hiljadugodišnjem bosanskom tlu. Koliko je mržnja jaka emocija svjedoči zvjerstvo koje su iza sebe ostavili bojovnici HVO Vareš i njihova braća u zlu i zločinu Apostoli i Maturice, njihov krvavi ritual nošen na krilima đavola iza sebe je ostavio pustoš okovanu lancima smrti. Ishod njihovog zvjerstva su četrdeset četvoro ubijenih, među ubijenim je bilo djece od dvije do 13 godina, starica od 81 godinu, mladići, djevojke, žena, neki od njih su umirali u najtežim mukama jer su živi zapaljeni u svojim kućama. Iza njih su ostali ukočeni pogledi silovanih žena, djevojaka, prigušeni krici pretučenih muškaraca koji su bili zatočeni u logore na nekoliko lokacija u Varešu i mučeni do granica izdržljivosti. Malo je zvijerima bilo počinjenog zla, pa su u nedostatku ljudske krvi svoje zlo usmjerili na građevine zapalivši hotel Ponikve, stambeni blok, silos, džamiju u selu Daštansko i naravno kompletno selo Stupni Do su sravnili sa zemljom.



Prošle su dvadeset tri godine od svirepog zločina kojeg su bojovnici HVO Vareš, Apostoli i Maturice počinili nad Bošnjacima Stupnog Dola i Vareša, a da zločinci nisu izvedeni pred lice pravde, odnosno i oni koji su privedeni i kojima je izrečena presuda pušteni su da odšetaju u slobodu, jedan od njih je i Dominik Ilijašević Como, zločinac kojeg je sud BiH za ratne zločine osudio na 15 godina zatvora za zločin u Stupnom Dolu iz mostarskog zatvora je pušten na slobodu, braća po ideologiji ga nagradila za zlo koje je činio i u njihovo ime i za njihov ćeif. Od vareških bojovnika niko nije procesuiran, niti će kako stvari stoje ikada iko da odgovara za ovaj teški ratni zločin. Zločinci dvadeset tri godine slobodno žive bez grižnje savjesti, tereta odgovornosti, a žrtve dvadeset tri godine čekaju na zadovoljenje pravde, koje nema ni u kojem obliku, pa čak ni u onom moralnom činu poklanjanja žrtvi od strane političkog i vjerskog vodstva hrvatskog naroda.

Kad već neće oni koji moraju da brane istinu, onda moramo mi koji hoćemo da se borimo za interpretaciju istine, moramo da pamćenje čupamo iz kandži zaborava, da svjedočimo počinjeni zločin da nam se ne bi ponovio. Da istrajemo na zadovoljenju pravde ma koliko ona izgledala nedostižna mi odustati ne smijemo. Zadaća nas preživjelih nije samo da prođemo ovim svijetom, nego je u tome da ostavimo svoj trag tako što ćemo laž ubiti istinom, na zločin uzvratiti pravdom, na smrt odgovoriti rađanjem novih života, na zaborav baciti veo pamćenja, tugu politi suzama nade. Naš glas neće pustiti krik očaja, nego će prozboriti dovom koja u sebi nosi utjehu i spas, svjesni da naš život i naša smrt pripadaju Gospodaru svjetova, jer svi smo Njegovi i Njemu se vraćamo, baš onako kako su se vratile i četrdeset četiri duše žrtava Stupnog Dola i Vareša, i čekaju konačno svođenje računa gdje će svako da nađe i trun dobra koje je počinio, ali i trun zla koje je učinio. Jedan je Sud nemoguće izbjeći, a to je Sud konačne Istine, gdje će silniku tužilac biti onaj kojem je nepravdu nanio.

Zamislimo se, da li mi živi svojim (ne) djelovanjem činimo nepravdu žrtvama? Da li je najviše što možemo da učinimo to da obilježimo 23.oktobar kao dan stradanja i da se na tome završi sva naša aktivnost? Imamo li svijest o odgovornosti, istrajavanju na istini, postizanju ovodunjalučke pravde ili smo se predali bez borbe?

I zaborav je saučesništvo u zločinu. I odustajanje od pravde je izdaja žrtava.