Nakon što su mu plemeniti ljudi omogućili upis na svom maternjem jeziku, srednješkolac iz Hota kod Plava je našao sebi privatni smještaj u Peci, u tadašnjoj ulici B.Vukmirovića, blizu Umjetničke škole, voljan da svoje dalje školovanje nastavi na albanskom jeziku. Gazda mu je bio Bali Arif iz Martinovića, koji je u Peć kupio četvorosobnu jednospratnu kuću i istu izdao pod kiriju učenicima srednjih škola. U manjoj sobi dvoje, u većoj troje ili četvoro učenika. Moj cimer je bio Sokolj Mema Baljidemaj, osoba iz mog kraja, što me dodatno kuražilo i ulivalo mi nadu da ću se što brze priviknuti na novu sredinu i okruženje.

Odlazak u novu sredinu i odvajanje od porodice nije padalo lahko ni mene, ni mojoj familiji. Bio sam nejak, slabašan i mršav, što se ono kaže tek momčić u povoju. A uz sve to povrijeđen i sa štakama u obije ruke. Često su pojedini Pećani i Pećanke iskazivali spremnost da mi pri odlasku u školu i kupovinu hrane u obližnjim trgovinama pomognu, uzmu ceger sa hranom i slično. A prejaka želja da što manje otperetim svoje roditelje u finansiskom smislu, dovela je do toga da sam bio nepravedan prema samom sebi.

Često bih kupovao osnovne životne namirnice kao što su hljeb, kiselo i slatko mlijeko, marmelada, kifle.... To nije bila hrana koja je mogla promijeniti moju krvnu sliku i od koje bi se popravio i ugojio do željenog nivoa. Falilo je kuhanih obroka, sa mesom ili bez njega svejedno, no, njih je bilo rijetko ili ni toliko. Mjesečno bih dolazio kući da obiđem svoje najmilije koje bih neizmjerno oželio, a svaki dan u mjesecu bi u mojim mislima bio na destine puta duži no što jeste. Svako prvo razdvajanje od porodice je bolno i mučno.

Roditelji su uočili da se ne hranim onako kako to oni žele i kako su me poučavali, te da ne trošim novac kojeg su mi oni uredno davali svakog mjeseca. Prilikom jednog mog dolaska kući na kraći odmor, spremili su mi pola lubine jarećeg mesa koje su zaklali, dajući mi detaljno upustvo kako da meso koristim i zaštitim ga da se ne pokvari. Budući da nije bilo frižidera u sobi u kojoj sam stanovao ili drugog rashladnog uređaja, odlučio sam da meso odnesem u hladni podrum, cijeneći kao da sam ga u neku ledaru odnio, te da se ono tamo neće pokvariti. Desetak kila jaretine nijesam mogao tako brzo da pojedem, a moja me štedljivost upućivala na to da meso treba da potraje koji dan više....

Nije mnogo prošlo, a pri mom odlasku u podrum da porezem malo mesa da bih ga isprzio na tiganj, meso se već bilo ucrvljalo. Na stotine i stotine crva se naveliko gostilo mojim nesuđenim mesom, jedino što mi je ostalo sam i uradio, bacivši ga u obližnji kontenjer.

Sačuvane mjesečne zalihe novca za jednogodišnji period školovanja, ipak je valjalo u nesto potrošiti. Želja za adidasovom majicom i gaćicama, huzdom za konja kojeg smo držali, te pravim fabričkim skijama, napokon mi se ispunila. Odvajanjem od svojih usta i od svog zalogaja, kupio sam navedene stvari u Uskoj čaršiji u Peć, gdje je bilo najviše dućana i ponosito se pojavio pred svojim roditeljima u Završ gdje smo živjeli. Još jednom su me uzalud savjetovali da je lijepo biti štedljiv, ali ne pod svaku cijenu.