Serijal: Bošnjački demokratski izazovi (12)
PRIORITETI BOŠNJAČKOG DRUŠTVENO-POLITIČKOG DJELOVANJA (II DIO)
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 05. Dec 2016. 03:12:53
Dobitnik priznanja "Zlatni ljiljan" i kandidat na proteklim izborima za člana Predsjedništva BiH Džebrail Bajramović piše osvrt na društveno-politička organizovanja Bošnjaka u matici i dijaspori.

DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Bošnjaci, kao najbrojniji narod u BiH, snose najveću odgovornost za stanje u društvu i državi, pa u skladu sa tim trebaju graditi državotvornu svijest.


II/4) Ekonomski prosperitet
Upitna je ekonomska solventnost BiH jer svakim danom se tone u sve veću dužničku ovisnost, tako da onaj dio novca koji bi trebao ići na razvoj ide za otplatu nagomilanih kredita – od kojih većina nema racionalno opravdanje. Svakako da je zaduživanje države neopravdano da bi se pokrili abnormalni i neprilagođeni administrativni i birokratski troškovi. Komfor i raskoš političara plaća se neprihvatljivom stopom nezaposlenosti i niskim životnim standardom većine građana u BiH. Birokratski iracionalizam – koji je kreirala beskrupulozna politička elita koja je jedinstvena u nastojanju da se obesprave i dehumaniziraju građani – potpuno je učinio nefunkcionalnim društveni sistem koji bi trebao da podržava razvoj pojedinih privrednih grana, kreiranjem prosperitetnih projekata, otvarajući nova radna mjesta i plasmanom novih konkurentnih proizvoda na tržište.
Potpunom politizacijom ekonomskog prostora i ignorisanjem struke stvorene su sve pretpostavke za nemogućnost iskorištavanja resursa i potencijala kojima BiH realno raspolaže, a koji nisu stavljeni u funkciju ekonomskog razvoja pogodnih lokaliteta i regija, a time i cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva. Prvi preduslov za ekonomski oporavak i prosperitet je da se stvori društveni ambijent koji će omogućiti da struka kreira ekonomski prostor – a ne da i dalje ostane predmet neprimjerenih politikantskih nagodbi na opću štetu i u korist neodgovorne političke elite.
Od bošnjačkih političkih predstavnika birači trebaju decidno da zahtijevaju provođenje principijelne programske politike koja će biti u funkciji prosperiteta svih građana u BiH i kompletnog bosanskohercegovačkog društva, tj. neprihvatljivo je da ponovo dobiju povjerenje oni koji ga nisu opravdali.

II/5) Socijalna pravda
Bosanskohercegovačko društvo toneći iz dana u dan u iracionalizme, zapljuskujući javni prostor senzacionalizmom i populizmom polako gubi karakter humanog društva, a pošast ekstremnog siromaštva je sve prisutnija i vidljivija diljem Bosne i Hercegovine. Nakon neuspješne reintegracije cjelokupnog prostora BiH u jedinstven i funkcionalan državno-pravni okvir – građani iz svih dijelova masovno napuštaju svoju domovinu i odlaze u druge zemlje u potrazi za boljim životom. Sa nerealizacijom obaveze da se svim prognanicima omogući povratak na svoje, kao i da povratak bude održiv, te da povratnici nisu diskriminirani – što je danas slučaj na većini teritorije BiH – faktički, država je svojim građanima okrenula leđa i nije preuzela brigu o njima, tj. da im se stvore uvjeti dostojni savremenog čovjeka u 21. stoljeću. Dakle, država je zakazala pa za posljedicu imamo aktuelnu socijalnu nepravdu – koja se manifestuje gotovo u svim društvenim sferama i po svim pitanjima, od socijalne zaštite, medicinskih usluga, pa do diskriminacije po pitanju zapošljavanja, školovanja...
Bošnjački politički predstavnici opravdaće ukazano povjerenje građana ako racionaliziraju neopravdane troškove administracije i ta sredstva usmjere ka socijalnim davanjima onima koja su neophodna, čime bi se zaustavio i eliminisao trend porasta ekstremnog siromaštva većine i prekomjernog bogaćenja manjine. Bošnjaci, kao najbrojniji narod u BiH, snose najveću odgovornost za stanje u društvu i državi, pa u skladu sa tim trebaju graditi državotvornu svijest.

II/6) Parlamentarna demokratija
Bošnjaci moraju što prije prestati sa praksom vaninstitucionalnih nagodbi jer ta praksa, koja je kontinuirano prisutna od samog početka uvođenja višestranačke demokratije u BiH. Nije moguće negirati da je ta neprimjerena praksa političkog mešetarenja, bez preuzimanja odgovornosti za posljedice, obično širokog spektra i dugoročnog karaktera, nanijela OGROMNU ŠTETU Bošnjacima u BiH. Bošnjački narod je potpuno svjestan da su putem „neformalnih stranačkih dogovora“ van intitucija društva reducirana prava i slobode Bošnjacima, što se manifestuje na inferioran položaj Bošnjaka u pojedinim dijelovima države. Da je riječ o nedosljednoj, neprincipijelnoj nekonzistentnoj politici – koja varira od slučaja do slučaja na prostorima u državi gdje su Bošnjaci manjina – a manifestuje se u uskraćivanju i reduciranju prava Bošnjacima na jezik, obrazovanje, zapošljavanje. Trend reduciranja demokratskih prava i sloboda Bošnjacima na prostorima gdje su manjina se nastavlja i poprima sve veće i radikalnije dimenzije, a što je na proteklim Lokalnim izborima eskaliralo na primjeru Stoca, gdje su uočene dramatične nepravilnosti u izbornom procesu, izbori su usljed tog prekinuti – a proces utvrđivanja krivice svodi se na kažnjavanje Bošnjaka što nisu dozvolili da se ponovi izborni inžinjering, na koji se ukazuje decenijama.
Bošnjaci ne smiju dozvoliti da uzorite demokratske principe, na koje se država obavezala, zamijeni TRANZICIJSKOM PRAVDOM – jer je to metod utjerivanja demokratije kršenjem ljudskih prava, univerzalnih ljudskih vrijednosti i općeprihvaćenih principa parlamentarne demokratije. Ako Bošnjaci dozvole da se nad njima vrši pravno nasilje kroz zloupotrebu demokratske prakse – u BiH će se instalirati antigrađanski sistem koji će selektivnom, tranzicijskom pravdom – a što u praksi znači nametanje nepravde zloupotrebom institucija – BOŠNJAKE SVESTI NA MARGINALNI POLITIČKI ELEMENT u Bosni i Hercegovini. Dakle, Bošnjacima će neki sudovi određivati koji kandidati mogu, a koji ne mogu biti kandidati – ili da li uopće mogu imati protivkandidate drugim narodima za određene funkcije, što se nakon demokratski vakumiziranog Mostara, putem iscrpljujućih metoda, želi objelodaniti kao praksa u BiH. Ako Bošnjaci na to ne reaguju na adekvatan način – svakako da će zatvori uskoro biti puni bošnjačkih političkih aktivista, čime će se demaskirati aparhejdske nakane – čije su manifestacije znakovite već decenijama, a što sprječava napredak Bosne i Hercegovine ka euroatlanskim integracijama.
Očuvanje principa parlamentarne demokratije temeljni je bošnjački demokratski izazov – u čemu Bošnjaci trebaju da prepoznaju prijetnju da izgube svoju matičnu državu (1) i otvorenu mogućnost da kroz jačanje institucija društva i demokratskih kapaciteta (2) trasira se put prosperiteta države BiH i svih njenih građana. Svakako da političko organizovanje Bošnjaka mora doživjeti modifikaciju da bi se od rasprostranjenog populizma i politikantstva prestrojilo na pragmatično i strateško djelovanje tj. sa prakse prihvatanja privremenih prešlo na kreiranje sistemskih rješenja.
Naravno da postoji trend da se Bošnjacima nameće politika „dogovora svih strana“ za prihvatanje „kompromisa“ – dakle, sa polaznih maksimalističkih stavova da se traži neko „fantomsko srednje rješenje“, koje bi trebalo da zadovolji „sve strane u dogovoru“. To je naročito izraženo kroz pritisak od strane međunarodnih organizacija – a koje u svojim državama ne rade po tom nakaradnom principu, koji je redovno na štetu istine, pravde i slobode. Zašto predstavnici međunarodnih organizacija u BiH taj princip ne provode u demokratskoj praksi u svojim zemljama? Iz zdravorazumskih i praktičnih razloga – jer u temeljnim demokratskim principima, koji čine ISTINA, PRAVDA i SLOBODA nema minimalističkih, maksimalističkih i srednjih, kompromisnih kategorija ili kvalifikacija – a mogu se nazvati bilo kako. Svakako da oni dobro znaju da postoji samo: istina i neistina, pravda i nepravda, te sloboda i nesloboda! Između toga nema prostora za kompromis – jer zakoni regulišu OBA PITANJA – i govor istine i govor neistine, pravda-kroz demokratske procedure i kriminal-kroz krivični zakon; ljudska prava i slobode kroz Ustav i prateće zakone, kao i kršenje istih prava kroz krivični zakon. To se zove vladavina prava i to gospoda znaju, kao što znaju šta je to PRIMJERENA I UZORITA DEMOKRATSKA PRAKSA, koju čuvaju ljubomorno za sebe i nad kojom stražare, kao i šta je neprimjerena demokratska praksa, koju podržavaju da se u BiH praktikuje i koja se konsolidirala i producirala ogromnu štetu u BiH – za sve njene narode i građane, a od čega korist nemaju pošteni građani već kriminogeni milje kojem su u ruke predate poluge moći na nesavjesno upravljanje.
Bošnjaci moraju biti lideri u afirmaciji i prakticiranju parlamentarne demokratije i uzorite demokratske prakse – da bi BiH bila zemlja vladavine prava i poželjna da se u njoj posluje, radi i živi. U suprotnom, nastaviće se trend odliva mozgova i odlaska mladih i školovanih, tako da će zapletena u klupko iracionalizama i korupcije, država BiH opstajati na finansijskim infuzijama padajući u dužničko ropstvo – što će za posljedice imati marionetsku parlamentarnu demokratiju.
Dakle, od Bošnjaka se očekuje – ako žele sebi dobro i žele da očuvaju domovinu i opstanu na ovim balkanskim prostorima – da promijene svoj odnos prema političkom organizovanju i djelovanju, dakle, da stranke u kojima se profiliziraju bošnjačka politika i definisanje bošnjačkih društvenih prioriteta – budu stvarni centri odlučivanja koji će preuzeti odgovornost za stanje u društvu i državi, te stepen ostvarenja bošnjačkih etničkih i građanskih prava i sloboda.
Ko suštinski preuzima odgovornost za nemogućnost upražnjavanja demokratskih sloboda Bošnjaka u Mostaru, a što im garantuju ustav i brojne međunarodne konvencije? Niz je sličnih primjera diljem BiH gdje se Bošnjacima krše prava. Ta praksa i to stanje je NEPRIHVATLJIVO za Bošnjake.
Svakako da predstavnički politički subjekt koji nije u mogućnosti da osigura praktikovanje elementarne demokratske prakse u skladu sa zakonom – ne zaslužuje da bude bošnjački politički predstavnik. Bošnjaci moraju afirmisati političke predstavnike, a time i političke stranke, koji su sposobne da u postojećim društvenim odnosima i faktičkom stanju na terenu obezbijede progres i boljitak za Bošnjake – na cijelom prostoru BiH, a svakako da se mjera vrijednosti ustanovljava na osnovu zaštite bošnjačkih društvenih interesa tamo gdje su oni manjina.

II/7) Vjerske slobode
Proklamovanje, zaštita i praktikovanje vjerskih sloboda je dio bošnjačke društveno-historijske tradicije koji je utkan u opću pozitivnu, konstruktivnu i humanu tradiciju Bosne i Hercegovine, a koje je ustanovljeno kao sekularno društvo zasnovano na višestranačkoj, parlamentarnoj demokratiji.
Slobodu vjeroispovjesti Bošnjaci trebaju javno zastupati, u duhu svoje častoljubive tradicije, a posebno iz razloga jer je bh. društvo multikonfesionalni karakter. Bošnjaci se trebaju zalagati da kroz zakonodavnu legislativu se omogući jednak tretman svih vjerskih zajednica u BiH, te nesmetano upražnjavanje vjere i obilježavanje vjerskih praznika. Bošnjaci trebaju da iz svog milenijumskog egzistiranja i društvenog djelovanja izvuku iskustvo i u svom javnom djelovanju afirmišu principijelan, primjeren i općeprihvatljiv odnos između vjere i politike, a što u društvenoj praksi podrazumijeva harmoniziran odnos između vjerskih institucija i vlasti.

II/8) Tradicija i porodica
Pred Bošnjacima je veliki izazov u pogledu njegovanja tradicije koja je produkt višemilenijumske egzistencije, a koju treba prilagoditi modernim zahtjevima i načinu života. U tom smislu od bošnjačkih predstavnika u strukturama vlasti i društva treba zahtijevati, da se u granicama mogućnosti i ingerencija, angažuju na očuvanju, prezentaciji i afirmaciji bošnjačke tradicije, a koja je sastavni dio tradicionalnih vrijednosti Bosne i Hercegovine.
Obzirom da porodica predstavlja osnovnu ćeliju društva, neophodno je da društvo iskaže senzibilitet prema potrebama harmoničnog funkcionisanja porodice u savremenom društvu – a što podrazumijeva mogućnost u pogledu zaposlenja, stanovanja, kreditiranja, obrazovanja, liječenja kao i ostalih socijalnih potreba u individualnom i kolektivnom kontekstu. Između ostalog, obzirom na trend negativnog prirodnog priraštaja u BiH, te na sociološka drastična raslojavanja na siromašne i bogate slojeve društva, a što dovodi do nejednakih društvenih statusa i mogućnosti, neophodno je da se Bošnjaci dodatno angažuju kroz institucije društva na osposobljavanju i podršci instituta i organizacija za sociološka praćenja i istraživanja.
Ispoljavajući brigu o njegovanju tradicije i održivosti porodice Bošnjaci će se praktično angažovati na afirmaciji svoga identiteta i biološke opstojnosti, a što treba da je sastavni dio strateškog planiranja i djelovanja s obzirom na ulogu navedenih pitanja za bošnjačko biće u cjelini.

II/9) Jezik, kultura i umjetnost
II/9/a) Jezik
Bošnjaci se smiju nijemo promatrati, bez adekvatne zakonske i primjerene demokratske aktivnosti osporavanje prava Bošnjaka da svoj jezik nazovu kako žele, da je sastavni dio obrazovnog sistema u državi BiH – kao što je slučaj u pojedinim dijelovima države gdje su Bošnjaci u manjini. U pogledu zaštite Bošnjaka u pogledu bosanskog jezika, a i općenito obrazovnog i nastavnog programa na području cijele Bosne i Hercegovine – aktuelni politički zastupnici Bošnjačkih etničkih, nacionalnih i građanskih interesa ne mogu se pohvaliti da su bili na nivou zadatka koji je pred njima. To ukazuje da postoje ozbiljne anomalije u bošnjačkoj društveno-političkoj praksi – koje ne smiju postati PRAVILO, već uočenim problemima treba pristupiti u punom društveno-političkom kapacitetu Bošnjaka, što bi nužno vodilo rješavanju istih.
Očuvanje bosanskog jezika je aksiom za bošnjačko društveno i duhovno biće jer prestavlja temelj ontološke, sociološke i političke egzistencije – a što je u najužoj vezi sa biološkom egzistencijom. Kroz pitanje bosanskog jezika otvara se pitanje sveukupne egzistencije Bošnjaka, izražene kroz višedimenzionalne forme i sadržaje, pa stoga važnost njegovanja i očuvanja predstavlja, faktički, brigu o opstojnosti Bošnjaka kao sociološkog i duhovnog faktora, dakle, brigu oko postojanja Bošnjaka kao naroda.
Sigurno da se od onoga ko osporava pravo Bošnjacima na jezik, može očekivati da će pod drugačijim društveno-političkim odnosima da mu ospori i druga prava.
Njegovanje Bosanskog jezika treba da se razvija paralelno u četiri temeljna pravca –, kulturološkom, naučnom, obrazovnom i umjetničkom, a posebno u domenu lingvistike i književnosti. Znakovito je da je nedovoljno učinjeno u tom smislu od strane bošnjačkih predstavnika u strukturama vlasti i društva – a što se ne može ničim opravdati, te je očito da predstavlja nedostatake u individualnoj i kolektivnoj svijesti o značaju maternjeg jezika za Bošnjake.

II/9/b) kultura
Odnos Bošnjake prema kulturnoj baštini i historijskom naslijeđu, ako sami sebi žele dobro, treba da se suštinski promijeni i javno promovira kao konstruktivan, moderan i perspektivan.
Kulturna baština Bošnjaka - koja je sastavni dio kulturne baštine Bosne i Hercegovine - nije dovoljno istražena tako da njeno bogatstvo i obim nisu dovoljno osvijetljeni, što za posljedicu ima izostajanje naučnih radova koji bi ukazali na ulogu i značaj utvrđenih činjenica. U tom smislu zanemareno je i kulturno-historijsko naslijeđe, te je u velikoj mjeri prepušteno nebrizi, zubu vremena, marginalizaciji i propadanju.
Iz pogubne činjenice da ne postoji OPĆI NARODNI PROGRAM BOŠNJAKA – proizilazi katastrofalna posljedica da Bošnjaci nemaju organizovano, sistemsko i kontinuirano djelovanje na njegovanju i očuvanju svoje kulturne baštine. Prije svega najdrastičniji raskorak sa vremenom je činjenica da ne postoje EFIKASNE BOŠNJAČKE KULTURNE INSTITUCIJE. U domenu kulturnog organizovanja Bošnjaci su sami sebe zabetonirali za dno na Balkanu, a time i u Evropu, dok su se na globalnom svjetskom konteksut svrstali među rijetke narode koji zanemaruju svoj kulturološki identitet. To se posebno manifestuje u nebrizi prema umjetničkoj kreaciji, umjetničkim djelima i umjetnicima – a čime je direktno omogućeno da se kulturološka dubioza povećava i da se zamrače putevi perspektive – u kulturi i umjetnosti, a time i u kompletnom društvu.
Dakle, zbog odnosa politika prema kulturi, njenom marginalizacijom i zanemarivanjem u kontinuitetu od dvije i po decenije, imamo za posljedicu da Bošnjaci kao narod, nemaju razvijenu kolektivnu svijest i ne percepiraju kulturu kao temelj identiteta, prostor duhovne stabilnosti i kreativnosti, te mogućnost ekonomskog prosperiteta i poslovanja.
Pogrešan sistem društvenih vrijednosti, gdje je zaposlenje u državnoj administraciji NAJVEĆI SAN BOŠNJAKA – za posljedicu ima skoro potpuno uništavanje kulture i umjetnosti kao sfere izražaja identiteta i kreativnosti samog bošnjačkog naroda. Svakako da je epilog, gledajući u dugoročnom kontekstu, u samozaboravu koje neminovno vodi nestanku Bošnjaka sa ovih prostora – što oni koji se deklarišu kao zaštitnici bošnjačkih interesa trebali bi da pretoče u konkretne i funkcionalne projekte od općeg interesa.

II/9/c) umjetnost
Svakako da kontinuirana, dubokosežna i temeljita marginalizacija umjetnosti i umjetnika od strane bošnjačke političke i društvene elite vodi bošnjački narod u samozaborav – što je jasno iole obrazovanom Bošnjaku, a kamoli akademski obrazovanim pojedincima koji su usko profesijom vezani za umjetnost. Bošnjačka uskogruda elita nije ni u čemu pokazala toliki stepen saglasnosti i koordiniranosti kao u marginalizaciji manifestacija umjetnosti – kroz umjetnička djela, javne manifestacije umjetničkog sadržaja, a posebno u šikaniranju i obezvrjeđivanju samih živih i aktivnih umjetnika – koji čine soj nadarenih i talentovanih pojedinaca iz bošnjačkog naroda. Umjesto da njihovom afirmacijom promovišu svoje talente Bošnjaci su od njih načinili bruku, socijalno ugrožen i ekstremno siromašan soj ljudi – što je neprimjerena i kontraproduktivna poruka prema mladim generacijama. Bošnjaci su time, faktički, ostali bez budućnosti – i samo je pitanje da li je moguće, nakon dvoipodecenijske neprimjerene demokratske prakse i zloupotrebe društvenih funkcija i moći, nešto bitno promijeniti u kraćem vremenskom periodu, jer za posljedicu imamo društvenu dezorijentisanost Bošnjaka koji rješenje svojih životnih problema vide u napuštanju svoje domovine Bosne i Hercegovine.
O tom problemu bošnjački kulturolozi i sociolozi šute – jer su svoju pamet stavili u funkciju beskrupulozne elite koja Bošnjake drže na historijskoj vjetrometini – bez pretočene vizije društvenog prosperiteta Bošnjaka kao modernog i prosperitetnog društva gdje su svi talenti dobro došli – bez obzira za koju se oblast ili sferu žele životno opredijeliti.

II/10) Nauka, obrazovanje i sport
II/10/a Nauka
Nauka je isto tako potisnuta na margine društva, tako da naučne institucije ili ne postoje ili rade u neadekvatnim uslovima. Ulaganje u nauku, faktički, ne postoji jer pored značajnog odliva mozgova, društvene strukture se uglavnom oslanjaju na uvoz pameti. Tako da od naše naučne inventivnosti, u praktičnom aspektu, više imaju koristi vanjski faktori nego unutrašnji – što je totalno kontraproduktivni odnos. U tom smislu sve ono što bi trebalo u društvu konsolidirati na modernim naučnim i racionalnim temeljima postavljeno je na improvizovanim, privremenim, nestabilnim i neperspektivnim osnovama – što u konačnici znači da je iz praktičnog društveno-političkog djelovanja odstranjen njeg egzaktni i strukturalni dio, dakle, racionalizam. Iz tog razloga pandemija iracionalizma rasprostranjena je u svim segmentima bosanskohercegovačkog društva, dakle, i u dijelovima zemlje i nivoima vlasti gdje Bošnjaci čine većinu. Stoga se može konstatovati, da bošnjački politički i društveni predstavnici nisu amnestirani od činjenice da su, između ostalih predstavnika naroda u BiH, kreatori, nosioci i promotori društvenog iracionalizma koji državu vodi u neperspektivnost i dužničko ropstvo.
Izlaz iz društvenog kolapsa vodi ka otvaranju prostora za struku, poštovanjem stručnjaka i eksperata za pojedina pitanja i oblasti – jer ako se to ne čini cijenu plaća kompletno društvo u dugoročnoj besperspektivnosti, odlazak i raseljavanje mladih i obrazovanih građana iz države, te, zapadanje u dužničko ropstvo koje će ostati kao teret za naredne generacije. U tom smislu neophodno je staviti u funkciju opštedruštvenog prosperiteta naučno-istraživačke institucije, u koja treba ulagati srazmjerno potrebi za društvenim napretkom.

II/10/b Obrazovanje
Bošnjaci pitanje obrazovanja trebaju da tretiraju iz raznih aspekata da bi se na svrsishodan način uklopilo u opći funkcionalan društveni sistem. Pored formalnog obrazovanja koje producira profesije, u modernim društvima sve više se pridaje značaj neformalnom obrazovanju, koje podrazumijeva specifičan vid edukacije i sticaja vještina. Za posljedicu tad imamo osposobljavanje kadrova za angažmane koji proizilaze iz praktičnih društvenih potreba, a što je podjednako prisutno i kod razvijenih društava da postoji raskorak između obrazovnog sistema i stvarnih društvenih potreba.
S druge strane, pored individualnog obrazovanja neophodna je društvena sinergija za potrebe kolektivnog obrazovanja, što je platforma za formiranje kolektivne svijesti – a iz čega proizilaze kriteriji društvenih vrijednosti, kroz čiju afirmaciju imamo općedruštvenu praksu. Iz društvene prakse nužno proizilaze posljedice u kvalitativnom i kvantitativnom kontekstu, kao i kratkoročnom i dugoročnom smislu.
Stanje u kome se nalazi obrazovanje u mnogo čemu oslikava objektivno stanje kompletnog društva, a čime je uveliko determinisana i budućnost istog. Imajući to u vidu, Bošnjaci ne mogu zatvarati oči pred uočenim obazovnim manjkavostima – što proizilazi generalno iz otupljenog osjećanja društvene odgovornosti u individualnom i kolektivnom kontekstu.

II/10/c Sport
Jedna od svjetlijih strana bosanskohercegovačkog društva su uspjesi naših sportista na međunarodnom nivou, gdje se jasno uočavaju drastične razlike između individualnih kvaliteta sportista i neodgovornosti domaćih sportskih kolektiva. Taj debalans u talentu i kapacitetu naših sportista - koji najčešće ostaje nerealiziran – i haotično funkcionisanje rukovodstava sportskih organizacija, što u konačnici ima demotiviranje sportista i umanjenje takmičarskih rezultata. Kako i u svim drugim društvenim sferama prisustvo korupcije u sportskom kolektivnima veoma je rasprostranjena u BiH, a što je često imalo za posljedice uništavanje čitavih sportskih generacija. A kada bi došlo do sretnih okolnosti bh. sportisti bi ostvarivali zadivljujuće rezultate postajući ponos BiH i naši najbolji ambasadori u svijetu.
Neefikasnost u tom pogledu ima za posljedice generalno gušenje sporta i sportskih talenata u BiH, a čime se umanjuju mogućnosti stavljanja u funkciju bh. sportskih talenata u dijaspori.
Dakle, bosanskohercegovački sportisti su generalno žrtve nebrige duštva, što se na najbolji način može promijeniti afirmacijom OPĆE PLATFORME PROSPERITETA DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE, a u čemu Bošnjaci trebaju da iskažu liderske sposobnosti i državotvornu odgovornost.

II/11) Saradnja matice i dijaspore
Prijeka potreba i duštveni interes Bošnjaka od posebnog značaja je uređenje zakonskim putem saradnje između matice i dijaspore. Jedan od posebno teških neuspjeha bošnjačke politike je održavanja trenda slabljenja saradnje sa našom dijasporom koja se s pravom osjeća marginaliziranom, tj. u praktičnom smislu, odbačenom i zaboravljenom. Osjetno je slabljenje uticaja bošnjačke, tj. bosanskohercegovačke dijaspore u BiH, sa trendom daljeg onemogućavanja da se Bošnjaci koji žive van svoje domovine, uključe u neki uređen oblik angažmana u Bosni i Hercegovini. Patriotska emocija koja determinira duhovni senzibilitet naših ljudi u inostranstvu velikog je intenziteta koji kada se praktično kanališe ostvaruje fascinantne rezultate. Uspjeh naših građana u inostranstvu nije dovoljno prikazan u Bosni i Hercegovini i pored tolikog broja medija, a što se ne može smatrati da slučajno se događa, već je očito da se radi o kreiranju takvog društvenog ambijenta u BiH gdje će se naša dijaspora svjesno marginalizirati.
U nastojanju da se nešto promijeni očito nije dovoljno sporadično verbalno oglašavanje društveno odgovornih i na jednoj i na drugoj strani, već je neophodno konsolidirati ORGANIZACIONE FORME SARADNJE koje će za cilj imati konsolidaciju kontinuirane programske saradnje matice i dijaspore – bez limita, po svim pitanjima i u punom kapacitetu.
Samo sinergija materijalnih, ljudskih i finansijskih resursa, kapaciteta i potencijala bošnjačke dijaspore – u cilju prosperiteta države Bosne i Hercegovine i svih njenih građana – jedan je od nosećih stubava koji obezbjeđuju uspješno kreiranje progresivnog i modernog društvenog ambijenta na cijelom prostoru BiH.

II/12) Otvoreno društvo
Moderna država Bosna i Hercegovina treba da baštini tekovine slobodnog i otvorenog društva u kome će biti zagarantovana individualna i kolektivna prava u svakom njenom dijelu. U suprotnom dok god se krše individualna i kolektivna prava, ako i uskraćuju slobode jednima u odnosu na druge, većine u odnosu na manjinu – u pojedinim dijelovima države BiH – imamo situaciju da nikome nije dobro u takvoj državi i da kao društvo zaostajemo u odnosu na zemlje u okruženju.
Bošnjaci, kao većinski i najbrojiniji narod u BiH, treba da pokažu lidersku sposobnost u afirmaciji svih segmenata koji čine otvoreno društvo, a što nužno vodi ka euroatlanskim integracijama – što treba da je strateški cilj države Bosne i Hercegovine.
Bošnjačka društveno-politička elita treba da se odrekne licemjerstva u javnom djelokrugu ne namećući poslušnički odnos prema potčinjenima i onima koji su angažovani u privatnom i nevladinom sektoru. Neopodno je da Bošnjaci naprave javni otklon prema sveprisutnoj korupciji koja je u vidu kriminogene hobotnice i drži paralisano bosanskohercegovačko društvo, nesposobno da rješava nagomilane društvene probleme. Ako to Bošnjaci ne učene – ko će to učiniti? Ko će umjesto Bošnjaka preuzeti državotvornu odgovornost i urediti Bosnu i Hercegovinu na uzoritim demokratskim principima?
Dakle, neće niko. I ako toga Bošnjaci danas ne budu svjesni, već sutra to može biti kasno – jer se kroz neodrživost i nefunkcionalnost države stvaraju društveno-politički uvjeti za rastakanje njenog tkiva, pucanje to etničkim šavovima i brisanje Bosne i Hercegovine – domovine svih Bošnjaka svijeta - sa karte Evrope.
Naravno da nestanak države Bosne i Hercegovine nosi neminovnost i nestanak Bošnjaka kao naroda – koji je bez svoje države osuđen na propast i nestanak. Svaka generacija Bošnjaka, od pamtivijeka pa do danas, nalazila se pred istovjetnim historijskim izazovom – kako sačuvati rodnu grudu? – kroz čiju se herojsku i humanističku borbu iskovalo geslo na bajraku slobode: DOMOVINA IZNAD SVEGA!

III / Aktuelni demokratski vakum u BiH
Politička situacija u BiH se komplikuje jer se godinama na razne načine izbjegavalo da se rješavaju pitanja i problemi u skladu sa zakonom. Neminovno je da dođe do momenta kada će na površinu izaći godinama gomilan proturiječni sadržaj koji će jasno ukazati na RAZMJERE kršenja zakona. Isto tako javnosti će biti obznanjeno i KO JE, i u kojoj prilici kršio zakon. Tada biće jasno – i motiv kršenja zakona. Dakle, biće jasno – da NIJE MOGUĆE da NEKO permanentno krši zakon već decenijama, a da mu to nije omogućeno PASIVNOŠĆU nadležnih. To vještačkim putem instalirano institucionalno sljepilo – samo može biti okarakterisano kao zloupotreba položaja i udruživanje radi sticanja koristi. Klupko se nužno mora jednom početi odmotavati, a kada krene neće biti moguće zaustaviti ga. Zato se zataškava sitno da ne bi isplivalo krupno. Međutim, sve je, na neki način, limitirano.
Cilj onih koji permanentno krše zakon i rugaju se pravnoj i demokratskoj državi – tražeći rupe u zakonu, razvlačeći u nedogled suđenja – da za svoja nedjela OKRIVE NEVINE, tj. one koje sve ove godine i decenije terorišu kroz demokratske zloupotrebe, izigravanjem pravne države i flagrantnog kršenja zakona. Znači ovdje se ne radi o samo jednom kršenju zakona, koji bi trebalo sankcionisati, pa da život teče dalje u skladu sa zakonom i demokratskom praksom – već se radi o drastičnom presedanu! Dakle, zloupotrebljena je VLAST i napravljen je ANTIDEMOKRATSKI SISTEM koji u nekim dijelovima BiH funkcioniše u praksi, faktiči, od početka agresije na R BiH!
To međunarodne organizacije veoma dobro znaju, pa CIK-u dozvoljavaju da verifikuju izbore i kada specijalna policija otuđi glasački materijal! Ali toga nisu dovoljno svjesni bosanskohercegovački političari, a koji se deklarišu kao legalisti i patriote.
Kako se moglo desiti da svi ti legalisti i patriote dozvole „slučaj Mostar“, tj. ukidanje demokratije u jednom gradu od 100.000 stanovnika? Zar nije direktna posljedica tog SLUČAJA što su se u 2016. godini desili Srebrenica i Stolac? Naravno da legalizacija demokratskog vakuma uzima svoj danak – i to svakodnevno!
CIK je odavno u „slučaju Stolac“ u zakonskom vakumu – a time je još jedan dio BiH u demokratskom vakumu. Dakle, demokratski vakum korak po korak, grad po grad, mjesto po mjesto – PROŽDIRE državu Bosnu i Hercegovinu. Mostarska karcinogena demokratska praksa metastazira. Nije niko slijep da to ne vidi – ali izgleda da to političko sljepilo imaju samo oni koji su javno deklarisani kao legalisti i bh. patriote.

Geteborg / Švedska; 4.12.2016. godine.




Znameniti Bošnjaci:

Umihana Čuvidina (1794. - 1870. godine, Sarajevo), rodila se na Hridu, a rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, koji je 1813. godine, za srpskog ustanka poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. U izvornom obliku sačuvana je pjesma "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", a mnoge Umihanine danas se smatraju narodnim pjesmama.
Umihana Čuvidina je jedna od prvih bošnjačkih pjesnikinja koja se izražava na bosanskom jeziku.

Dr. Hazim Šabanović, (1916. - 1971. godine, Poriječana/Visoko). U rodnom gradu završio je osnovno, a dalje obrazovanje nastavlja u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Po završetku srednje škole, 1936. godine upisuje se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. U naredne četiri godine stiče obrazovanje ne samo iz pravnih nauka, nego i znanje iz tradicionalno islamsko-arapskih disciplina, te posebno poznavanje arapskog, turskog i osnove perzijskog jezika, gdje i diplomira 1940. godine. Od 1941. godine radio je na različitim pozicijama u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Orijentalnom institutu u Sarajevu, Pravnom fakultetu u Sarajevu, sve do 1956. godine kada je u Beogradu na Filozofskom fakultetu uspješno odbranio svoju doktorsku disertaciju „Bosanski pašaluk, postanak i podjela“.

U toku života objavio je 173 bibliografske jedinice, a posthumno mu je publicirano još 11 napisanih radova, od čega 9 predstavljaju zasebna djela, 57 članaka iz enciklopedija, a ostalo su studije različitog obima objavljene u raznim periodičnim izdanjima, a kao njegova kapitalna djela izdvajaju se Bosanski pašaluk-postanak i podjela, prijevod Putopisa Evlije Čelebije i Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima.

Zijah Zija Dizdarević rođen je 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog, a djetinjstvo provodi u Fojnici. Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, a Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali nastavlja sa školovanjem. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Prvi objavljeni književni radovi „Halucinacije“ i „Zapisi bolesnog čovjeka“ 1935. godine nagovijestili su darovitog pisca.
Još kao učenik Učiteljske škole Zijah se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi. U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u „Putokazu“, „Pregledu“ i „Politici“, od kojih su mnoge antologijske: U bosanskoj kafani, Majka, Blago u duvaru i druge.
Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, u februaru 1942. godine, uhapšen je i upućen u logor „Jasenovac“ gdje je ubijen.
Zijah Zija Dizdarević je živio 26 godina i iza njega je ostala dirljiva zbirka priča „Prosanjane jeseni”. Opisujući autentično bosansku kasabu i likove naših „malih ljudi“, na izvornom bosanskom jeziku, sa prozno-poetskom književnom bravurom, ostao je do danas nenadmašen.

Zulfikar Zuko Džumhur (1920. - 1989. godine), putopisac, slikar i karikaturista rođen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rođena Rufo. Osnovnu školu i nižu gimnaziju je završio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u „Narodnoj armiji“ 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u brojnim uglednim novinama.
Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri igrane filma. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije „Hodoljublje“.