Međureligijska molitva za mir

Aziz HUREM: Zvanična islamska ulema širom Svijeta – a, svjesna da se puškom ne dolazi do mira i da se svi konflikti, nesporazumi i ratovi rješavaju za zelenim stolom- prvenstveno apeluje i moli sve, svakog čovjeka pojedinačno, svaku grupaciju, etničku skupinu, sve narode i države, relevantne političke i vojne subjekte da ostave oružje te se ograđuje od svih napada i maksimalno se trudi da koliko je moguče osudi sve i jedan napad na nedužne ljude.

Danas u akšamsko doba je u jednoj velikoj evropskoj metropoli u crkvi St. Johan Jevangelist priređena Međureligijska molitva za mir – „Interreligiöse Friedensgebet“. Vjerujem da se svi pitamo: ko ovo čovječanstvo gura u ambis?, i vjerujem da niko na ovo pitanje ne zna dati odgovor.

Istina je da se na ratnim poprištima ukrštaju svačiji interesi pa čak i onih na prvi pogled bezznačajnih. No, svojom krvlju, svojim životima i napuštanjem svog doma i svoje zemlje račune plaćaju oni najslabiji. Niko više ne broji žrtve a, oni koji prežive napuštaju svoj dom, razrušen ili ne, i oni se broje milionima. Najhrabriji se često odlučuju na daleki put prema Evropi na kojem provode i po nekoliko mjeseci uz sve patnje i neizvjesnost. Muslimani i muslimanske zemlje su vrlo rijetko i vrlo kratko živjeli u miru, ali ovo što se dešava tokom zadnjih nekoliko godina je presedan u povijesti. Otprilike vlada pravilo da se dvojica udruže i okrenu se protiv trećeg, pa kad ga eliminišu onda se okrenu jedan protiv drugog tražeći nove saveznike i nove neprijatelje.
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća beogradski zavodi za statistiku su izračunali da ukoliko Albanci na Kosovu budu imali i dalje natalitet kao do tada da bi se jednog momenta moglo desiti da svaki drugi vojnik u bivšoj JNA bude Albanac. Dakle, trebalo je po svaku cijenu izazvati sukobe na Kosovu kako se to ne bi desilo. I naravno tako je i bilo. Josip Broz Tito je umro 1980., a Srbi su već imali plan, 1981. su sa svom mogućom vojnom mašinerijom i vojnom silom ušli na Kosovo. Očevidci su kazivali da su ljude Albance trali tenkovima i gazili ostalim oklopnim vozilima . Bilo je, šta je bilo.

Godine 2000., procenat muslimana u svijetu je iznosio tačno onoliko koliko iznosi procenat kiseonika u vazduhu tj. 21%. Možda je po nečijem računu taj odnos gornja kritična granica koju ne bi trebalo prelaziti, a 2030. taj procenat bi po nečijem računu trebao iznositi 27% . Pa zato 2001. godine zapadne vojne sile ulaze u Afganistan sa pedeset hiljada vojnika pod izgovorom da je to borba protiv terorizma i da im je cilj uhvatiti samo jednog čovjeka. Tog jednog čovjeka su hvatali punih deset godina a iza toga vodili borbe još tri god. Pod istim ili sličnim izgovorom ovi isti okupatori-ratnici ulaze u Irak sa 315 hiljada vojnika i isto tako želeći uhvatiti samo jednog čovjeka koji eto tobože mrsi račune cijelom svijetu. Uhvatiše i njega ali hal muslimanskog svijeta je iz dana u dan samo teži i crnji.

Danas više nije potrebno da u arapsko-muslimanski svijet dolaze tuđe armade. „Muslimani“ su se dobro naučili i navikli na ratnu klimu, i važno im je samo nek se puca pa protiv bilo koga. Kao da im nije ni važno ko je na drugoj strani, „važno“ je samo da se ratne zastave vihore i da se ratne vatre rasplamsavaju.

Devedesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme srpsko-crnogorske agresije na BiH bilo je svima poznato da su iz Zapadnoevropskih zemalja četnici odlazili na ratišta za vrijeme wikenda i za vrijeme godišnjih odmora, te se ponovo (ako prežive) vraćali na radno mjesto. I to je kao bilo dozvoljeno. Niko za to nije odgovarao iako se znalo da se radi o ubijanju pljački i protjerivanju nesrba sa okupiranih prostora Hrvatske i BiH.

Na suprot toga danas imamo čitavu hajku i sudske procese protiv onih muslimana koji dobrovoljno idu, su išli ili bi htjeli da idu na ratišta na Bliskom istoku za neke ciljeve samo njima poznate. Naravno to svako razuman ne odobrava i najstrožije osuđuje.

No međutim radi se o dvostrukim aršinima. Jedni smiju, mogu i dozvoljeno im je , dok drugi ako bi to učinili treba ih procesuirati i sankcionisati.

Ovi drugi su najvjerojatnije svjesni zabrane, i konsekquenci koje slijede te se samo rijetki odlučuju na takav korak. Oni kojima je to dalek put odlučuju se na neka monstruozna djela tamo gdje žive i rade. U nemogućnosti da se revanširaju nekome tamo ko im je – njima samim ili njihovom nekomu - uništio dom, pobio familiju ili nanio neko drugo zlo, odlučuju se na monstruozne poteze. Često ne birajući ni sredstvo ni cilj. Samo jedan dan prije ove „Međureligijske zajedničke Molitve“ u crkvi St. Johan, ubijen je ruski ambasador, u Berlinu na božićnom sajmu kamionom smrtno pregaženo dvanaestoro i povrijeđeno nekoliko desetina a, u Cirihu u jednom islamskom centru iz vatrenog oružja ranjeno troje.

MOLITVA ZA MIR: Profesor Hadis ef.Bošnjak uči odlomak iz sure "En -Nur"

Sve ovo i još mnogo toga od Madrida, Pariza, Brisela, i, i, i, ide na konto islamskih ekstremista i tzv. Islamske države koja ne libeći se i ne prezajući ni od čega preuzima odgovornost za počinjeni terorizam. Od unazad desetak-dvadeset godina bilo gdje u Svijetu i bilo kakva nesreća da se desi, prvi koji se sumnjiče su „islamski“ ekstremisti pa čak i ako nisu imali dodira s dotičnom nesrećom , ta vijest ide kroz sve medije na adresu arapskog svijeta i na kraju na konto svih muslimana Svijeta automacki aktivirajući kod nemuslimana strah, averziju, netrpeljivost, nepovjerenje i sve ostale negativnosti prema Islamu i muslimanima. Ovaj trend sve više uzima maha i proizvodi radikale u drugim narodima i vjerskim skupinama.

Zvanična islamska ulema širom Svijeta – a, svjesna da se puškom ne dolazi do mira i da se svi konflikti, nesporazumi i ratovi rješavaju za zelenim stolom- prvenstveno apeluje i moli sve, svakog čovjeka pojedinačno, svaku grupaciju, etničku skupinu, sve narode i države, relevantne političke i vojne subjekte da ostave oružje te se ograđuje od svih napada i maksimalno se trudi da koliko je moguče osudi sve i jedan napad na nedužne ljude.

Iz tog i još mnogo drugih razloga su u tom velikom evropskom gradu u crkvi „St. Johan“ su predstavnici vjerskih zajednica uputili zajedničku molitvu sa ciljem, nadom i željom da cijeli Svijet živi u miru, harmoniji, razumijevanji i solidarnosti. Između ostalih i Hadis ef. Bošnjak je učio odlomak iz sure „En Nur“ - Svjetlo koje alegorički nam daje poruku i uputu kako ovaj svijet ne bi više tumarao u bespućima mraka i nasilja, nego da krene putem svjetla. Pored Hadis ef. Bošnjaka, imama džemata „Ebu Hanife“ i predstavnika svih Bošnjaka - muslimana, učešće u zajedničkoj molitvi su uzeli katolički svećenik, predstavnici muslimana iz Turske, Somalije i arapskih zemalja te jedan predstavnik jevrejske kulturne zajednice.