Ako izgubimo bitku za istinu, izgubili smo pravo na postojanje
MITOMANIJA GENOCIDNOG NARODA
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 31. Dec 2016. 02:12:24
Elmedina MUFTIĆ: Sramotan je odnos bošnjačke elite prema istini o agresiji i genocidu, bolna je njihova nebriga i nezainteresovanost koju pokazuju spram svega što znači kulturu pamćenja, posebice spram onih koji su bili na braniku države i naroda, te danas se smatraju krivima, jer nisu dozvolili da agresor svoj genocidni plan sprovede do kraja. Procesuiraju nam generale, komadante, heroje a mi posmatramo kao da se to nas ne tiče. Hapse nam najbolje sinove ovog naroda, naši se političari ne udostoje ni da se oglase saopćenjem, da barem na taj način pokažu da im je stalo, te da pokažu minimum poštovanja spram onih koji su svojim životima odbranili nezavisnost BiH, te im omogućili da danas imaju institucije u kojima sjede i uživaju.
Strah od stanja u koje smo dovedeni i iz kojeg se baš i ne može nazrijeti izlaz tjera me na hrabrost da progovorim u znak upozorenja jer nam sat opstanka više ne otkucava pet do dvanaest, nego dvanaest i pet.

Od 1992.-1995.godine bili smo izloženi agresiji koja je za cilj imala genocid, urbicid i articid, odnosno uništenje Bošnjaka naše vjere, kulture i tradicije, čime bi se zameo trag postojanja autohtonog naroda i stovorila moćunost podjele BiH i stvaranje velike Srbije sa malo većom Crnom Gorom, i velike Hrvatske.

Hrabri sinovi i kćeri ove zemlje su tada stali na branik domovine, svojim životima su branili opstanak države i naroda. I pored izvršene agresije i počinjenog genocida, BiH i Bošnjaci su preživjeli, borili se, nisu okrvavili ruke, sačuvali obraz.

Unatoč miru koji je uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom, agresija posebno od strane Srbije ni do dan danas nije prestala, nastavljena u drugom obliku, koji je prefidniji i opasniji od same oružane agresije. Jer u oružanoj agresiji znaš odakle neprijatelj napada, a i sama potreba sa opstankom tjera nas na oprez i budnost, dok je mirnodobska agresija neizvijesna, a narod zabavljen i zaveden raznim glupostima gubi osjećaj budnosti.

I tako dok mi spavamo i međusobno se gložemo, dok tražimo jedni drugima dlaku u jajetu, dok prebrojavamo krvna zrnca i dijelimo se na džemate i paradžemate, na šijje i sunnije, naši dušmani vode bitku za interpretaciju istine o agresiji i genocidu. Ne znam da li su naši kako duhovni tako i politički lideri svjesni šta znači borba za interpretaciju istine, znaju li oni da će onaj čija interpretacija pobijedi pisati novu historiju, jesu li svjesni da uslov opstanka BiH i Bošnjaka upravo leži u pobjedi istine nad lažima, odnosno interpretaciji istine o agresiji i genocidu?
Sve ovo čemu svjedočimo zadnjih godina upućuje nas da smo daleko od dobijanja ove presudne bitke, te da agresor svim raspoloživim sredstvima radi na tome da izjednači žrtvu i agresora, počev od negiranja genocida, dodjele povelja ratnim zločincima do podizanja optužnica za ratne zločine protiv najboljih sinova ove zemlje, časnih generala, komadanata i vojnika Armije R BiH i pripadnika Specijalne policije BiH. Za to vrijeme naši političari se bave kako što više vlasti prigrabiti samo za sebe i svoje najbliže, misleći da postojanje ove države i naroda počinje i prestaje sa njima. Sramotan je odnos bošnjačke elite prema istini o agresiji i genocidu, bolna je njihova nebriga i nezainteresovanost koju pokazuju spram svega što znači kulturu pamćenja, posebice spram onih koji su bili na braniku države i naroda, te danas se smatraju krivima, jer nisu dozvolili da agresor svoj genocidni plan sprovede do kraja. Procesuiraju nam generale, komadante, heroje a mi posmatramo kao da se to nas ne tiče. Hapse nam najbolje sinove ovog naroda, naši se političari ne udostoje ni da se oglase saopćenjem, da barem na taj način pokažu da im je stalo, te da pokažu minimum poštovanja spram onih koji su svojim životima odbranili nezavisnost BiH, te im omogućili da danas imaju institucije u kojima sjede i uživaju.



Tako je procesuiran i Dragan Vikić, komadant Specijalne jedinice Odred za specijalne namjene MUP-a R BiH, koji je zajedno sa svojim specijalcima odigrao ključnu ulogu u odbrani Sarajeva 1992.godine i sasvim sigurno poremetio planove i tok agresije Srbije i Crne Gore na BiH. Zbog toga što nije dozvolio da agresor za nekoliko dana okupira međunarodno priznatu državu BiH te da u genocidu nestane jedan živi narod, danas je procesuiran od genocidnih okota i zločinaca u liki i djelu Dragana Lukača, ministra MUP-a RS, ratnog komandanta Banjalučkog odreda specijalne jedinice policije Genocidne tvorevine i ostale bratije koji su istureno agresorsko odjeljenje u Banja Luci, koji je odgovoran za mnoge zločine posebno za ubijstvo Nedžada Dizdarevića. Isti ovaj zločinac je najavio i podizanje optužnice do polovine januara za generala Armije BiH Atifa Dudakovića, komadanta V korpusa Armije RBiH, u narodu prozvan “Sila nebeska”.

General Atif Dudaković je kriv što je na najčasniji način pokazao šta znači biti vojnik, šta zanči imati znanje i umjeće ratne strategije, te da u ratu nije dovoljno imati samo oružje nego je bitno imati zdrav um, ljubav i snagu volje za opsankom, kao garantom pobjede nad oružano moćnijim neprijateljem. Armije R BiH je bila motivacijski jača jer je branila čast, dostojanstvo, opstanak i ostanak države i naroda od agresora željnog krvi, ubijanja, silovanja, rušenja i pljačkanja.



Atif, Dragan, Jusuf i ostali krivi su što su se branili, a logika kaže napadač ne mora biti napadač izuzev ako želi, a branitelj nema izbora, kad si napadnut obaveza ti je da se braniš. Po zločinačkoj pameti nismo trebali niti smo smjeli da se branimo, trebali smo pružiti vratove i u redu čekati klanje i bacanje u neku od bosanskih rijeka ili masovnih grobnica koje su posvuda po BIH i tako postati saučesnici u vlastitom uništenju.

Cijena ovakvih propusta, nebrige, odustva potrebe da se istraje na istini o agresiji i genocidu bit će visoka i skupo plaćena, odnosno plaćamo je već odavno, još od momenta kad smo žrtvovali generala Mehmeda Alagića, kad smo bez truna grižnje savjesti kao najmizernije sluge laži i obmana, prodavajući čast istine za licemjerni osmijeh Međunarodne zajednice koja je saučesnikom i agresije i genocida izručili sudu u Hagu Komadanta Armije R BiH Rasima Delića te ostale patriote ove zemlje.

I dok mi ne beremo brigu o prošlosti iz koje moramo naučiti lekcije za sadašnjost i budućnost, dok razdragano plešemo na kiši dušmanskih spletki u Beogradu i Banja Luci se piše nova historija koje će učiti i naša djeca, a u kojoj neće biti pomena o genocidu, gdje će zločinci po uzoru iz II svjetskog rata preuzeti uloge junaka, pa će nam ponovo ulice , škole, trgovi da nose imena vojvoda i četnika, a mi za to vrijeme objašnjavamo raznim kvazi građanskim opcijama dokaze jasne, zašto studentima treba da bude omogućeno da petkom obave džumu namaz.

Ne znamo koga još treba da se procesuira, uhapsi i privede pred lice pravde pa da se probudimo, da pokažemo da smo sazerli i dostojni da budemo nacija koja predstvlja faktor i koja ima jasan stav o svome bivstovanju, da razumijemo da procesuiranje Vikića, Pušine, Uznovića i Čovćića nije samo procesuiranje pojedinaca koji su heroji ovoga naroda i njegove odbrane i opstanka, nego je procesuiranje Repiblike BiH, njezine časne odbrane od agresije, te pokušaj prekrajanja istine i izjednačavanje agresora i žrtve. Mada svako normalan zna da agresor ostaje agresor, ali isto tako znamo da su Srbi mitomanski narod i da čitavu svoju historiju baštine na lažima i obmanama, počev od slavljena Kosovskog boja koji najteži historijski poraz srpskog naroda kao pobjedu, što je dovoljno da pametnom bude znak za uzbunu, jer znamo da je karakter zločinaca najbolje opisao Orewel rekavši:

„Zločinac ne samo da poriče da je njegova strana počinila zločine, nego ima i zadivljujuću sposobnost da čak ne može ni čuti za njih.“

Što su Srbi pokazali na mnogo primjera posebice negiranjem genocida, izbacivanjem riječi genocid iz Rezolucije o Srebrenici koju je oskrnavljenu za čitavu istinu usvojila Skupština Srbije, slavljenjem ratnih zločinaca kao heroja, te samim postojanje RS kao tvorevine nastale na genocidu.

Oni se neće umoriti u svojim lažima to nam dokazuju. Pitanje je, da li smo mi spremni ustrajati na istini? Do nas je. A bit ćemo pitani, šta smo uradili da pobijedi interpretacija istine o genocidu i agresiji? Vode li nas u miru oni najgori među nama, a to su ratne kukavice, odnosno podrumaši i dezerteri? Ovo što trenutno gledamo nije na dobro. Ako izgubimo bitku za istinu, izgubili smo pravo na postojanje.