NJEGOŠ MILJENKU: »KAD ME BRANI, ŠTO ME NE ODBRANI!?«
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 04. Jan 2017. 20:01:06


Šemso AGOVIĆ: Miljenko toliko zapinje u branjenju nečega što se ne može odbraniti, pa tone sve dublje: upoređuje Gogrski vijenac i Kur'an. A Gorski vijenac je školska lektira nekome. Kur'an nije. Moguće je da će srpsko-crnogorsko društvo na kulturnom planu napredovati do te mjere da Gorski vijenac povuku iz školstva. Danas iz skupštine, sutra iz škola. Tada bi pravda bila zadovoljena, a poređenje korektno. Gorski vijenac bi bio domaće štivo, knjiga za potrebe analitičara i istoričara.
Od svih branitelja Njegoševog lika i djela danas se niko u tom sizifovskom poslu ne sapliće i ne šeprtlja kao Miljenko Jergović. Doduše, niko i ne zapinje kao on. Čovjek dobio njegovu nagradu, pa se očajnički muči ne bi li dokazao da je bio i dostojan nje. Pogledajte njegove opservacije ovdje .

Krivnju za stigmu »genocidni pisac« koja se zalijepila za Njegoša Miljenko pripisuje veoma krvožednim srpskim nacionalnim vođama i ratovođama. Ubogi Njegoš nije mogao spriječiti Karadžića i Mladića da očiste zemlju BiH od nekrsta. Njegoš je kao humanista i veliki čovjek posebno kivan na ovu dvojicu manijaka, jer su u manipuliranju pretjerali, pa su većinu teritorije BiH očistili ne samo od poturica, već i od pokatoličenjaka! Nešto tako Njegošu nikada na pamet ne bi palo. Gorski vijenac to nigdje ne sugerira.

Jergović dalje objašnjava da Njegoš nije mogao biti genocidni pisac, jer on uopšte nije znao da ta riječ postoji. Njegoš je poznavao ono »udri vraga, ne ostav' mu traga«, ili »trijebite gubu iz torine«, ali to nije to.

»Ako se Crnogorcima oduzmu Njegoš i Gorski vijenac, njima se zapravo amputiraju udovi; oduzima im se središnja tačka identiteta; oduzima im se, dakle, nešto što je možda važnije i od samog Njegoša kao pisca i od književnosti kao takve«, kaže Miljenko. Evo prijevoda ove strahote:

Crnogorci su zakržljali na nivou tribalnih zajednica osamnaestog vijeka, bez ikakvih hrišćanskih vrijednosti, kojih također nema ni u tragovima u Gorskom vijencu, brutalni su i skloni zločinu, ruganju i psovanju. Oduzmete li im sve to, ostat će sakata i obezglavljena trupina, nakaza na karti evropskih nacija.

Miljenko kaže: »Onoliko koliko je genocida u Gorskom vijencu, toliko je, pa još tri puta više, antisemitizma kod Šekspira.«

To je promašaj vrijedan Miljenka. Pogodak bi bio kad bi se uporedilo Njegoša i Šekspira po pitanju njihove vizije o zabranjenoj ljubavi: Njegoš dopušta da zaljubljenike Ružu Kasanovu i Muja Alića ubiju zlikovci i time se hvale, a Njegoš ih glorifikuje, dok Šekspir Romeu i Juliji priređuje humanitarni kraj. To je dan i noć, Miljenko moj.

Mnogo više zajedničkog bi Miljenko našao kada bi uporedio Gorski vijenac i Mein Kampf. Ali, zašto bi ovo upoređivanje bilo nekorektno, pokazat ćemo u daljem tekstu.

U nastavku odbrane Njegoša Miljenko kaže:
»Hoću reći da samo netko tko je lud, blesav ili zlonamjeran Njegoša može optužiti da je u 18. stoljeću zagovarao genocid, iako zna da se radnja Gorskog vijenca ne događa u vrijeme Njegoševe vladavine, niti Njegoševog života.«

Pa, ljudi moji, stvarno, ko je ovdje lud, blesav i zlonamjeran? Šta ima veze kad se događa radnja, ako je zločinačka.

Miljenko toliko zapinje u branjenju nečega što se ne može odbraniti, pa tone sve dublje: upoređuje Gogrski vijenac i Kur'an. A Gorski vijenac je školska lektira nekome. Kur'an nije. Moguće je da će srpsko-crnogorsko društvo na kulturnom planu napredovati do te mjere da Gorski vijenac povuku iz školstva. Danas iz skupštine, sutra iz škola. Tada bi pravda bila zadovoljena, a poređenje korektno. Gorski vijenac bi bio domaće štivo, knjiga za potrebe analitičara i istoričara.



Miljenko primjećuje da se o Gorskom vijencu ne izjašnjavaju ministri Bošnjačke stranke u Crnoj Gori. Pa nisu oni usamljeni u tome, Miljenko moj. Za očekivati je da se o njemu počnu izjašnjavati prvenstveno srpsko-crnogorski pisci. Tu ima pomaka – Andrej Nikolaidis i Damjan Pavlica su već učinili prve korake. Ne trebaju se bojati linča. Moderni istorijsko-kulturni tokovi zahtijevaju analize i revalorizacije spornih tekstova.

Oglasit će se i žeske, bez obzira na vjeru i naciju. Pjesnikinje, novinarke... Njegošev odnos do žena ih poziva: psihički oboljelu Anđeliju Vuk liječi onako junački, njegoševski:

VUK MANDUŠIĆ

...te ja uzmi trostruku kandžiju,
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.
(847)

Žene su niža sebična bića vrijedna prezira, nesposobna za duhovnost, kod kojih plač nije izraz žalosti i tuge, već najveće laži:

KNEZ ROGAN

Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere,
stotinu će promijenit vjerah
da učini što joj srce žudi. (479)

KNEZ JANKO

...Žena laže suze prosipljući...
(1123)


Miljenko, a i neki drugi Njegoševi branitelji u ovim slučajevima tvrde da treba Gorski vijenac čitati i razumijevati u istorijskom kontekstu, i da stav lika nije (obavezno) i stav autora. A to je floskula. Jasno je naime da autor prilikom opisa zločina daljim književnim postupkom pokaže svoj stav – oponiranjem ili glorifikacijom istoga. Njegoš u Gorskom vijencu glorificira sve redom opisane zločine, pa i ovo nasilje u rodbini.

Zavrzlamu oko Gorskog vijenca trebaju riješiti na korektan način, institucionalno, prije svega filozofi, pisci, istoričari i mjerodavni naučnici, a njihov rad političari pretvoriti u odluku: da li Gorski vijenac treba povući iz školstva ili ne. Eventualni prijedlog da bi tu knjigu trebalo redigovati pa ostaviti u školskoj lektiri – tu se misli da se izbace govor mržnje, glorifikacija brutalnosti, nehumanosti, poziva na ubijanje itd. – treba odmah odbiti, jer bi u tom slučaju Gorski vijenac spao na »knjigu od dva slova«.