Dogodio se taj ljuti Boj na Nokšiću neposredno poslije Berlinskog kongresa, godine 1879. u kojem su dobrovoljci za odbranu Ljuge plavskogusinjske iz redova albanske i bošnjacčke nacionalnosti, pobijedili regularnu i daleko brojniju crnogorsku vojsku pod komandom Marka Miljanova. Selo Nokšiće, Ržanica i Pepiće su do tada slovili za etnički albanska sela, ali je crnogorska vlast u dobro poznatom i smišljenom maniru potiskivala starosjedeoce na razno-razne načine, oduzimala im zemlju, proglašavajući ih neprijateljima države, protjerivala ih i zastrašivala a poneke i likvidirala. Iako je Boj na Nokšiće dobijen, nije dobijena i bitka, budući da će crnogorska vojska 1912. i 13. godine prisilno zauzeti sve predjele Ljuge plavskogusinjske, čineći pri tom neviđene masakre i pustođenja.

Ujkan Colja Mekuli je bio jedan od rijetkih i posljednih Albanaca koji je ostao do kraja svog života da živi u pomenuto selo, koje su kasnije nastanili hrišćani. Ujkan je rođen kao gluhonijem, jako inteligentan i pronicljiv. Iako nije imao poroda, bio je riješen da smrt dočeka u svojoj maloj kamenoj kući prizemljuši, pokrivenoj šindrom u Nokšiću, za razliku od mnogih njegovih prijatelja i rodbine, koji su glavu spašavali po Kosovu, Albaniji, Turskoj. Znali su njegovi komšije za njegov hal u kojem se nalazi, pa im kao takav nije smetao da bi ga pritiskali kako bi i njemu leđa vidjeli. Budući da nije imao poroda, to je bila i dodatna povoljnost da sa njegovom smrću nećce imati više komšija njegove nacionalnosti.

Ujkan je bio druželjubiv, blage i prijatne naravi, uvijek iskazujući spremnost da se zaustavi pred vama i da vam nešto saopšti. Puno sam puta bio počcašćen kao dijete da se sretnem sa njim, mnogo mi je međutim žao što nisam razumio ono što mi je on saopštavao. Kao da je i on shvatio da mi godi svaki susret sa njim, pa bi mi ponešto objašnjavao, a ja bi se onako pomalo postiđen što ga ne razumijem, pravio kao da sam shvatio njegove poruke i gestakulacije koje je činio.

Od Boja na Nokšiće pa do Ujkan Coljinog preseljenja je prošlo nekih stotinu ljeta. Ljudi iz filmske industrije su napravili kratkometražni film o Ujkan Colji Mekuli-u, koji je dobio nagradu. Iz svog sela bi putovao dvanaest kilometara u oba pravca, da bi gledao filmove u gradskom bioskopu u Plavu, na njemu svojstven način, pucajući sa svojim pištoljem ćorcem za vrijeme glavnih filmskih scena, oduševljavajući prisutnu omladinu takvim svojim postupkom i činom. Peti red, broj 1, gradskog bioskopa je uvijek bio rezervisan za njega i to mjesto se nikom drugom nije prodavalo ili ustupalo.

Ujkan Colja Mekuli je prodavao ljekovito bilje, brezove metle za brisanje obora i drugo, sve u cilju da bi se prehranio. Bilo je plemenitih i darežljivih ljudi koji bi ga znali novčano darivati, međutim on nikad nikom nije pružio ruku, iako mu je hvalilo sredstava za život. Albanski ponos i potreba da bude svoj, te da se ni u nevolji ne valja poniziti, tjerali su ga da se tako ponaša i postupa. Sjećanje na njega je svojim perom i poezijom iskazala i naša pjesnikinja i čuveni psihijatar Mejra (Mekica) Paripović, kćerka Hasana i rahm. Marice, koja živi i radi u Švajcarskoj. Neka nas posebni i nikad zaboravljeni Ujkan Colja Mekuli počiva u miru, neka je rahmet njegovoj duši plemenitoj, amin!

El Fatiha!